Naslov
Konvergentne sintaktičke i semantičke substrukture u romanima "Crni smiješak" Petra Šegedina i "Mučnina" Jean-Paula Sartrea
(Convergent Syntactic and Semantic Substructures in the Novels "Black Smile" Petar Šegedin and "Nause" by Jean-Paul Sartre)

Autori
Dalmatin, Ana

Kolaboracija
CMS Collaboration

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u zbornicima skupova, cjeloviti rad (in extenso), znanstveni

Izvornik
Komparativna povijest hrvatske književnosti - Zbornik radova XIX. Vrsta ili žanr / Cambi, Nenad - Split : Književni krug Split, 2017, 184-196

ISBN
978-953-163-451-9

Skup
Knjiga Mediterana Znanastveni skup Komparativna povijest hrvatske književnosti

Mjesto i datum
Split, Hrvatska, 29.09.2016. - 30.09.2016

Vrsta sudjelovanja
Predavanje

Vrsta recenzije
Međunarodna recenzija

Ključne riječi
relativiziranje, konstrukti, genologija, mimezis, dijegezis, sintaktički, semantički, fokalizacija, eskapizam, nihilizam
(relativisation, constructs, genology, mimesis, diegesis, syntatic, semantic, focalisation, escapism, nihilism)

Sažetak
U uvodnom dijelu rada, pod naslovom „Hegemonija relativizma“, uspostavlja se stanovita analogija između radikalnoga relativizma i subjektivizma helenističko- rimskoga skepticizma koji predstavlja klonuće analitičke sustavnosti filozofske misli ontološkoga razdoblja i „duhovne situacije našega vremena“ u kojemu je ekonomija postala dominantna životna dimenzija, novac fetiš čija idolatrija nužno marginalizira intelektualno i moralno. Današnja zaglušujuća buka karnevalizirane stvarnosti, deterministička svemoć tehnološkoga napretka koji generira „zarobljene umove“, sve više potiskuju humanističke znanosti ontički određene logičko-sustavnim, analitičko- kritičkim i spekulativnim mišljenjem, a potiče pojave kao što su eklekticizam i epigonstvo, opću relativizaciju, akcidentalnost i nesustavnost, mnoštvo teorija bez jedinstvenoga kriterija i načina istraživanja. S obzirom na temu znanstvenog skupa „Vrsta ili žanr“, u drugom dijelu rada, naslovljenom kao „Genološka prolegomena“, ukazuje se da su genološkim teorijama svojstvene različite koncepcije, terminološke i pojmovne kontradikcije, što izaziva izvjesne aporije vezane uz generičke entitete i kategorije – rodovi, vrste ili žanrovi (Biti, 1997., 111), tako da je njihova sistematizacija teško uspostavljiva. Pristup ovoj teorijskoj situaciji kao genološkoj autorefleksiji, dakle kao situaciji u kojoj genologija reflektira samu sebe, implicira spekulativnu angažiranost, kao i određene dvojbe između suprotnih, jednako čvrstih teorijskih postavki. Svako ljudsko razumno i sustavno mišljenje odvija se u okviru logike, koja se ne bavi praznim apstrakcijama nego polazi od realnoga pojedinačnog predmeta i proučava kako se taj predmet spoznaje oblicima ispravne misli. Razvrstavanje književnosti u smislu temeljne diobe na rodove i vrste ili žanrove, u skladu s logičkim oblicima valjane misli, pruža mogućnost da rodove i žanrove usporedimo s rodnim i vrsnim pojmovima. Vrsni pojam ima manji opseg (opseg je skup nižih pojmova koji obuhvaća jedan viši pojam), a veći sadržaj (skup bitnih oznaka pojma). Dakle, u skladu s prethodnim roman kao vrsta (vrsni pojam), u odnosu na epiku kao književni rod, slojevitošću svojih semantičkih značajki i sintaktičkim ustrojem, dakle s obzirom na svoj implicitni pojmovni sadržaj i konkretnost