Naslov
Glagolski pridjevi sadašnji i prošli u hrvatskom književnom jeziku,

Autori
Bjedov, Vesna

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, magistarski rad

Fakultet
Filozofski fakultet, Osijek

Mjesto
Osijek

Datum
12.11

Godina
2005

Stranica
83

Mentor
Ham, Sanda

Ključne riječi
Glagolski pridjevi prošli i sadašnji, sintaktička uloga, odnos prema istoobličnim prilozima

Sažetak
V. Bjedov opisuje vrstu pridjeva koju naše suvremene gramatike načelno ne navode ili navode pod nazivom popridjevljenih priloga, primjerice: uznemirujući, -a, -e (uznemirujući san, uznemirujuća vijest, uznemirujuće pismo). Samo je nekoliko jezikoslovaca (R. Katičić, S. Ham, N. Bašić, Lj. Kolenić) koji govore o glagolski pridjevima prošlim i sadašnjima (nadalje: GPPS), smatrajući ih pravim pridjevima glagolskoga podrijetla. Riječ je o nedostatno opisanim oblicima pridjeva koje naša norma, usprkos nedostatnim podatcima kojima raspolaže, smatra nepravilnima. Zbog toga je cilj ovoga rada bio utvrditi razloga normativne niječne prosudbe i opisati GPPS na sintaktičkoj, tvorbenoj, morfološkoj i morfonološkoj razini. Opširnim pregledom litarature o GPPS V. Bjedov pokazuje da su GPPS iz hrvatkoga književnoga jezika nastali utjecajem maretićevske norme na prijelazu 19. u 20. st., ali da su živi u slovnicama i tekstovima 19. st. i da iz tekstova ne nestaju ni u 20.st. Upotreba im se prorijedila, ali to se ponajprije može pojasniti snažnom niječnom prosudbom maretićevske norme. V. Bjedov temeljito je proučila odgovarajuću litaraturu, dobro se njom služi i interperira ju u skladu sa suvremenim znanstvenim postavkama. Opis je usredotočen na suvremeni jezik i začuđujuće je mnogo primjera GPPS navedeno (primjerice, Leo je sjedeću žensku figuru na jednoj od fotografija promatrao tako pomno..., ...iza strasnog osuđujućeg moraliziranja, bilo je nečeg, teško izrecivog., Uzaludno se nadam da će barem jedanput prešutjeti onu ohrabrujuću rečenicu, ... a Karmela, onako urlajuća, odmah je shvatila da svijet nije krojen po njezinoj mjeri., ... ...bojali doći u doticaj bilo s čime iz njegova tamnoga, neveseloga i sveđ vlagom zaudarajućega stana...). Začuđujuće, budući da norma GPPS doslovce stotinu godina progoni i to baš oblike koje je V. Bjedov obilato oprimjerila. V. Bjedov zaključuje: „Dakle, glagolski su pridjevi/atributi prisutni u suvremenom jeziku i sve se češće upotrebljavaju što znači da bi im trebalo dati jezično ravnopravan odnos... Stav bi norme također trebalo mijenjati...“ Svaka je tvrdnja u radu dobro oprimjerena, a i inače, obilje je primjera jaka strana ovoga rada jer je primjerima rad utemeljen u stvarnom jezičnom stanju ; na temelju se konkretnih primjera (a ne konstrukata) donose zaključci. Prema navedenomu, dobitak je hrvatskomu jezikoslovlju dobro obrazložena i utemeljna činjenica o širokoj upotrebi GPPS, a u tom je smislu istraživanje V. Bjedov korisno struci. Na sintaktičkoj razini V. Bjedov opisuje GPPS u metodološkim okvirima koji su i inače postavljeni u našoj litaraturi, osobito u radovima R. Katičića i monografiji o atribuciji M. Znike. Međutim, navedeni radovi ne opisuju GPPS u atributnoj ulozi, pa je opis V. Bjedov u tom smislu izvoran, a pokazuje se da je narav GPPS jednaka sintaktičkoj naravi običnih atributa, da su i GPPS u atributnoj ulozi sročni atributi koji mogu biti i sintaktički i semantički i neobvezni i obvezni. V. Bjedov pokazuje da GPPS ima ulogu obveznoga atributa samo u vremenskom genitivu, kvalitativnom genitivu i načinskom instrumentalu. Po tom se GPPS razlikuje od ostalih pridjeva i time mu je upotreba sužena u odnosu na ostale pridjeve. I ta je činjenica posve nova za naše jezikoslovlje. V. Bjedov jasno uočava i razgraničava GPPS u kojima se osjeća glagolska narav od onih u kojih se ta narav izgubila, pojašnjavajući sintaktičku i semantičku razliku između jednih i drugih. Isto tako, V. Bjedov uočava i pretvorbu značenja GPPS u frazemima, ali i to da se GPPS pojavljuju samo u frazeološkim svezama (noseća žena, viseći most, goruće pitanje...). I u tom se GPPS razlikuju od ostalih pridjeva koji se upotrebljavaju široko u svim vrstama frazema. Na morfološkoj razini V. Bjedov opisuje GPPS u odnosu na glagolske priloge prošle i sadašnje (jer su istooblični ako je GPPS u nominativu jednine muškoga roda), ali opis i ovdje nužno vodi sintaktičkoj razini gdje V. Bjedov razgraničuje istooblične predikatne proširke (gl. priloge) od atributa GPPS. Isto tako, uspostavlja i morfonološku razliku koja je prozodijske naravi, a kao posljedicu ima i pokratu dvoglasnika u GPPS, dok u gl. priloga pokrate dvoglasnika nema budući da nema ni pokrate sloga. Na tvorbenoj se razini ukazuje na tvorbene razlike između pridjeva tvorenih od glagolske osnove i dometka –aći (pletaći, jahaći, plivaći, brijaći...) i GPPS (pletući, jašući, plivajući, brijući...), ali i na bitne značenjske razlike i odnose. Magistarski rad V. Bjedov Glagolski pridjevi sadašnji i prošli u hrvatskom književnom jeziku pokazao je da je opravdano govoriti o pridjevima koji su GPPS, a ne o podvrsti glagolskih priloga, popridjevljenih. V. Bjedov pokazuje da postoji neprekinutost upotrebe GPPS iz 19. u 20. st., ali da je u suvremenom jeziku upotreba GPPS sužena. Razlozi su za to normativne, ali i sintaktičke naravi. Svoje je zaključke V. Bjedov donijela uz temeljito i opširno oprimjerenje iz suvremenga jezika (a ne na temelju konstrukata!), uz služenje odgovarajućom litaraturom i metodologijom. Njezinom smo radom dobili nekoliko novih spoznaja, ali najvažnija je ta da se GPPS široko upotrebljavaju i danas, usprkos tomu što se stotinu godina normativno progone. Tim se ozbiljno na kušnju stavlja suvremena općenita prosudba o tom da se GPPS ne upotrebljavaju (i/ili da u ne postoje kao vrsta riječi) pa onda i normativna preporuka da ih ne valja upotrebljavati.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filologija

POVEZANOST RADA