Naslov
Sjećanje na don Lovru Katića (1887.- 1961.)
(In memoriam Lovre Katić (1887-1961))

Autori
Matijević Sokol, Mirjana

Izvornik
Pro tempore (1334-8302) 13 (2016), 10/11; 494-496

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, nekrolog, ostalo

Ključne riječi
don Lovro Katić ; 1887.- 1961.
(Lovre Katić ; 1887-1961)

Sažetak
Don Lovre je posljednje godine svoga života proživio u obiteljskoj kući u Solinu. Profesionalnu karijeru završio je u Arheološkom muzeju u Splitu, a u mirovini je svake nedjelje držao „malu“ misu u solinskoj župi u crkvi na Otoku. Umro je 1961. godine potkraj ljeta. Ja sam tada bila devetogodišnjakinja i moja su sjećanja skup djetinjih sličica. Jedna od njih odnosi se na vrijeme kada je još radio u Arheološkom muzeju i bio njegov povjerenik za Salonu. Urezao mi se u pamćenje njegov snažni lik u našoj kući za stolom s konzervatoricom Ksenijom Cicarelli. Najviše su me se tada dojmile jako crvene usne K. Cicarelli i sijeda don Lovrina glava. Bili su jako važni posjetitelji. Osjećalo se to u načinu ponašanja moje bake i djeda. Tek kasnije sam saznala zašto su bili ugošćeni s posebnom pažnjom. Naime, mojoj obitelji Talijani su zapalili kuću i moja baka se poslije rata nije htjela vratiti na zgarište nego je odlučila sagraditi novu kuću bliže centru Solina. Izabrala je lijepu lokaciju na rubnom dijelu Salone. Bilo je to zaštićeno područje na kojemu se nije gradilo. Znajući obiteljsku situaciju, don Lovre je baki rekao da brzo podigne kuću, a da se on neće pojavljivati u inspekciji i da tako neće ništa znati. Tako je i učinjeno, ali onda su započele inspekcije. Don Lovre je obavljao svoju povjereničku dužnost, ali kuća još uvijek stoji, gotovo šest desetljeća. Pamtim don Lovru i njegovu nedjeljnu „malu“ misu u 10 sati. Uvijek na isti način s torbom krenuo bi iz svoje kuće u centru Solina prema crkvi na Otoku. Držao je tzv. „dječju“ misu, ali s oštrim strogim propovijedima koje ja kao dijete nisam baš voljela. Bio je strog, ili se meni tada tako činilo. Don Lovre je živio u velikoj kamenoj kući obrasloj u cvjetne povijuše s velikim tajanstvenim vrtom skrivenim iza njegovane živice. Živicu je nadrastala velika zimzelena magnolija koja je u drugoj polovini lipnja cvjetala velikim bijelim cvjetovima. U to vrijeme, u našim dječjim životima, važan je datum bio 30. lipnja. Tada smo primali svjedodžbe i nosili za kraj školske godine učiteljici poklone i cvijeće. Bila sam privilegirana jer bih od don Lovrinih sestara šjore Vinke i šjore Danice, s kojima je živio i koje su ga nadživjele, dobila bijeli magnolijin cvijet za svoju dragu učiteljicu Inu. Sljedeća slika koju nosim u svojem pamćenju, vezana je uz rad na mojoj maturalnoj radnji. Mi Solinjani, počevši od don Frane Bulića, pa preko don Lovre, obilježeni smo arheologijom i hrvatskom poviješću. Tako nije ni čudo da sam ja kao klasičarka bila predodređena birati između Salone i starohrvatskog Solina. Opredijelila sam se za srednji vijek i temu Hrvatska u doba narodnih vladara. Poslije don Lovrine smrti, ostala je njegova velika biblioteka i dakako da sam se, pišući svoj maturalni rad, morala poslužiti njome. Naravno, osim Šišićeve Povijesti trebala mi je i ona don Lovrina. Obratila sam se šjori Danici jer ona je bila „oficir“ za vezu, dok je šjora Vinka išla u