Naslov
Latinski jezični tokovi u ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji
(Transformations of the Latin Language in Early Medieval Dalmatia)

Autori
Bralić Petković, Ankica

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, sažetak, znanstveni

Izvornik
CLARC 2016: Perspektive jezičnoga planiranja i jezične politike / - , 2016, 18-20

Skup
CLARC 2016: Perspektive jezičnoga planiranja i jezične politike

Mjesto i datum
Rijeka, Hrvatska, 03.06.2016. - 05.06.2016

Vrsta sudjelovanja
Predavanje

Vrsta recenzije
Recenziran

Ključne riječi
srednjovjekovni latinski, dalmatoromanski, karolinška reforma
(Medieval Latin, Dalmato-Romance, Carolingian Renaissance)

Sažetak
Ovim će radom biti dan prikaz izumiranja i oživljavanja latinskoga ranosrednjovjekovnog jezika u gradovima bizantske provincije Dalmacije i na okolnome hrvatskom teritoriju. Latinski je jezik od svojega samog početka bio dvoslojan: s jedne je strane stajala klasična urbanitas, uglađena pa čak i umjetna latinština, a s druge pučki govor nižih slojeva društva – sermo vulgaris. Ta se razlika krajem antike i (ras)padom Zapadnoga Rimskog Carstva stalno povećavala te vulgarni izričaj sve više uzima maha. Nestankom središnje vlasti antičke se škole gramatičara i retora zatvaraju te se smanjuje razina latinske pismenosti. U prvim stoljećima srednjega vijeka spomenuti se vulgarni govor transformira u novi jezik i počinje poprimati obilježja romanskih jezika s diferencijacijama lokalnoga tipa u izgovoru i leksiku, no tek je početkom IX. st. osviješteno postojanje toga novog jezika (rustica Romana lingua). Budući da narod više nije razumio latinski, nastala je potreba za njegovim ponovnim učenjem. Reforme se prvi uhvatio Pipin Mali, a nastavio ju je Karlo Veliki te je karolinška, a potom i gregorijanska reforma dala klasičnom latinskom na Zapadu novi život. Dalmacija je pak u ranome srednjem vijeku podijeljena na dva jezično i politički odvojena dijela: slavofonu hrvatsku državu i izolirane romanske gradove ; stoga je i razvojni put latinskoga jezika u njima različit. U gradovima je posvjedočen vulgarni latinski na kasnoantičkim epigrafičkim spomenicima, a nešto kasnije i suživot latinskoga i romanskog u najranijim zadarskim ispravama te na splitskim kamenim spomenicima. Tu je najčešća značajka otklon u razlikovanju morfoloških padeža, koji se pojavljuje usporedno s pojačanom uporabom sintaktičkih padeža nastalih spajanjem prijedloga s općim romanskim imenskim oblicima. Očevidno je da je u dalmatinskim gradovima pod bizantskom upravom utjecaj karolinške renesanse bio spor i slab sve do druge polovice XI. st., za razliku od Hrvatske, koja je pod utjecajem franačkih misionara, gdje je broj romanskih elemenata malen. To se posebno očituje na kamenim natpisima i u ispravama hrvatskih narodnih vladara. Nakon tog vremena primjetan je znatan porast jezičnoga latinskog standarda nauštrb romanskih elemenata u zadarskima i ispravama iz ostalih dalmatinskih gradova, pod utjecajem crkvenih reformi ; govorni dalmatoromanski postao je jezik za kućnu uporabu i postupno nestajao pod sve većim pritiskom prestižnijega mletačkog i s druge strane slavenskog/hrvatskog. Može se zaključiti da su tokovi latinskoga u ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji ovisni o više čimbenika. Ponajprije je bitan izvorni jezik govornih zajednica, dalmatski u gradovima i slavenski na hrvatskome teritoriju, a kohabitacijom se i u gradovima počinje sve više koristiti slavenski. Nadalje se utjecajnom pokazala veličina i politička snaga prostora jer su Hrvati bili dovoljno snažni da sačuvaju svoj jezik, a gradovi premaleni da bi se oduprli mletačkome političkom i jezičnom utjecaju. Zbog vjerskog stanja, tj. nepokrštenosti Hrvata ovamo dolaze misionari koji s kršćanstvom šire i latinitet. I na koncu, život latinskoga ovisio je dakako i o političkome utjecaju, franačkom u Hrvatskoj, gdje je utjecaj karolinške reforme vidljiv na spomenicima i u ispravama dvorske kancelarije hrvatskih vladara, a bizantskom u Dalmaciji, do koje i zato slabo dopire karolinška obnova.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filologija

POVEZANOST RADA