Naslov
Prorok Knjige Otkrivenja
(The Prophet of the Book of Revelation)

Autori
Barščevski, Taras

Izvornik
Bogoslovska smotra (0352-3101) 86 (2016), 4; 795-812

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, članak, znanstveni

Ključne riječi
prorok ; Knjiga Otkrivenja ; proročanstvo ; svjedočanstvo Isusa Krista ; mučeništvo ; liturg ; liturgijska zajednica ; anđeo.
(Angel ; Liturg ; Liturgical community ; Martyrdom ; Prophecy ; Prophet ; The book of revelation ; The testimony of Jesus Christ)

Sažetak
Za Knjigu Otkrivenja se misli da je jedina proročka knjiga Novoga zavjeta nastala po uzoru na starozavjetne proročke knjige. Ona sadrži ne samo »riječi proroštva« (Otk 1, 3 ; 22, 7.10.18) nego je nazvana i τό βιβλίον τῆς προφητείας – knjigom proroštva (usp. Otk 22, 19). U Starom zavjetu proročke knjige dobivaju svoj autoritet ne samo iz sadržaja knjige nego posebice od svojeg autora, proroka, čovjeka kojega je Bog pozvao na misiju te koji je nadahnut Duhom Svetim, no Knjiga Otkrivenja niti govori o proročkom pozivu svojeg autora niti spominje njegovo ime. S druge strane u njoj se nazivaju prorocima i dvojica svjedoka te se među članovima zajednice pored svetaca i apostola također spominju i braća proroci. Tko je, dakle, prorok u Knjizi Otkrivenja? Koja su njegova obilježja? U čemu je nalik na starozavjetnog proroka, a što ga od njega razlikuje? Da bi se donekle odgovorilo na ta pitanja, u prvom dijelu članka ukratko je riječ o shvaćanju proroka i njegove poruke u Starom zavjetu i u Novom zavjetu. Središnji dio članka posvećen je analizi riječi προφήτης (prorok), προφητεύω (proricati) i προφητεία (proroštvo), s posebnim osvrtom na njihov raspored u Knjizi Otkrivenja, koji skreće pažnju na paralelizam glede proroštva između Prologa (1, 1-3.4-8) i Epiloga (22, 6-19) te ističe misiju dvojice svjedoka (usp. 11, 1-13), koji su poslije smrti nazvani »prorocima«. U trećem dijelu članka autor se vraća osnovnim obilježjima proroka, no ovaj put polazeći ne više od generaliziranih karakteristika starozavjetnih proroka, već od naglašenih obilježja proroka u Knjizi Otkrivenja u kontekstu njihova odnosa prema Bogu i prema zajednici. To su ponajprije nadahnuće u objavi Krista, koje proroka pravi »slugom Božjim« i »Isusovim svjedokom«, kao i ravnopravno učešće »s braćom, svim svetima i apostolima, i svima koji se boje imena Božjeg, malima i velikima« u svjedočanstvu koje je dano Isusu i potvrđeno krvlju. Prorok, kao i svi ostali koji su dali svoj život za Krista, postaje svjedok, to jest »mučenik«, a njegova posebna funkcija proricati kao da se rastapa u moru svjedočanstava. Sabirući u jedno sva ta obilježja, koja ga istodobno i izjednačuju sa starozavjetnim prorocima i ističu njegovu posebnost, može se zaključiti da prorok Knjige Otkrivenja nije toliko jasno identificiran individuum koliko liturgijska funkcija u zajednici nekoga tko, primivši u Duhu otkrivenje od Boga preko Krista treba ga donijeti i ostaloj braći prorocima i svima koji čuvaju riječi knjige proroštva (usp. 1, 1 i 22, 9). Možemo ga vidjeti kao predvodnika liturgijskog čina kada zajednica ispituje vlastitu savjest da bi poslušala to što Duh govori Crkvama, kao istinitog liturga te zajednice, kojemu se autor Otkrivenja obraća kao njezinu anđelu.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Teologija

POVEZANOST RADA