Naslov
O piscima ranosrednjovjekovnih dokumenata na istočnojadranskoj obali
(On Writers of the Early Medieval Documents on the East Adriatic Coast)

Autori
Bralić Petković, Ankica ; Lončar, Milenko

Izvornik
Živa antika (0514-7727) 68 (2018), 1-2; 125-152

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, članak, znanstveni

Ključne riječi
notari, isprave, (rani) srednji vijek, srednjovjekovni latinitet, istočnojadranska obala
(notaries, documents, (early) Middle Ages, Medieval Latin, East Adriatic coast)

Sažetak
Kako je poznato iz literature, posao ranosrednjovjekovnih javnih bilježnika počeo se u gradovima na istočnoj jadranskoj obali profesionalizirati u drugoj polovici 12. stoljeća, kad se istovremeno pojačala i pismena produkcija pa je i potreba za pisarima porasla. Profesionalizacija je vidljiva po tome što se u gradovima, prvo u Zadru pa Splitu, Dubrovniku i Rabu, uočava djelovanje istih notara tijekom više godina pa i desetljeća. I njihov se naziv standardizira u obliku „komunalni notar“, a po društvenoj pripadnosti najčešće su to crkvene osobe u rangu đakona. Nas je zanimalo prethodno razdoblje, od početaka zapisivanja u ranom 10. stoljeću do kraja 11., koje se dosta poklapa i s političkom situacijom kad je Hrvatska pod vlašću domaćih vladara. No ispitivanje smo protegli i na prijelazno razdoblje, do kraja 12. st., kad su se nazivi i društvena razina bilježnika prilično ujednačili. Politički se Hrvatska tada nalazi ponajviše pod ugarskom krunom, što je imalo utjecaja i na notarsku službu. U prvom razdoblju šaroliki su i nazivi kojima notari sami sebe određuju i njihov društveni položaj, od najnižih kleričkih redova do biskupa. No ustanovili smo da su društvene oznake pisara mnogo češće od poslovnih. Zapisivači isprava mnogo češće uza svoje ime navode na kojem su stupnju svećeničkog staleža nego bilježničke oznake, a kad ih navode, one su uvijek na drugom mjestu, iza kleričke. Pritom su najbrojniji upravo svećenici, a redovnici k tomu dodaju i to svoje obilježje. Pokušali smo propitati jesu li doista svi crkvene osobe ili je možda među njima bilo i laika. Na kraju se čini uvjerljivim da doista svi pripadaju crkvenoj hijerarhiji. Također smo ispitali ima li ovisnosti između ugleda naručitelja dokumenta i njegova zapisničara. Ustanovili smo kako postoji korelacija, makar ne apsolutna. Kad su dakle posrijedi svečani javni činovi vladara ili biskupa, pisac je redovito biskup ili opat. U privatnim ispravama, makar se radilo i o najvišim dužnosnicima, pisar je u pravilu nižeg ranga. Čini se po tome da je ugled pisca doprinosio svečanosti javnog pravnog čina i možda mu davao na vjerodostojnosti. Poslije se situacija promijenila. U 12. stoljeću rang zapisivača postaje niži. Zvanje đakona kod notara postaje gotovo pravilo, osobito u drugoj polovici stoljeća, kao i naziv „komunalni notar“. Po tome zaključujemo kako se uslijed povećanja broja dokumenata posao počeo smatrati običnijim te nije zahtijevao poseban ugled autora. Na statistiku je svakako utjecala i promjena dinastije, čija se kancelarija sada nalazi u Budimpešti i ravna se po svojim pravilima te je u radu nismo uzimali u obzir. Usput smo jednu ispravu splitskog notara Sabacija iz 1129. pomaknuli na kraj stoljeća, budući da bi inače on morao biti stogodišnjak, koji bi taj zapis napravio vrlo rano, potom desetljećima ne bi pisao, da bi se ponovno aktivirao u srednjoj dobi. Drugu smo njegovu ispravu proglasili falsifikatom, jer osim neusklađena datuma i indikcije i netočna rednog broja splitskog nadbiskupa unosi nered u Sabacijev cursus kleričke karijere. Čini nam se da je posao vrijedio truda, jer smo osim statistike uočili neke pravilnosti i tendencije, osobito u ranijem razdoblju, inače najsiromašnijem pisanim spomenicima.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filologija

POVEZANOST RADA