Naslov
Govorni činovi
(Speech Acts)

Autori
Blečić, Martina

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, diplomski rad

Fakultet
Filozofski fakultet u Rijeci

Mjesto
Rijeka

Datum
20.06

Godina
2010

Stranica
76

Mentor
Berčić, Boran

Ključne riječi
Govorni činovi, J. L. Austin, H. P. Grice, J. Searle
(Speech Acts, J. L. Austin, H. P. Grice, J. Searle)

Sažetak
U ovome radu pokušala sam dati pregled ideja vezanih uz filozofiju svakodnevnoga govora triju autora – J. L. Austina, H. P. Gricea i Johna Searlea. Oni su se zanimali za one dijelove komunikacije izvan domene samog govorenja. Ti su filozofi u svojim istraživanjima polazili od premise da se može načiniti čvrsta distinkcija između onoga što je rečeno i onoga što se tim iskazom postiže u određenom jezičnom ili društvenom kontekstu. J. L. Austin se prvenstveno bavio podjelom na konstative i performative – tj. podjelom na one iskaze kojima se opisuje stvarnost i koji mogu biti istiniti ili lažni i na one koji služe da bi se nešto učinilo. Jedan od Austinovih paradigmatskih primjera performativa je iskaz „Uzimam“ izgovoren pri obredu vjenčanja. Taj iskaz ne može biti istinit ili lažan, njime se nešto čini, njime se sklapa brak. Osim podjele na konstative i performative u radu su izloženi uvjeti koje performativi moraju zadovoljiti da bi bili uspješno izvedeni, teškoće u razlikovanju performativa i konstativa te nova podjela koju Austin predlaže. Ta nova podjela je ona na lokucijski, ilokucijski i perlokucijski čin. Ta tri čina zajedno su prisutna u svim (ili barem većini) govornih iskaza. Ova nova podjela u sebe uključuje elemente i performativa i konstativa te pobija početnu razliku između tih dvaju iskaza. H. P. Grice u svojem radu vezanom uz filozofiju jezika ponajviše se bavio konverzacijskim implikacijama te govornikovim značenjem. Konverzacijske implikacije su implikacije koje slušatelj može izvesti iz načina na koji je govornik nešto rekao, a ne samo iz toga što je rekao. Da bi slušatelj mogao izvesti takvu implikaciju potrebno je da su i on i njegov sugovornik upoznati s principom kooperacije. Prema Griceu upravo taj princip regulira komunikaciju te odstupanja od doslovnog prilagođavanja tom principu dovode do konverzacijskih implikacija. Griceove ideje vezane uz značenje temelje se na onome što naziva govornikovo značenje. Govornikovo značenje preklapa se s njegovom komunikacijskom namjerom. John Searle bavi se performativima i konstativima, tj. teorijom govornih činova i govornikovom namjerom. On se u svome radu nadovezuje na Austinove i Griceove ideje, nadopunjuje ih i mijenja te pritom stvara vlastitu taksonomiju govornih činova.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filozofija

POVEZANOST RADA