Naslov
Jesu li duh i duša nadređeni tijelu ili za svoje znanje dugujemo zahvalnost tijelu i njegovim sposobnostima učenja?
(Are the spirit and soul superior to the body or to our knowledge owe the gratitude to the body and his learning abilities?)

Autori
Pranjić Kozlek, Zrinka ; Brdarević, Marija

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, prošireni sažetak, znanstveni

Izvornik
Obrazovanje i istraživanje za kvalitetnu zdravstvenu praksu / Lučanin, Damir ; Pavić, Jadranka ; Bošnir, Jasna ; Turković Feher Lana ; Racz, Aleksandar ; Rađenović, Ozren ; Roić, Goran ; Schuster, Snježana ; Sedić, Biserka ; - Zagreb : Zdravstveno veleučilište Zagreb, 2018, 44-45

ISBN
978-953-6239-64-1

Skup
17. konferencija medicinskih sestara i tehničara ; 3. konferencija zdravstvenih profesija u medijima

Mjesto i datum
Opatija, Hrvatska, 22.03.2018. - 23.03.2018

Vrsta sudjelovanja
Predavanje

Vrsta recenzije
Domaća recenzija

Ključne riječi
duša ; tijelo ; spoznaja ; samosvijest ; učenje
(soul ; body ; knowledge ; self-consciousness ; learning)

Sažetak
Razmatanje o čovjeku kao cjelovitom biću sastavljenom od tijela – materije i onoga što ga oblikuje – duha ili duše poznato je od postanka antičke filozofije pa je kroz razvoj filozofije, ali i znanosti ostalo temom sve do današnjih dana. U zadnje vrijeme napretka znanosti, tehnologije i komunikacija možda se više nego na počecima razvoja znanosti i filozofije javlja pitanje utjecaja i važnosti duha u svakodnevnom, ali i u stručnom profesionalnom životu. Sve veća razgranatost duhovnih pokreta koji očito nalaze svoje tržište i u modernom čovjeku svjedoči toj potrebi čovjeka da se definira ne samo kroz tjelesnost i pragmatičnost nego kroz duhovnu dimenziju svojeg postojanja. Čovjek nije samo nešto što egzistira, kreće se i jest nego je biće svijesti, samosvijesti, spoznaje, biće koje sumnja, razvija se i napreduje. Uporedo s razvojem znanosti, tehnologije i medicine jednakom brzinom i razmjerom bujaju etička pitanja od kojih čovjek, koji se, istini za volju, otrgnu o od Zemlje i vinuo do Mjeseca, nije umaknuo ni u jednom trenutku povijesti. Kako uskladiti taj razvoj? Možda krenuti od pitanja kako teče proces od doživljaja stvarnosti – osjeta, do stvaranja predodžbi, a onda i znanja. Još je Platon ustvrdio da je duša pokretačka sila koja oživljava mrtvilo materije, a ono što joj daje da jest mogućnost je spoznaje stvarnosti, usvajanja znanja sve do razine spoznaje najviših principa, o stvarima koje nadilaze ovostranost. Duh nam to omogućuje upravo zato što nije povezan s materijom, nego je veza s duhovnom stvarnošću. Predočio je to analogijom – čovjek je lađa, a duša je ona koja kormilari. Bez kormilara lađa ne ostvaruje svoje potencijale, zapravo ne ostvaruje svoju bit. Ako smo svjesni činjenice da čovjeka od životinje razlikuje moć razmišljanja, samospoznaje, onda bi nam trebala biti važna i spoznaja o tome što nam to znanje omogućuje. Od Platona, Sokrata i Aristotela sve do novovjekovne filozofije ta moć pripisuje se duši. Tijelo samo za sebe nema razlikovnog elementa od životinje osim onoga što nazivamo duhom ili dušom. Pa iako nevidljiva, postaje nepobitna stvarnost koja zaslužuje našu pozornost. Na kraju, sjetimo se nevidljivih čestica od kojih se sastoji priroda bez čijeg istraživanja ne bismo imali današnji stupanj napredne znanosti. Samo zato što je nešto oku nevidljivo ne znači da svoju stvarnost ne pokazuje na mnoge druge načine. Spomenimo ovdje još Descartesa koji kaže da je bit ljudskog duha mišljenje, a duša je sama supstancija mišljenja te da je u potpunosti različita od tijela, a za razliku od tijela, duša bez njega neće prestati biti ono što jest. Da ovo nije samo pitanje filozofskih rasprava i nadmetanja govori nam i razvijena i danas sveprisutna znanost – psihologija. Na nama je da se u ovoj temi zadržimo na filozofiji i pokušamo predstaviti važnost odnosa duše i tijela – forme i materije te pokušamo shvatiti njihov odnos. Budući da je duša stvarnost koja se očituje ponajprije u umnim sposobnostima, a umne nas sposobnosti razlikuju od životinja, povezujemo je ponajprije s mogućnošću shvaćanja, stvaranja mišljenja i znanja. Stoga, ne zaslužuje li čovjek da mu se i pristupi na isti način na koji on zapravo i postoji, kao jedinstvenom spoju duše i tijela, oživotvorenoj materiji koja uči? Slijedeći filozofiju duše, čovjekova je moć učenja neograničena, jer ako je duša ona koja mu daje mogućnost učenja, ona kao duhovna stvarnost nema granica, dok materija (tkivo i krv) itekako imaju jasne granice. Filozofija duše u ovoj temi svakako zaslužuje svoje mjesto. Kao što Aristotel navodi u svojem Nagovoru na filozofiju – „Svi će se složiti da razboritost nastaje učenjem i traženjem onoga za čiju nas potragu osposobljava filozofija.”

Izvorni jezik
Hrvatski

POVEZANOST RADA