Naslov
Vukovar u drugoj polovici 20. stoljeća: društveni uzroci nasilja
(Vukovar in the Second Half of the 20th Century: Social Causes of Violence)

Autori
Cvikić, Sandra

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Hrvatski studiji

Mjesto
Zagreb

Datum
11.02

Godina
2016

Stranica
373

Mentor
Matić, Renato

Ključne riječi
društveni uzroci nasilja, sofisticirano nasilje iznutra, totalitarna socijalizacija, metodologija utemeljene teorije
(social causes of violence, sophisticated violence within, totalitarian socialization, grounded theory methodology)

Sažetak
Temeljno pitanje koje se nalazi u osnovi ovog doktorskog rada odnosi se na propitivanje mogućnosti provedbe sveobuhvatnog kvalitativnog znanstvenog istraživanja vukovarskog društvenog konteksta za razdoblje 1945. – 1991. godine, s ciljem da se istraže i objasne višestruki uzroci nasilja koji su doveli do masovnih zločina u Vukovaru 1991. godine. Stoga se analize kritičkog pristupa usmjeravaju na socijalne konstrukcije realnosti (Berger i Luckmann, 1966), pri čemu se fokusira na to kako subjektivna značenja postaju objektivne činjenice, te se problematizira ono što je razvidno, stvarno i razumljivo samo po sebi, dočim se dovodi u pitanje stajališta uvriježenih znanja o istraživanom fenomenu. U ideji je socijalnog konstruktivizma stoga pretpostavka o konstruktivnoj snazi jezika i simbola u društvu koji se pokušava spoznati, pa se u ovom doktorskom radu kritički pristupa temeljnoj zadaći rekonstrukcije i dekonstrukcije paradoksalne modernizacije vukovarskog društva (Rogić, 2000) kvalitativnom metodologijom utemeljene teorije kako bi se rasvijetlio totalitarni svijet života i rada ljudi i pronašli uzroci društvenog nasilja koji su 1991. godine eskalirali počinjenjem strašnih zločina. Na taj način se kroz kombinaciju induktivne i deduktivne logike razvijaju hipotetički odnosi i sudovi na temelju kojih su definirani u konačnici društveni uzroci nasilja – uzroci počinjenih ratnih zločina na vukovarskom području 1991. godine. Na temelju provedenog kvalitativnog istraživanja unutar pet agregiranih vremenskih nizova za razdoblje 1945. – 1991. godine (1945. – 1951. ; 1952. – 1962. ; 1963. – 1972. ; 1973. – 1980. ; 1981. – 1991.) se iskristaliziralo pet dimenzija procesa paradoksalne modernizacije vukovarskoga društva: pet društvenih procesa (demokratizacija, socijalizacija, industrijalizacija, birokratizacija i militarizacija) koji se međusobno isprepliću i s različitim intenzitetom oblikuju i transformiraju narav ljudi, njihove međusobne odnose, institucije i društveni sustav u cjelini. Doktorskim se radom utvrdilo da se od trenutka kada je završio II. svjetski rat na vukovarskom području izgrađuje društvo koje se temelji na zločinu – zločinu sofisticiranog nasilja iznutra. Etatističkom homogenizacijom unutar totalitarne države radni ljudi i građani vukovarske komune/općine prolaze kroz iznimno bolan i nasilan proces transformacije društva u kojem se njihova osobnost reprogramira totalitarnom socijalizacijom i priprema za život u permanentnoj krizi društva u nastajanju. U matrici strukturnih i interaktivnih odnosa i ponašanja unutar vukovarskog društva totalitarna komunistička elita socijalno konstruira racionaliziranu fikciju socijalističkog društva – totalitarnog društva – u okviru kojega suvereno vlada posredstvom totalitarne birokracije. Ova je instrumentalna studija slučaja 6 metodologijom utemeljene teorije pokazala da se, suprotno uvriježenomu znanstvenomu diskursu vezanom uz razloge raspada federativne socijalističke Jugoslavije, primarni uzrok društvenog nasilja ne nalazi u hrvatskom nacionalizmu. On se nalazi u sofisticiranom nasilju iznutra: totalitarnoj socijalizaciji koja je proizvela sustav totalitarne vladavine komunističke elite i birokracije te atomizirala radničke mase, dočim je onda totalitarna osobnost i socijalistički mentalni sklop atomiziranih pojedinaca generirala devijantna socijalistička društvena ponašanja, odnose i razmišljanja koja su rezultirala eskalacijom društvenog nasilja. Stoga jugoslavenska inačica totalitarizma – samoupravni socijalizam kao i svi drugi totalitarizmi progresivno generira društveno nasilje, u ovom slučaju sofisticirano nasilje iznutra dočim u procesu svog kognitivnog oslobađanja atomizirani pojedinci zbog gubitka ideološke legitimacije totalitarne komunističke elite, i u uvjetima duboke društvene (gospodarske i političke) krize, odgovaraju zahtjevom za afirmacijom svojih individualnih i kolektivnih prava, uporabom sile. Nacionalizam srpske nacionalne manjine, premda ključan u homogenizaciji srpske zajednice na području vukovarske općine, ne bi generirao nasilje u razmjeru u kojem to jest, da atomizirani pojedinci nisu primarno bili predisponirani sofisticiranim nasiljem iznutra, i da kroz devijantnu praksu samoupravnog socijalizma nisu izgradili patološku mržnju i paranoidni strah prema svemu što je hrvatsko. Integrativni karakter srpstva u okviru federativne Jugoslavije omogućio je srpskoj nacionalnoj manjini u vukovarskoj komuni/općini da nesmetano razvija svoj nacionalni identitet, koji je kontinuirano osnaživala totalitarna komunistička elita selektivnim pamćenjem i traumom kolektivne žrtve ustaškog terora. Istovremeno, kao sekundarni – vanjski čimbenik koji doprinosi eskalaciji društvenog nasilja na vukovarskom području 1991. godine, nalazi se u činjenici da je oružanu pobunu i otvorenu agresiju na Republiku Hrvatsku omogućila srpska vlast u Beogradu financirajući i naoružavajući srpsku nacionalnu manjinu, te pružajući joj svu vojnu i logističku potporu preko jedinica JNA i paravojnih postrojbi iz Srbije. U toj je kriznoj situaciji, veću ulogu nacionalizam odigrao ne toliko u hrvatskoj, koliko u srpskoj zajednici, zato što je većina hrvatskih atomiziranih pojedinca gotovo do kraja vjerovala da će nastaviti mirno živjeti sa svojim susjedima Srbima u socijalističkoj Jugoslaviji. Međutim, potrebno je naglasiti da je hrvatski patriotizam odigrao ključnu ulogu u tom trenutku, jer je uspio homogenizirati većinu atomiziranih pojedinaca da zajedno s endogenim propagatorima promjena organiziraju obranu hrvatske zajednice sada kad je njezin opstanak bio ugrožen. 7 Ovo kvalitativno istraživanje instrumentalne studije slučaja metodologijom utemeljene teorije potvrdilo je inicijalnu hipotezu doktorskog rada da je proučavanjem vukovarskog društvenog kontekstu za razdoblje 1945. – 1991. godine moguće objasniti društvene uzroke nasilja koji su doveli do masovnih zločina počinjenih u Vukovaru nakon okupacije grada. Na taj je način definiran znanstveni okvir za daljnja istraživanja kojima bi se omogućilo generiranje supstantivne teorije na tragu metodologije utemeljene teorije i spoznaja do kojih se došlo u ovom doktorskom radu.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Sociologija, Interdisciplinarne društvene znanosti, Kroatologija

POVEZANOST RADA