Naslov
Arhitektura vlasti i suda - Vijećnice, lože i kneževe palače u Dalmaciji od 15. do 18. stoljeća
(The Architecture of Government and Justice - Town halls, loggias and counts’ palaces in Dalmatia, from the 15th to 18th centuries)

Autori
Majer Jurišić, Krasanka

Prevoditelji
Nine Vuković Perica, Nataša Jakominić Marot

Vrsta, podvrsta i kategorija knjige
Autorske knjige, monografija, znanstvena

Izdavač
Hrvatski restauratorski zavod Vlade Republike Hrvatske ; Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske

Grad
Zagreb

Godina
2017

Stranica
268

ISBN
978-953-7389-29-1

Ključne riječi
javna arhitektura, Dalmacija, vijećnica, loža, kneževa palače
(public architecture, Dalmatia, town hall, loggia, counts’ palace)

Sažetak
Govoreći o arhitekturi vlasti i suda zapravo se razmatra kategorija svjetovne javne arhitekture koja uključuje građevine namijenjene upravi i sudstvu, građevine s trgovačkim, odnosno gospodarskim funkcijama te građevine za školovanje, zdravstvo i socijalnu skrb. Prva navedena grupa, upravne građevine, kao poseban element gradske arhitekture nastaje u razvijenom srednjem vijeku. zadaća tih građevina bila je odgovoriti na nove potrebe komunalnog društva i u njima se odvijao rad gradske vlasti. U Dalmaciji se taj arhitektonski tip ostvaruje u obliku komunalne palače koja obuhvaća i upravne i sudske, ali i prostorije privatne namjene kojima se koristi knez. Izdvajanjem pojedinih funkcija ujedno se kao upravne građevine javljaju i drugi arhitektonski oblici: vijećnica, loža i kneževa palača, odnosno samostalne zgrade za potrebe zasjedanja vijeća, za sudske poslove te za stanovanje. Zbog svog političkog značaja spomenute su građevine imale naglašenu reprezentativnu ulogu, kako u dominiranju urbanim tkivom, tako i u vizualnom identitetu samog grada, te su često bili predmetom brojnih domaćih i stranih znanstvenih istraživanja na području povijesti umjetnosti, arhitekture i urbanizma. Istodobno, u dosadašnjim istraživanjima upravne arhitekture u Dalmaciji nije zabilježen sustavan povijesnoumjetnički pristup izabranoj temi, kao niti zajednička valorizacija primjera spomenutog arhitektonskog tipa. Stoga je razmotreno nekoliko aspekata dalmatinskih reprezentativnih javnih palača. Najprije je istražena povijest njihove izgradnje, s namjerom da se stekne što je moguće detaljniji uvid u zbivanja tijekom mletačke vladavine, od 15. do 18. stoljeća. Uz do sada poznate podatke, pregledom dostupne arhivske građe utvrđeni su i novi ; osim toga provedena je i sistematizacija raznih izvora. Također su, usporedbom razvoja dalmatinskih primjera s onima na susjednim područjima, utvrđene njihove zajedničke karakteristike. Općenito govoreći, proizlazi da je, nakon srednjovjekovnog doba kada se arhitektonski tip javne palače uspostavlja i afirmira njihovom brojnom izgradnjom, tijekom 15. i 16. stoljeća prevladavalo uređenje postojećih javnih palača, ali i određen broj njihovih novih gradnji. U kasnijem periodu mletačke uprave u Dalmaciji, u 17. i 18. stoljeću, upravne građevine uglavnom se samo održavaju i pregrađuju. Najstariji primjeri javne upravne arhitekture u Dalmaciji, građeni u drugoj polovini 13. i početkom 14. stoljeća, nalaze se u Splitu, Hvaru, Zadru, Rabu, Trogiru, Šibeniku i Korčuli. To su palače kneza, odnosno komunalne palače, vijećnice i lože. U nekim se slučajevima ove građevine po dolasku mletačke uprave nastavljaju koristiti, ali počinju njihova uređenja i dogradnje. Tako se primjerice u Trogiru upravne građevine obnavljaju zajedno s cijelim prostorom gradskog trga. Novi se objekti iz 15. i 16. stoljeća u nekim slučajevima grade u sklopu formiranja novih upravnih središta (Cres i Pag) ili pak kao zamjena i dogradnja ranijih (Krk, Šibenik, Zadar, Hvar, Korčula, Rab, Split). Svaka od tih građevina svojim izgledom svjedoči o vremenu kada je nastala, bilo da zadržava prepoznatljive odlike gotičkog stila ili da afirmira nove renesansne oblike. No, kako su neki od tih objekata u 19. stoljeću srušeni (pretorska palača u Cresu, loža i javna palača u Krku, komunalni kompleks u Splitu), ne može se sa sigurnošću govoriti o njihovom doprinosu