Naslov
Indikacije za sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog liječenja i obveznog liječenja od ovisnosti
(Indications for recommendation of security measures of compulsory psychiatric treatment and compulsory treatment for addictions)

Autori
Buzina, Nadica

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, magistarski rad

Fakultet
Medicinski fakultet

Mjesto
Zagreb

Datum
12.02

Godina
2002

Stranica
100

Mentor
Goreta, Miroslav

Ključne riječi
smanjena ubrojivost; mjere sigurnosti
(diminished accountability; security measures)

Sažetak
Stupanjem na snagu novog Kaznenog zakona (1.1.1998. g.) došlo je do značajnih promjena u forenzičko-psihijatrijskom vrednovanju smanjene ubrojivosti i indikacija za preporučivanje mjera sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja (čl.75) i obveznog liječenja od ovisnosti (čl. 76) što je uvjetovalo potrebu preispitivanja ranije primjenjivanih kriterija za te procjene i njihove prilagodbe novim zakonskim rješenjima. Provedenim istraživanjem analizirani su kriteriji koji su primjenjivani za ocjenu smanjene ubrojivosti i preporučivanje mjere sigurnosti iz čl. 75 i čl. 76 KZ-a na uzorku od 120 ispitanika vještačenih u Centru za forenzičku psihijatriju Psihijatrijske bolnice Vrapče u razdoblju od 1.1.1998. do 31.12.1999. godine. Temeljni kriterij za uključivanje u uzorak bila je ocjena smanjene ubrojivosti pri čemu je navedeni uzorak podijeljen na dvije podskupine od po 60 ispitanika. U prvoj (eksperimentalnoj) skupini svim ispitanicima je preporučena mjera sigurnosti iz čl. 75 ili čl. 76 KZ-a, dok ispitanicima iz druge (kontrolne) skupine takve mjere nisu preporučene. Kao temeljni metodološki instrument korišten je za hrvatske prilike modificirani upitnik forenzičko-psihijatrijskog dokumentacijskog sustava kreiran na munchenskoj psihijatrijskoj klinici (FPDS, Nedopil 1988). Dobiveni rezultati pokazali su slijedeća zajednička obilježja i temeljne razlike između dviju skupina ispitanika: U obje skupine dominantna je zastupljenost ispitanika s dijagnozom poremećaja ličnosti (klaster A, B i C prema DSM IV). Slijede ispitanici iz dijagnostičkih kategorija ovisnosti o alkoholu ili drogama, dok su znatno manje zastupljeni ispitanici s dijagnozama koje se odnose na psihijatrijsku patologiju u užem smislu (shizofrene psihoze, paranoidne psihoze, organski moždani poremećaji i sl.) U obje skupine dijagnoza intenzivnog afektivnog reagiranja imala je, prema očekivanju, veće značenje za redukciju ubrojivosti nego temeljni poremećaj ličnosti. Stanje alkoholiziranosti ili intoksikacija nekim drugim psihoaktivnim sredstvom učestalije su registrirani u skupini ispitanika kojima je preporučena mjera sigurnosti. Indiciranje mjere sigurnosti u jasnoj je pozitivnoj korelaciji s razinom motivacije ispitanika za uključivanje u forenzičku terapiju, kao i sa višom razinom opasnosti primarno vrednovanom medicinskim (a ne kriminološkim) kriterijima. Mjera sigurnosti je najrjeđe preporučivana ispitanicima s poremećajima u psihoseksualnoj sferi ličnosti budući da u RH nema terapijskih programa za njihov forenzički tretman. Ispitanicima koji su ranije bili u psihijatrijskom tretmanu, bilo “civilnom”, bilo forenzičkom, mjera sigurnosti je preporučivana učestalije nego onima koji ranije nisu liječeni. Za buduće praktično postupanje mogu se – na temelju dobivenih rezultata – dati slijedeće preporuke: Mjeru sigurnosti trebali bi češće predlagati: - kad postoje odgovarajući organizacijski, institucionalni kadrovski i dr. uvjeti za njenu realizaciju; kada takvi uvjeti ne postoje, vještaci bi ipak trebali reći da je mjera medicinski indicirana, a da se u praksi za sada ne može provesti zbog točno određenih razloga; - kada postoje izgledi da se na pozitivan način promijene neke vanjske okolnosti koje su ranije predstavljale blokirajući element za provođenje mjere (obiteljska situacija i sl); - kada postoje opravdani razlozi da se početno negativno ili ambivalentno postavljanje pacijenta može s vremenom pretvoriti u pozitivnu motivaciju; - kada je opravdano očekivati da će uklanjanje ovisničke patologije biti dostatno za osiguranje pozitivne kriminološke prognoze čak i onda kada se ne može bitnije utjecati na ozbiljne primarne poremećaje ličnosti. Mjeru ne bi trebalo preporučivati: - kada je doprinos deliktu drugih osoba ili vanjskih okolnosti znatno veći od doprinosa patologije samog ispitanika; - kada je ispitanik dostatno motiviran za kontinuirani angažman u tretmanu i izvan forenzičkih okvira; - kada promjena vanjskih okolnosti sama po sebi uklanja ili bitno reducira kriminogene potencijale sadržane u ličnosti ispitanika; - kada aktualna i sve ranije obrade jasno pokazuju da pacijent nema kapacitete za pozitivne promjene itd.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Kliničke medicinske znanosti

POVEZANOST RADA