Naslov
Iskustvo migracije i planirani odlasci mladih iz Hrvatske
(Migratory experiences and plans for leaving Croatia)

Autori
Potočnik, Dunja ; Adamović, Mirjana

Izvornik
Iskustvo migracije i planirani odlasci mladih iz Hrvatske

Vrsta, podvrsta
Ostale vrste radova, izvještaj

Godina
2018

Ključne riječi
Mladi, Hrvatska, mobilnost, emigracije, aspiracije
(Youth, Croatia, mobility, emigrations, aspirations)

Sažetak
Istraživanje iskustava emigracija mladih iz Hrvatske, provedeno u suradnji s pet organizacija civilnog društva iz Čakovca, Osijeka, Rijeke, Splita i Zagreba, na ukupno 56 ispitanika u dobi od 19 do 29 godina potvrdilo je osnovnu postavku istraživanja da mladi u ovoj dobi još nemaju bogato iskustvo boravka u inozemstvu u trajanju duljem od dva mjeseca. U velikom dijelu dosadašnja su se iskustva boravka u stranoj zemlji odnosila na geografski bliske zemlje, s obrazovanjem i stjecanjem novih iskustava kao primarnim motivima preseljenja. Ova podskupina mladih identificirala je većinom pozitivna iskustva života u inozemstvu, uz naglašavanje osobnog osjećaja sreće i pozitivnih transfera u obliku novih znanja, vještina te rjeđe novčane dobiti. Mladi također u velikom dijelu ističu emocionalnu spremnost za odvajanje od obitelji, no napominju kako je u svim slučajevima bilo potrebno prijelazno razdoblje tijekom kojega su se naviknuli na samostalan život i prihvatili sve izazove koje nosi život u stranoj zemlji. Nasuprot njima, mladi koji su odlučili tražiti posao u inozemstvu u razmjerno velikom broju slučajeva suočili su se s radnim i životnim uvjetima na koje nisu bili spremni, što je prouzročilo njihovo nezadovoljstvo tim iskustvom emigriranja. Kada je riječ o razmišljanju o eventualnom budućem životu u inozemstvu, mladi sudionici fokus grupa u najvećem su dijelu izrazili nevoljkost ili neodlučnost, pri čemu su kao bitne faktore u donošenju svoje odluke istaknuli zadovoljstvo trenutnim životom, vezanost uz obitelj, (lokal)patriotizam te percipirane poteškoće pri preseljenju. Mladi koji s relativno visokom odlučnošću odbijaju ideju o odlasku u inozemstvo naglašavaju i visoku razinu kvalitete života koju ne bi mogli postići u inozemstvu te društvenu odgovornost, odnosno potrebu da vlastitim djelovanjem potaknu pozitivne promjene u svojoj zajednici. S druge strane, mladi skloni odlasku i dugotrajnijem ostanku u inozemstvu naveli su razloge koji variraju od utjecaja prijatelja koji su već otišli u inozemstvo, obrazovanja, zapošljavanja, preko općenitog nezadovoljstva životom u Hrvatskoj do političkih razloga, a kao primarnu posljedicu života u inozemstvu ističu život u „uređenijoj zemlji“, gdje će se njihovo obrazovanje i rad cijeniti na odgovarajući način. No, većini je ipak primarni cilj završiti školovanje i vidjeti hoće li uspjeti ostvariti vlastite ciljeve u matičnoj zemlji i tek potom, ako ne uspiju, odabrati neku od inozemnih destinacija. Pritom većina mladih razmišlja o samostalnom odlasku u inozemstvo, dok ih je tek troje navelo da se planira odseliti s obitelji. Iako u Hrvatskoj nedostaje kvalitativnih uvida u migracijski potencijal i želju mladih za odlazak u inozemstvo s kojima bi se naši rezultati mogli uspoređivati, možemo reći da su rezultati našeg istraživanja potvrdili ranije uvide (Hornstein Tomić, 2014: 279), prema kojima je trenutak u kojem se pojedinac odlučuje na migriranje najčešće isprepleten s ciklusima osobnog života i koincidira s prijelazima iz jednog u drugi ciklus (poput završavanja škole, početka ili kraja studiranja, traženja posla te formiranja obitelji). U ovim trenucima, što je posebno naglašeno u slučaju preseljenja u inozemstvo, obiteljska i prijateljska mreža imaju najvažniju ulogu u olakšavanju prijelaza. Kada je o motivima za emigriranje riječ, mladi u našem uzorku slabo ciljaju na migraciju koja je utemeljena na zaradi ; opcija „trbuhom za kruhom“ iskazuje se kao najmanje osobno i socijalno poželjna vrsta emigracije. Skepsa pojedinih ispitanika/ca da će uspjeti u obavljanju izrazito stručnih poslova ulaskom u zemlje EU-a to potvrđuje. Međutim, takvi obrasci migracije pružaju zapadnoeuropskim zemljama pozitivne povrate u smislu iskorištavanja relativno visoko kvalificirane