renesansnoj arhitekturi na našoj obali. S druge strane i pojedina preuređenja i novi arhitektonski ukrasi ranije sagrađenih srednjovjekovnih javnih palača (kao ona u Trogiru ili Rabu), idu u korak s promjenama koje su se u to vrijeme događale unutar umjetničkog stila. Ukratko, novoizgrađene lože u Cresu i Rabu svojim jednostavnim tlocrtom i konstrukcijom još uvijek slijede srednjovjekovnu graditeljsku tradiciju, dok su hvarska, zadarska i šibenska loža pokazatelj vrsnih stilskih rješenja svoga vremena. Primjerice, šibenska velika loža svjedoči o počecima primjene klasičnog jezika renesansne arhitekture, na zadarskoj se vide zreli elementi stila, a u Hvaru možemo govoriti o kasnorenesansnom oblikovanju arhitekture uz dekorativne elemente manirizma. Upravo ova oprečnost i raskorak između naslijeđenih i već korištenih tipova i unošenja novih elemenata koji postaju polazišta za daljnje korištenje, potvrđuju da su ostvarenja javne izgradnje, ovdje govoreći upravne, bila rezultat htijenja i svjesnosti same lokalne sredine, njezinog naprednog ili pak tradicionalnog duha. Analiza prostornog rasporeda, tlocrtne sheme i vertikalne podjele unutar građevine, kao i oblikovanja pročelja, pokazala je da se u slučaju dalmatinskih javnih palača susrećemo s nizom različitih uzora. Naravno, valja se donekle ograditi od konačne ocjene njihova izgleda u periodu između 15. i 18. stoljeća, jer su nakon tog doba uslijedile brojne pregradnje i prilagodbe za potrebe novih korisnika čime je ranije stanje uvelike izmijenjeno. Kod nekih se palača javlja osnovni L tlocrt (palače u Pagu, Cresu, Splitu i vijećnica u Korčuli), neke od njih svoje višekrilne volumene organiziraju oko središnje prostorne dvorišne jezgre (palače u Trogiru, Šibeniku, Rabu i Zadru), a neke su jednostavnog pravokutnog tlocrta (Osor, kneževa palača u Korčuli). Hvarski knežev dvor (nepravilni konglomerat više objekata jasno razgraničenih volumena različitih visina i tlocrta, povezanih međusobno u jednu cjelinu), te providurova palača u Zadru s početka 17. stoljeća (složen građevinski kompleks koji zaprema veličinu zatvorenog stambenog bloka, organiziranog oko više unutrašnjih dvorišta), zasebni su primjeri i ne pokazuju nikakve zajedničke odlike s drugim javnim palačama. Oblikovanje vanjštine javnih palača, odnosno razvedenosti same zidne plohe, prvi je od načina da se iskaže njihova reprezentativnost. Njihovim vanjskim izgledom želi se kod građana polučiti divljenje, ali istovremeno i strahopoštovanje. Kneževe i javne palače ističu se oblikovanjem otvora i njihovim ritmom na pročelju. Iako su pročelja palača mahom oblikovana u kasnosrednjovjekovnom duhu, s naglašenom gotičkom dekoracijom etaže na kojoj je smještena svečana dvorana za vijećanje i bez stroge geometrijske sheme otvora, neka od njih pokazuju i nove renesansne elemente. Uz izgradnju ili uređenja nekih renesansnih primjera bilježe se i imena majstora i graditelja zaslužnih za njihovu izvedbu. Tako se dvorišni portal paške kneževe palače pripisuje Ivanu Pribislaviću, klesanje raskošnih kamenih dekorativcnih elemenata kneževe palače u Rabu Petru Trogiraninu, renesansno preoblikovanje pročelja trogirske palače iz 15. stoljeća Nikoli Firentincu, a ono kasnije Trifunu Bokaniću. Zadarska je pak loža monumentalni primjer nastao u tradiciji djelovanja radionice Michelea Sanmichelija, čiji se utjecaj odrazio i na oblikovanje hvarske lože koju je dovršio Trifun Bokanić sa svojom radionicom. Govoreći o rasporedu prostorija unutar javnih palača i njihovim namjenama uočavaju se neke sličnosti. Dvorane za vijećanje najčešće su smještene na prvom, reprezentativnom katu (Rab, Split, Trogir, te Šibenik i Pag gdje je na istom katu smješten i stan kneza). Ima, međutim, i slučajeva kada se dvorana nalazi na drugom katu, kao u Cresu ili Hvaru. Knez najčešće stanuje u istoj zgradi gdje je i dvorana za vijećanje, no splitski je knez imao svoju vlastitu zgradu. Uz knežev stan često se nalazila i kapelica (Hvar, Korčula, Pag, Krk, Rab, Trogir), smještena ponekad u zasebnu prostoriju (zajedno sa sakristijom), no ponekad je skromno izvedena, tek kao pregrađeni dio veće