Naslov
Hungarizmi u hrvatskom kniževnom jeziku od kraja 16. do polovice 18. stoljeća
(Hungarian loanwords in Croatian literary language from from the end of the 16th Century until the second half of the 18th Century)

Autori
Katalinić, Kristina

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Filozofski fakultet

Mjesto
Budimpešta

Datum
12.09

Godina
2013

Stranica
253

Mentor
Nyomárkay, István

Ključne riječi
mađarsko-hrvatski jezični dodiri, leksičko posuđivanje, hungarizmi, gramatička integracija, dijakronijska analiza
(Croatian-Hungarian language contact, lexical borrowing, Hungarian loanwords, grammatical integration , diachronic analysis)

Sažetak
Doktorski rad pod naslovom Hungarizmi u hrvatskom književnom jeziku od kraja 16. do polovice 18. stoljeća obrađuje korpus mađarskih leksičkih posuđenica koji je ekcerpiran iz pet najvažnijih hrvatskih rječničkih izvora starije hrvatske leksikografije (Dictionarium Quinque Nobilissimarum Europae lingvarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Vngaricae Fausta Vrančića iz1595, Blago jezika slovinskoga Jakova Mikalje iz 1651, Dikcionar ili Réchi Szlovenske zvexega ukup zebrane, u red postaulyene Juraja Habdelića iz 1670, Gazophylacium, seu Latino-illyiricorum onomatum aerarium, Gazophylacium illyrico-latinum Ivana Belostenca iz 1740. i Lexicon Latinum Ivana Sušnika i Andrije Jambrešića iz 1742) koji su, iako nastali prije standardizacije hrvatskoga jezika, služili kao svojevrsni normativni priručnici, određujući što je na leksičkom i fonološkom planu pravilno, a što nije, a samim time svjedoče i o statusu posuđenica, njihovoj uklopljenosti unutar ukupne onovremene hrvatske općeuporabne leksičke građe. Rad je raspodijeljen u ukupno devet poglavlja. Nakon uvoda, slijede poglavlja koja konkretnu analizu korpusa smještaju u širi lingvistički i kulturno-povijesni kontekst istraživanja. Drugo poglavlje (II. Lingvistika jezičnih dodira) donosi teorijska promišljanja o kontaktologiji kao jezikoslovnoj znanosti, daje kratki prikaz njezina razvoja kao i najvažnijih pojmova i definicija neophodnih za opis korpusa hungarizama. O povijesnim i društvenim okolnostima koje su dovele do mađarsko-hrvatskog jezičnog kontakta i međujezičnih utjecaja govori treće poglavlje (III. Povijesni kontekst hrvatskomađarskih jezičnih dodira). Četvrto poglavlje posvećeno je prikazu dosadašnjih istraživanja hrvatsko-mađarskih jezičnih dodira (IV. Istraženost hrvatsko-mađarskih jezičnih dodira) na čije se rezultate oslanja i ovaj rad. Sljedeća dva poglavlja bave se hrvatskim kao jezikom primateljem. Peto poglavlje (V. Hrvatski književni jezik od kraja 16. do sredine 18. stoljeća) u kratkim crtama opisuje drugo predstandardno razdoblje hrvatske jezične dijakronije koje je svojim nastojanjima na prevladavanju međudijalektalnih razlika utrlo put kasnijoj standardizaciji i uspostavljanju jezične norme. U šestom poglavlju (VI. Mađarska sastavnica starije hrvatske leksikografije) predstavljeno je mjesto mađarske građe unutar najvažnijih leksikografskih izvora iz razdoblja od kraja 16. do sredine 18. stoljeća, iz kojih je ekscirpiran korpus hungarizama čijom se detaljnom analizom bave sedmo i osmo poglavlje. Iz gledišta uže teme istraživanja središnje i najvažnije poglavlje (VII. Adaptacija hungarizama sustavu hrvatskoga jezika) podijeljeno je u tri potpoglavlja u ovisnosti o tome na kojoj se jezičnoj razini (fonološkoj, morfološkoj, semantičkoj) opisuju glavne tendencije u prilagodbi hungarizama hrvatskom jeziku. Predzadnje poglavlje (VIII. Tvorenice motivirane hungarizmima) posvećeno je mogućnostima stvaranja novih riječi od potpuno adaptiranih hungarizama prema pravilima tvorbe u hrvatskom jeziku. U devetom poglavlju donose se glavni zaključci istraživanja. Na samom kraju rada priloženi su popis replika i modela sa značenjima, te tablica koja prikazuje raspored svih primarnih hungarizama s tvorenicama prema rječnicima koji su poslužili kao izvori. Pristupnica je ovim radom dala doprinos mađarsko-hrvatskoj jezičnoj kontaltologiji jer je oslanjajući se na ranija istraživanja posuđenica koja su se provodila u okviru lingvistike jezičnih dodira ili jezične kontaktologije čiji su začetnici sredinom 20. stoljeća bili Uriel Weinreich i Einar Haugen, kao i na suvremenu teoriju jezika u kontaktu hrvatskog lingvista Rudolfa Filipovića te mađarskog lingvista Istvána Lánstyáka, pokazala da se istraživanja posuđenica koje čine važan dio starije leksičke građe trebaju temeljiti na dva važna i međusobno prožimajuća načela, jezičnoj dijakroniji i kontrastiranju dva sustava na svim jezičnim razinama. Ovaj rad daje i vrijedan pregled dosadašnje literature koja se tiče mađarsko-hrvatskih jezičnih veza na hrvatskom, mađarskom i njemačkom jeziku.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filologija

POVEZANOST RADA