romanesknih tekstova, ima veći sadržaj, a rod (epika) veći opseg. Polazeći od Bahtinove teze prema kojoj postoji određena zavisnost između književno-znanstvene i filozofske refleksije, genološke ćemo kategorije problematizirati s logičko-filozofskog stajališta, pri čemu se referiranjem na tekstove Platona (III. knjiga Države) i Aristotela (Organon i Poetika) ovoj grani teorije književnosti pristupa in statu nascendi. Pristup genologiji s pozicija misaone spekulacije određuje ovu granu teorije književnosti kao znanje o književnim fenomenima koje se konstituira na temelju prakse, kao sistematizaciju tijeka prakse čiji je najbitniji cilj otkrivanje ponovljenih svojstava ovih pojava. Rodovi predstavljaju najvišu skupinu književnih djela sa zajedničkim esencijalnim obilježjima, što im pridaje određenje ontološko-ontičke kategorije. Oni su, dakle, genološke kategorije koje izražavaju bitak bića, u ovom slučaju bitak književnih djela. U skladu s prethodnim u radu se naglašava da se književna razdoblja i njihove poetike ne uspostavljaju u odnosu na pojedinačna književna djela ili u odnosu na književne vrste, nego u odnosu na čitave oblasti književnih pojava čija supstancijalna obilježja postaju obilježja razdoblja. Tako je npr. lirika, subjektivno–emocionalno intonirana, obilježila romantizam, dok je roman kao epska vrsta svojstven realizmu. I onda kada je u romanu potisnuta fabula nužno su prisutna pripovjedna stajališta, kronotopske kategorije, pripovjedne tehnike – opis, komentar, dijalog, monolog, unutarnji monolog, struja svijesti. Ove se pripovjedne tehnike ne mogu pripisati lirici od Sapfe do Baudelairea i Majakovskoga, dok su neke od njih svojstvene koliko Homeru i Vegiliju, toliko i Dostojevskome, Šegedinu i Sartreu. Zadnji dijelovi rada odnose se na sintaktičku i semantičku konvergentnost romana „Crni smiješak“ Petra Šegedina i „Mučnina“ Jean-Paula Sartrea. Jednome i drugome romanu je svojstven složen sintaktički ustroj, s obzirom na pripovjednu poziciju glavnih likova: Marona Karla – Charlesa („Crni smiješak“) i Antoinea Roquentina („Mučnina“). Pripovjedači – glavni likovi su, prema kategorizaciji Gerarda Genettea, homodijegetski, odnosno intradijegetski. Charles piše autoanalitička (autorefleksivna pisma) autoru-liku koji ih komentira, označujući svoje komentare nadnevkom i izdvajajući ih posebnim tipografskim pismom – kurzivom, dok Antoine Roquentin piše dnevnik pri čemu je pripovijedanje obilježeno unutarnjom fokalizacijom realiziranom pripovjednom tehnikom izravnoga unutarnjega monologa s elementima solilokvija. U radu se napominje posebnost pripovjednog obzora (vizure pripovijedanja) skupine bezimenih ljudi u Sartreovoj „Mučnini“, koji se predstavljaju, odnosno potpisuju kao izdavači. Uvodničari- izdavači u 1. licu množine, kratko i neutralno, najavljuju dnevnik Antoinea Roquentina navodeći podatke o tekstu i autoru, da bi se potom povukli pred pripovjedačem (Antioneom) u 1. licu jednine. Semantičke substrukture prethodnih romana proizlaze iz efekta njihove unutarnje konstrukcije, njihove značenjske kohezije i konvencije u kojoj su realizirani. Konvergentne značenjske razine realiziraju se zajedničkim semantičkim jedinicama kao što su: izgubljena zavičajnost, blaziranost, eskapizam, apsurd, paradoksalnost, egzistencijalna samoća, letalna nagnuća.

Izvorni jezik
Hrvatski

POVEZANOST RADA