Pregled bibliografske jedinice broj: 903666
Josipdol i Modruš u Austro-Ugarskoj na početku 20. stoljeća
Josipdol i Modruš u Austro-Ugarskoj na početku 20. stoljeća // Modruški zbornik, 8 (2014), 8; 117-134 (domaća recenzija, članak, znanstveni)
CROSBI ID: 903666 Za ispravke kontaktirajte CROSBI podršku putem web obrasca
Naslov
Josipdol i Modruš u Austro-Ugarskoj na početku 20. stoljeća
(Josipdol and Modruš in Austria-Hungary at the Beginning of the 20th Century)
Autori
Holjevac, Željko
Izvornik
Modruški zbornik (1846-419X) 8
(2014), 8;
117-134
Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, članak, znanstveni
Ključne riječi
Josipdol, Modruš, Austro-Ugarska, 20. stoljeće
(Josipdol, Modruš, Austria-Hungary, 20th century)
Sažetak
Početkom 20. stoljeća Josipdol i Modruš bili su dvije općine u kotaru Ogulin i Modruško-riječkoj županiji, jednoj od osam županija u banskoj Hrvatskoj i Slavoniji u sastavu Austro-Ugarske. Općina Josipdol obuhvaća je Josipdol, Carevo Polje, Cerovnik, Munjavu i Skradnik. Općini Modruš pripadali su Gornji i Donji Modruš, Munjava (Modruška), Salopek Selo i Zagorje s okolnim zaselcima. Početkom 1890-ih godina općini Josipdol pripojeni su Trojvrh i Vajnvrh (Banjvrh), koji su ranije bili u sastavu općine Plaški. U Josipdolu i Gornjem Modrušu nalazili su se općinski uredi i oružničke (policijske) postaje, a u Josipdolu i poštanski ured. U Josipdolu je npr. 1906. općinski načelnik bio Milovan Dadasović, dok je u Modrušu načelnik bio Nikola Matijević. Život je bio težak: obveze velike, a prava malena. „U našoj obćini ove godine iznaša namet ništa manje ni više, nego 193%“, moglo se početkom veljače 1910. pročitati među novostima iz Josipdola u Ogulinskom glasniku. Većinski žitelji u obje općine bili su Hrvati, po vjerskom opredjeljenju uglavnom rimokatolici. U Josipdolu, Cerovniku, Gornjem Modrušu i Zagorju postojale su katoličke župe, a u Munjavi kraj Josipdola bila je pravoslavna parohija. Budući da se u to vrijeme više ljudi rađalo nego umiralo, prevladavalo je mlado stanovništvo. Privatne kuće bile su pretežno drvene prizemnice. Domaći ljudi bavili su se poljoprivredom. Obrtnika i trgovaca bilo je malo, ostale djelatnosti nisu bile razvijene, dok su „sva zgodnija mjesta za obrt i trgovinu okupirali grčko-istočnjaci“, kako se početkom veljače 1910. tvrdilo u Ogulinskom glasniku. U Josipdolu je 1910. radila parna pila poduzetnika Ivana Lipovca, prije Stjepana Šojata, a u općini Modruš parna pila poduzetnika Dane Rendulića iz Salopek Sela. Tada su u Josipdolu, Gornjem Modrušu, Cerovniku i Zagorju postojale četverorazredne pučke škole, ali je samo manji broj muške i ženske djece u školskoj dobi išao u školu. Zbog toga su nepismenost i neukost bili prilično rasprostranjeni, a narod je živio u skladu s običajima koji su se usmenom predajom prenosili s koljena na koljeno. U potrazi za poslom i boljim životom pojedinci su „jatimice“ napuštali zavičaj i odlazili u Sjedinjene Američke Države, a u manjem broju u tada atraktivnu Slavoniju i druge dijelove Hrvatske i Austro-Ugarske ili u razvijenije europske zemlje. Dosad je to, barem kad je riječ o Josipdolu i Modrušu, bila daleka, slabo istražena i pomalo zaboravljena prošlost.
Izvorni jezik
Hrvatski
Znanstvena područja
Povijest
