Naslov
Dijalektička perspektiva južnoslavenskih književno-jezičnih odnosa
(The Dialectical Perspective on South Slavic Literary-linguistic Relations)

Autori
Dalmatin, Ana

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u zbornicima skupova, cjeloviti rad (in extenso), znanstveni

Izvornik
Tozsamosć Slowian zachodnich i poludniowych w swietle XX-wiecznych dyskusji i polemik / Majdzik, Katarzyna ; Zarka, Jozefa - Katovice : Wydawnictwo Uniwersytetu Śląskiego, 2017, 221-232

ISBN
978-83-226-3117-1

Skup
Identitet zapadnih i južnih Slavena u svjetlu dvadesetostoljetnih rasprava i polemika. Filološki i kulturni konteksti

Mjesto i datum
Katowice, Poljska, 16.10.2014. - 18.10.2014

Vrsta sudjelovanja
Predavanje

Vrsta recenzije
Međunarodna recenzija

Ključne riječi
jezik, dijalektička trijada, etnogeneza, praslavenski, štokavski, hrvatski standard
(language, dialectical trinity, ethnogenesis, Proto-Slavic, Shtokavian, Croatian standard,)

Sažetak
Jezik pripada čovjekovoj biti po genetski svojstvenoj mogućnosti izražavanja (govorom ili pismom) ; po njemu je ljudsko biće izuzetak u odnosu na sva ostala živa bića. Prema Heideggeru jezik je čovjekovo istinsko bivanje u njegovu tubitku (ljudskoj opstojnosti – egzistenciji), dakle „jezik je kuća bitka“. Različiti oblici društvenih veza među ljudima (čovjek kao zõon politikón), kao i duhovno stanje pojedinca, tek su u međusobnom razgovoru, u komunikaciji s drugim tijekom povijesti, dorasli do onoga što danas jesu. Jezik ima svoj bitak u sintezi, dakle u sintagmatskim i sintaktičkim strukturama, pa je stoga jezik osebujna sinteza kako u odnosu na svoju misleću tako i na djelatnu, funkcionalnu komponentu. Funkcionalnost književnog jezika („poetski funkcionalni jezik“) usporediva je s Hegelovom monističkom koncepcijom prema kojoj prelaženje iz sebe (iz duha pojedinca u sferu objekta) ne znači prijelaz u beživotnu supstanciju, jer je objekt, u ovom slučaju estetsko-literarni fenomen, u stalnoj dijalektičkoj napetosti kako u sebi tako i u odnosu na spoznajnu svijest (receptivna dimenzija). Jezik, govorni i književni, usko je povezan s povijesnom strukturom ljudske svijesti. Povijest južnoslavenskih književno- jezičnih odnosa može se promatrati sa stajališta Hegelove dijalektičke trijade: teza – antiteza - sinteza. Wittgesteinova postavka o jeziku kao slici svijeta koja se dovodi u vezu s formom života, njegova tvrdnja da postoji nešto zajedničko u strukturama jezika i strukturama zbilje, gledana iz šire filološke perspektive, implicira spajanje povijesnoga, zbiljskog iskustva s pjesničkom nadahnućem. Tako se Hoćimska bitka 1621.g., kao povijesna realija vremena u kojem je živio Ivan Gundulić (1621. je imao 32 godine), transformirala u pjesničku viziju, u ep "Osman". Semantički je sloj "Osman"a obilježen ideologemom slovinstava, odnosno panslavizma, posebno kad je riječ o Vladislavu Jageloviću i pobjedi poljske, kršćanske vojske nad Turcima. Svijest o zajedničkoj etnogenezi, kao i praslavenskoj i staroslavenskoj jezičnoj paradigmi, prisutna je u hrvatskoj književnosti od Gundulića i Palmotića do Ujevića, Šimića, Krleže. Gundulićevo slavenstvo, njegov jezični diskurs koji je ijekavski tip štokavskog narječja jezične su, književne i idejno-političke postavke od kojih su krenuli hrvatski preporoditelji ( Lj. Gaj, D. Demetar, I. Mažuranić, A. Mažuranić i dr.). Ilirci su se vezali uz Gundulića „snagom adoracije“ smatrajući ga najznačajnijim predstavnikom „estetske književnosti“ ; njegova su djela postala temelj „nacionalnog književnog kanona“. U radu se posebno naglašavaju stavovi hrvatskih preporoditelja prema kojima nema oblikovanja hrvatskoga jezičnoga standarda bez jezika visoke hrvatske književnosti, tj. jezika dubrovačkih pjesnika (I.Gundulića, J. Palmotića, I.Bunića Vučića, I. Đurđevića), kao i antitetičnost polazišnih jezičnih koncepcija Ljudevita Gaja i Vuka Stefanovića Karadžića. Vukova je standardizacija srpskoga jezika počivala na idealizaciji srpskih seoskih govora, pri čemu je, u duhu pripadnika Sturm und Dranga, inzistirao na folklornim književnim oblicima (usmenom stvaralaštvu), posebno na narodnim pjesmama kao poetskim uzorima iz kojih bi pjesnici trebali učiti narodni jezik i pjevati „njihovim duhom“. Ta početna razmimoilaženja, na planu literarno- lingvističkih i sociolingvističkih kategorija, utjecala su na daljnji razvoj jednoga i drugoga jezika i dodatno uvjetovala njihove posebnosti u smislu razdvajanja i osamostaljivanja. Dakle, ove prvotne teorijske i povijesno-jezikoslovne orijentacije, kao i one koje će uslijediti za vrijeme prve i druge Jugoslavije u smislu hrvatskog otpora jezičnoj unifikaciji, dijalektički gledano predstavljaju antitezu ideji o zajedničkom jeziku, otkrivaju bitne razlike između hrvatskoga i srpskoga jezika, negiraju određena stanja i uspostavljaju nove kvalitete. Samobitnost i samosvojnost hrvatskoga jezika realizirala se iz vlastite logičke konstitucije jezika i književnosti, što potvrđuje tezu da „genetička podudarnost nije presudna za identitet književnog jezika“ (M. Ježić). S obzirom na jezičnu stvarnost Habsburške Monarhije, Austro-Ugarske Monarhije, prve i druge Jugoslavije, međunarodno priznanje hrvatskoga jezika 1.rujna 2008.g., gledano iz perspektive Hegelove dijalektike, predstavlja točku na kojoj se otuđena ideja u samosvijesti duha naroda ponovno vraća sama sebi. Jezik je prirodni i društveni fenomen, „živ organizam“, dinamičan sustav, pa stoga ovaj treći stupanj tročlanoga dijalektičkoga kretanja ne predstavlja završnu razvojnu točku, nego otvaranje novih perspektiva hrvatskome jeziku. U protivnom bi, kao što u „Tractatusu“ piše Ludwig Wittgenstein, „granice našega jezika postale i granice našega svijeta“.

Izvorni jezik
Hrvatski

POVEZANOST RADA