i jeftine radne snage, a imigranti djelomično pronalaze satisfakciju putem vlastitog boljeg financijskog statusa, kao i mogućnosti transfera financijske pomoći članovima obitelji. Stoga se jedan dio mladih svakako uklapa u prvu klasifikaciju Trevene i suradnika (2013.), prema kojoj migranti odlaze jer ciljaju na zaradu ili žele uložiti u zemlje emigracije. No, s obzirom na zavisnu poziciju u obitelji, što potvrđuju statistički podaci te na dugi ostanak mladih u primarnim obiteljima, nije čudno što taj diskurs nije dominantan u prikupljenim narativima. Možemo reći da trenutačna nepovoljna društvena klima u Hrvatskoj nije u mladih stvorila empatiju za probleme zajednice, nego su oni u prvom redu koncentrirani na vlastite probitke. S tim je u skladu i nalaz da se mladi iz našeg uzorka pri iznošenju posljedica migracija koje su već iskusili, odnosno percipiranih posljedica eventualnih budućih migracija, u najvećem dijelu referiraju na posljedice na osobnoj i obiteljskoj razini, dok se čini da posljedice za širu društvenu zajednicu ostaju izvan dometa njihovog razmišljanja. S obzirom na nepovoljne opće, ekonomske i političke okolnosti koje pridonose depresivnom općem ozračju te s obzirom na dob ispitanika koja pridonosi većem optimizmu u procjeni vlastitog života nego prosperiteta šire zajednice (Ilišin i Gvozdanović, 2017), nije iznenađujuće da je interes mladih za pitanja zajednice izuzetno nizak, pa čak i zabrinjavajući (Adamović i Maskalan, 2017). Možemo konstatirati da u Hrvatskoj postoji kružna migracija, koja se najvećim dijelom realizira putem različitih programa stipendija za mlade. Postoji niz mladih koji se žele obrazovati u sklopu ponuđenih programa poput Erasmusa i sličnih, koji smatraju kako će na taj način povećati svoje obrazovne kompetencije i time postići veću zapošljivost na izbirljivom tržištu rada. Njih možemo identificirati kao one koji bi prema modelu Trevene i suradnika (2013.) mogli pripadati drugoj skupini, odnosno među mlade koji bi željeli nastaviti razvijati karijeru u inozemstvu. Vjerojatno je da će se među njima regrutirati jedan dio onih koji će se odlučiti na taj vid (privremene) migracije nakon završetka fakulteta. Dostupnost i brojnost stipendija za mlade ispod 35 godina vrlo su velike pa se to svakako može ubrojiti u privlačne faktore za odlazak. Dapače, u prilog tome svjedoče i različiti posrednički programi koje nude javni sektor te organizacije civilnog društva. U treći tip, odnosno „nesigurne“ migrante možemo svrstati one ispitanike/ce koji teže stjecanju novih iskustava i koji žele putovati te upoznati prednosti ili nedostatke života u različitim stranim zemljama. Kao što kažu Trevena i suradnici (2013.), to je osobitost rane migracije. Hoće li se ta vrsta životne znatiželje pretvoriti u trajno preseljenje, pitanje je. U svakom slučaju, istraživanja potencijalne migracije također pokazuju da se dobit od seljenja često veže uz „doživjeti i upoznati nešto novo“ (Božić i Burić, 2005: 31). Uz ove tipove migranata, među sudionicima/ ama fokus grupa u Hrvatskoj možemo prepoznati i migrante koji nemaju čvrste preferencije uz jednu destinaciju i koji bi željeli kombinirati više destinacija tijekom pokušaja ostvarivanja svojih ciljeva u inozemstvu. U našem uzorku nisu identificirani bi- nacionalni migranti koji imaju namjeru dugotrajnog ostanka u nekoj zemlji (Engbersen i suradnici, 2013). Vjerojatnije je snimljena situacija mladih koji u ovoj životnoj fazi nisu definirali ni donijeli konačne odluke o preseljenju, što je sukladno i drugim istraživanjima ovog tipa koja su ustanovila kako se u trenutku preseljenja među ispitanicima može metodološki detektirati tek vrlo mali postotak onih koji ciljaju na dugotrajnu migraciju12 (Božić i Burić, 2005). Evidentno je da se Hrvatska već suočava s brojim posljedicama negativnog migracijskog salda, od smanjenja broja stanovnika, depopulacije cijelih regija i zatvaranja obrazovnih ustanova do nedostatka radne snage određenog profila (čiji je najeklatantniji primjer medicinska struka) te urušavanja temelja mirovinskog sustava, gospodarskih posljedica i društvenog nezadovoljstva koje raste sa svakim novim izvještajem o odlasku hrvatskih građana u