prostorije. Administrativni prostori, kancelarija, blagajna, razni uredi i općinska pisarna, najčešće se smještaju u prizemlju, uz ulaz u palaču, a u nekim slučajevima imaju i zasebne ulaze s trga. Zatvorske prostorije uvijek su u blizini ili u sklopu kneževe palače. U pojedinim se slučajevima javljaju i druge prostorije, poput oružarnice u Šibeniku i stražarnice u Rabu i Zadru, dok je u Trogiru u kuli u sklopu palače, bio stan za kancelara. Neke palače imaju zasebna krila gospodarske namjene u kojima su bila razna skladišta i pomoćni prostori te kuhinja. Neke od palača imale su i štale, to jest konjušnice i prostor za uzgoj životinja, kao primjerice Zadar, Trogir i Šibenik. Dvorišta palača najčešće su imala otvoreni trijem (Trogir, Zadar, Cres, Korčula, Pag), cisternu i bunarsku krunu, a ponekad i vrt (Zadar, Korčula). U dvorištu su se nalazila i kamena stubišta za gornje etaže (Trogir, Rab, Cres). U Splitu su ta stubišta bila smještena uz vanjsko pročelje palače, a u Zadru i Korčuli nalaze se unutar volumena zgrade. Također nisu bila rijetkost niti drvena manja stubišta kojima su međusobno povezivane ne toliko reprezentativne prostorije različitih etaža. Tlocrti gradskih loža redom su pravokutnog oblika, a ono što ih međusobno razlikuje je njihova otvorenost javnom prostoru trga, odnosno gradske ulice. Ima loža čije su tri strane slobodne, dok je četvrta oslonjena na neku građevinu (Cres, Rab, Split), ima onih kojima su dvije strane slobodne, a dvije čine zidovi neke druge građevine (Zadar, Trogir, mala loža u Šibeniku), a ima i loža čija je samo jedna, pročelna strana, otvorena prema prostoru trga (Hvar, velika loža u Šibeniku). O krčkim primjerima, kako o javnoj palači tako i o loži, znamo tek posredno iz arhivskih dokumenata, pa nije moguće ozbiljno definirati njihove prostorne rasporede. Sličan je slučaj i s paškom ložom koja je najvjerojatnije planirana kao samostalni objekt, rastvoren stupovima na sve četiri strane, no ona nikad nije bila dovršena. Oblikovanje vanjštine loža ovisi prije svega o tome kako su oblikovani njihovi stupovi i kapiteli i nose li oni gređe ili su spojeni lukovima. Vrijeme 17. i 18. stoljeća doba je kada se javne palače u Dalmaciji u pravilu održavaju, odnosno popravljaju uz neke preinake i manja uređenja kojima se pokušavalo odgovoriti na nove potrebe javne uprave i njezinog redovnog funkcioniranja. Za održavanje tih građevina postojala je praksa izdvajanja sredstava iz lokalne blagajne, o čemu su primjerice sačuvani zapisi u arhivima hvarske i splitske općine, mada je iz učestalih zamolbi za popravcima vidljivo je da stanje upravnih građevina bilo prilično loše. Iako je najčešće sam generalni providur nakon redovnih obilazaka provincije tražio sredstva iz Venecije za popravak javnih palača, u nekim slučajevima radove inicira i lokalna zajednica, to jest knez. No, i tada je za njihov početak opet bilo potrebno odobrenje mletačkog Senata i to putem zahtjeva koji je prosljeđivao generalni providur. U njegovom uredu u Zadru bili su zaposleni državni inženjeri zaduženi i za nadzor stanja svih javnih građevina, što je dakako uključivalo i gradske palače i lože. Imena tih inženjera i majstora rijetko se bilježe u dokumentima 17. stoljeća, dok se u 18. uz obnove javnih palača spominje više njih, a neki se javljaju i učestalo, primjerice Paolo Tironi, Alessandro Ganassa, Francesco Melchiori i Frane Zavoreo. Nastala dokumentacija prilikom njihovih obilazaka javnih palača i planiranih uređenja nažalost nije za sve građevine sačuvana u istoj mjeri. Neki zahvati zabilježeni su tek zatraženim iznosom novca, drugi su dokumentirani pismima i troškovnicima, a u rijetkim slučajevima i nacrtima. Detaljnije sačuvana arhivska građa prati obnovu javnih palača u Rabu, Pagu te Šibeniku. Za njih se, čitajući troškovnike i prateća pisma, može rekonstruirati slijed niza aktivnosti koje je obnova uključila (od traženja pomoći, obilaska građevine i svjedočenja o njezinom stanju, određivanja iznosa potrebnih sredstava, odobrenja ili odgađanja isplate traženog novca, građevine, eventualnih ponovnih zamolbi za popravkom i sl.), ali i doznati više