Naslov
Antigona od antike do postmodernizma- poimanje Sofoklova predloška u Kreontovoj Antigoni Mira Gavrana
(Antigone from the Antiquity to Postmodernism - a reinterpretation of Sophocles's source text in Creon's Antigone by Miro Gavran)

Autori
Čudić, Mirna

Izvornik
Croatica et Slavica Iadertina (1845-6839) 13 (2018), 1; 103-110

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, članak, stručni

Ključne riječi
antigonijanski mit ; Sofoklo ;
(Antigonian myth ; Sophocles ; Creon’s Antigone by Miro Gavran ; tragic flaw(hamartia) ; maieutics ; Kafkian dystopia)

Sažetak
Članak je usredotočen na sagledavanje odjeka starogrčkoga mita o Antigoni iz pera tragičara Sofokla (5. st. pr. Kr.), kao genoteksta u njegovoj fenotekstualnoj preobrazbi unutar književno-povijesnoga konteksta modernističke i postmodernističke dramatike. Kao temeljni fenotekst izdvojena je Kreontova Antigona Mira Gavrana (1983.) uz mjestimična pozivanja na druga metatekstualna ostvarenja i reinterpretacije starogrčke tragedije, kako hrvatska tako i europska, kao što je Antigona Jeana Anouillha (1944.) te Antigona, kraljica u Tebi Tončija Petrasova Marovića (1981.). U vremenskome rasponu od antike do modernizma i postmodernizma, a na temelju izabranih dramskih komada, uočene su brojne varijacije u poimanju antigonijanskoga motiva. Dok se neke metatekstualne preradbe, poput Marovićeve Antigone, kraljice u Tebi, poigravaju krajem tragedije zamišljajući nastavak u kojemu se protagonistica promeće u beskrupuloznu vladaricu, neke se pak, poput Annouillheve Antigone, poigravaju stvarnom povijesnom ulogom Antigonine braće kao i (be)smislom tragedije kao dramske vrste. Ona, najkasnije nastala od sviju, Gavranova, poigrava se, naprotiv, samim autorstvom suprotstavljajući uzvišenomu antičkom svijetu umjetnosti, iznesenom u Sofoklovu predtekstu, apsurdni svijet distopije očitovan u Kreontovoj inačici događaja. Pozivajući se na tipologiju Slobodana Selenića temeljenu na koordinatnome sustavu s četiri pola i dvjema antitezama, red- pobuna i razum- strast, protagonistice Sofoklova genoteksta i triju metatekstova (u Marovića ulogu antičke Antigone preuzima tzv. mlada Antigona, Izmenina kći), stigmatizirane kao strastvene pobunjenice protiv poretka, paradoksalno zastupaju jedan viši red i razum, čime biva raskrinkan antagonist Kreont kao bezumnik i nesmotren vladar. Tri izdvojena sekundarna dramska teksta, u svojoj redefiniciji antičkog arhetipa, moglo bi se zaključno ustvrditi, osciliraju između afirmacije antičkih ideala te njihova ukalupljivanja u moderni kontekst potvrđujući tako svevremenost općeljudskih moralnih dvojbi između krhkosti i nepostojanosti ljudske pravde i pravosuđa te postojanosti ideala.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Književnost

POVEZANOST RADA