crkvu i čuvala u kući uspomenu na svoga brata. Naravno, nisam odmah dobila zatražene knjige jer sestre ni meni, koja sam bila iz obitelji prijatelja i kumova, nisu dopuštale ulazak u don Lovrinu knjižnicu. Bila sam naručena doći po knjige sljedeći dan. Uspjela sam tako služeći se don Lovrinom ostavštinom napisati svoj maturalni rad. Tada se već, desetak godina po don Lovrinoj smrti, prepričavalo da se njegova knjižnica pomalo rastače, da se pojavljuju mnogi „prijatelji“ i da knjige nestaju. Još me jedna epizoda veže uz don Lovru. Osim sestara imao je on i brata, šjor Srećka. On je živio u lijepoj kući na Otoku, također okruženoj vrtom u kojemu je bilo divnog cvijeća i drugih raskošnih i neobičnih biljaka. Opet sam imala posebnu čast da u svakom trenutku dobijem izabrani buket zamotan u novine „da one tamo ne vide da ja nosim tebi cviće“, rekao bi mi dragi šjor Srećko kada bi mi donosio prekrasne peonije za rođendan ili ruže ili margaritele tijekom ljeta. Tu sam čast zaslužila jer studiram ono „što i njegov brat“. Bilo je tu još pošalica jer šjor Srećko nije bio strog, nego drag i vicast Dalmoš ponosan na svoga uspješnoga brata. Prošlo je vrijeme, don Lovrina biblioteka se rastočila, umrli su i šjor Srećko i šjore Vinka i Danica. Bila sam žalosna što iz te rasute knjižne baštine nisam barem nešto uspjela sačuvati kao materijalnu uspomenu. No, ipak mi se posrećilo. U Zagrebu u antikvarijatu naletjela sam na osobni primjerak Šišićeva Priručnika s don Lovrinim potpisom. Knjiga je bila u „rasutom“ stanju, a na ofucanim koricama njegov vlastoručni potpis. Priručnik je obnovljen i ponovno uvezan, a one istrošene korice su ulijepljene na nove, čvrste. Ova knjiga s don Lovrinim autogramom zauzima posebno mjesto u mojoj knjižnici, ali i u mom srcu i sjećanju. Veza je to s rodnim krajem izuzetnog nadahnuća, veza je to s jednim hrvatskim povjesničarom kojega je okružje odredilo kao i mene. A što da još kažem? Danas se don Lovrina kuća guši u neobuzdanom, pomalo divljem zelenilu. Vrt više nije tako njegovan kao prije. Iznad svega strši zimzelena magnolija koja me, kada je vidim, podsjeti na djetinjstvo, mladost, don Lovru i početke moga profesionalnog puta. Kada dođem u Solin, pitam se hoću li je zateći sljedeći put ili će i ona, kao posljednji biljeg don Lovrine prisutnosti, skupa s kućom nestati i biti pregažena nekom novom urbanom vilom.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest, Arheologija

Napomena
Zamoljena od uredništva časopisa Pro tempore da
kao Solinjanka stavim na papir svoja sjećanja o
don Lovri Katiću, svećeniku, povjesničaru
hrvatskoga srednjega vijeka i Solinjaninu, koja
sam im onako u „letu“ znala tu i tamo
ispričati, pristala sam nakon oklijevanja jer
sam se pitala jesu li te moje sličice
spremljene u album mojih mladenačkih sjećanja
ikome zanimljive. No, kada sam ih „izvukla“ na
površinu te ih počela verbalizirati, učinilo se
da ovaj jedan memorijski mozaik može upotpuniti
sliku o don Lovri – tako smo ga zvali svi mi
koji smo mu na različite načine bili bliski -
kao čovjeku, svećeniku, povjesničaru,
domoljubu, ali još više i o njegovu okruženju i
ponešto općenito o drugoj polovici XX. st. u
jednom malom povijesnom mjestu na jadranskoj
obali uronjenom duboko u mediteransku i
hrvatsku povijest.

POVEZANOST RADA