pojedinosti o korištenim materijalima, njihovim količinama i cijenama, od kuda su nabavljani, kao i što je sve točno mijenjano ili popravljano. Neki od spisa sadrže i podatke o potrebnom ili utrošenom radnom vremenu majstora i radnika, a vrlo korisni su i sami opisi zatečenog stanja palače u kojima se navode i nazivi pojedinih prostorija te njihov raspored. Sve te pojedinosti postaju još jasnije kada su sačuvani i nacrti, kao što je to kod obnova paške i šibenske kneževe palače u 18. stoljeću. Prema jednom arhivskom dokumentu može se zaključiti da je i za rapsku palaču bio izrađen nacrt, i to još u 17. stoljeću, no on nažalost nije do sada pronađen. Iz tog razdoblja sačuvana je pak skica prizemlja male šibenske lože. Unatoč dokumentiranim potrebama popravaka upravne arhitekture vrlo često se sredstva ne odobravaju, ili nisu dostatna, pa se radovi nisu mogli dovršiti. Radi lakšeg održavanja i namicanja dodatnih sredstava, jedan se dio prostorija javnih palača iznajmljuje u gospodarske svrhe, a neke se pak prostorije prenamjenjuju za nove javne društvene funkcije. No, spomenuto loše stanje palača u kojima su živjeli i radili predstavnici mletačke vlasti ipak je u nekim slučajevima rezultiralo potrebom za iznalaženjem novih prostora. Stoga se na Cresu, Krku, Pagu i Šibeniku u tu svrhu se iznajmljuju privatne kuće. Poznavanje povijesti gradnje upravnih objekata u mletačkoj Dalmaciji pokazuje njihovu složenost. Svaka je javna palača zaseban primjer i svjedok vremena u kojem je izgrađena, odnosno u kojem se naknadno pregrađuje. Analizom je potvrđeno da javne palače nastaju kombiniranjem postojećih modela privatne izgradnje, naravno s određenim modifikacijama s obzirom na upravne, administrativne i sudske funkcije. U nekim slučajevima ponavljaju se tradicionalni modeli što je ujedno i pokazatelj zatvorenosti lokalne sredine, a u nekima se ostvaruju sasvim nove sheme. Istovremeno, javne su palače, kao reprezentativni materijalizirani odraz moći i ugleda lokalne zajednice, često bile uzorom za privatne narudžbe. Ta dvosmjernost utjecaja i dodatno povezuje ove arhitektonske modele u međusobno isprepletenu arhitektonsku grupu. Ono što ih razlikuje njihove su funkcije i stoga se u ovom slučaju doista možemo prikloniti funkcionalnoj tipologiji i kao jedinstveni arhitektonski tip odrediti samu javnu palaču. Ovaj se vid kategoriziranja arhitekture prema njihovim funkcijama provlači od antike i poznatih vitruvijanskih načela, a posebno je bio naglašen u doba renesanse. Najviše se njime, vezano uz pojam javne palače, bavio Francesco di Giorgio. On, sudeći prema sačuvanim zapisima, smatra i da je upravo to najzanimljivija vrsta građevine, a upušta se i u razmatranje njezinih podgrupa. Imajući na umu da današnje teorije negiraju funkciju kao jedino načelo određivanja pojedinih grupa gradskih arhitektonskih elemenata, ipak se u ovom slučaju javna palača definitivno klasificira kao arhitektonski tip koji ispunjava točno određene funkcije. Upravo su one i razlog njezina nastanka, a i kriterij daljnjeg razvrstavanja. Dakako, te su funkcije određene i prostorno i vremenski i imaju značajnu ulogu u samom društvu. Dok neki od dalmatinskih primjera javne palače odgovaraju na sve potrebe funkcioniranja lokalne vlasti, često se u jednoj zgradi ispunjavaju i samo pojedine od tih funkcija. U tom se slučaju u gradovima podiže više reprezentativnih javnih upravnih objekata. Sukladno tome, u pravilu se kao jedna grupa izdvajaju palače kneza i gradske palače (tu su uključene sve palače poznate kao i općinske, to jest municipalne ili komunalne), kao druga grupa gradske vijećnice i kao treća gradske lože. Može se na kraju zaključiti da arhitektonski tip javne palače podrazumijeva sve građevine nastale iz potrebe smještaja nove lokalne vlasti u vrijeme formiranja komuna, čija je funkcija određena unutar javnih upravnih, sudskih i administrativnih poslova. U dalmatinskim se gradovima taj arhitektonski tip zadržao i u vrijeme mletačke uprave, od početka 15. stoljeća do 1797. godine.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Arhitektura i urbanizam, Povijest umjetnosti

POVEZANOST RADA