inozemstvo. Sadašnje trendove migracije u inozemstvo moguće je zaustaviti jedino kombinacijom promišljene i proaktivne demografske politike, promjenama u obrazovnom sustavu te uređenijim tržištem rada kojim bi se stalo na kraj pojavama poput one da stotine tisuća hrvatskih građana primaju minimalni dohodak i mirovine koji nisu dostatni ni za osnovne potrebe, dok nezaposlenost mladih nema konkurencije u EU-u. Socijalne politike ključne u usmjerenju prema skupinama kao što su nezaposlene osobe, (ne)zaposlene majke s malodobnom djecom, uz oslobađanje radnog potencijala žena te razrađen sustav socijalne skrbi prema starijima, također su neke od potencijalnih mjera. Poboljšanje društvene, gospodarske i političke situacije trebalo bi biti praćeno i osmišljenom politikom koja bi poticala imigraciju kvalificirane radne snage i stvaranje uvjeta za povratak pojedinaca i obitelji koji su odlučili potražiti bolji život u nekoj drugoj zemlji. Hrvatska je zemlja s negativnim prirodnim prirastom i negativnom migracijskom bilancom, no u trenutku pisanja ovoga izvještaja naziru se tek stidljivi pokušaji oformljenja politika koji ukazuju na potrebu Hrvatske za imigrantskom radnom snagom. S druge strane, u prilog neatraktivnosti Hrvatske kao poželjne imigrantske destinacije govore medijske objave o tome kako čak ni među malobrojnim azilantima ne postoji interes za ostanak u Hrvatskoj. Hrvatska u budućnosti, kao društvo zatvoreno prema imigranata, neće moći riješiti nedostatak radne snage u pojedinim zanimanjima kao ni poboljšati fiskalni temelj za održavanje egzistencije starijeg stanovništva. S raznih strana postoje upozorenja, pa i od Hrvatske gospodarske komore, na potrebu za fleksibilnijim modelom određivanja kvota za zapošljavanje stranaca u pojedinim gospodarskim sektorima. Osim toga, kao što navodi Župarić Ilijić (2016: 11), „politički projekt povratka dijaspore zamišljen u devedesetim godinama 20. stoljeća do sada se nije ostvario ni u kakvoj značajnijoj mjeri, dok teme useljavanja populacije novih imigranata nisu u programima političkih stranaka, čak ni u predizborno vrijeme“. Do sada su se pitanjima migracije uglavnom bavila upravna i regulatorna tijela Republike Hrvatske koja se svojim propisima nisu dotaknula uređivanja migracijskih i postmigracijskih procesa koji bi urodili kako poboljšanjem hrvatskih resursa putem privlačenja stranih državljana, tako i poticanjem odseljenih Hrvata na povratak. Migracije su, možemo to slobodno reći, inherentne ljudskoj civilizaciji. Migriramo od kada postoji ljudska vrsta, što slijedom želje za poboljšanjem kvalitete života i stjecanjem novih iskustava, što nagnani nepovoljnim životnim okolnostima ili teškim nedaćama. Pojedini mladi odlaskom u inozemstvo ostvare sve svoje aspiracije i potencijale, dok nezanemariv dio snosi posljedice neadekvatnih životnih uvjeta u stranoj zemlji i odvojenosti od matične zajednice. Mladi koji se odluče potražiti „bolji život“ u inozemstvu već samim odlaskom iz matične zemlje pristaju na niz kompromisa koji znače izlazak iz zone ugodnosti i barem djelomičan raskid s dosadašnjim načinom života i obiteljskim i prijateljskim mrežama. Stoga bi svakoj zemlji trebalo biti u cilju ostvariti uvjete za ostanak što većeg broja građana, a u slučaju njihovog emigriranja održati ili izgraditi uvjete koji bi ih privukli natrag u matičnu zemlju. Pritom se često zanemaruje da pojedinci, koji preseljenjem u inozemstvo promijene referentni okvir svog razvoja barem na neko vrijeme te steknu nova znanja, vještine, poznanstva i financijske resurse, mogu u slučaju povratka u matičnu zemlju pomoći društvenom i gospodarskom razvoju čak i više nego oni koji su, iako imaju mogućnost oblikovati novi život u inozemstvu, odlučili ostati u matičnoj zemlji. Upravo su ovo kritični elementi koji će u budućnosti odrediti hoće li demografsko osiromašivanje biti perpetuirano jer, kao što su i mladi iz našeg istraživanja pokazali, većini nije u cilju trajno se odseliti iz zemlje te pokušavaju pronaći razloge zašto bi ostali ili zašto bi se nakon nekog vremena provedenog u inozemstvu vratili u Hrvatsku.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Sociologija, Demografija

POVEZANOST RADA