Naslov
Deset susreta, galerija DMP, Umjetnička galerija Dubrovnik
(The ten encounters)

Autori
Lobaš Kukavičić, Iris

Izvornik
Praktični dio doktorske disertacije

Vrsta, podvrsta
Ostale vrste radova, izložba

Godina
2017

Ključne riječi
slika, reljef, ploha, boja, drvo
(painting, relief, surfaces, colors, wood)

Sažetak
UVJERLJIVI IZRAZ I SVJEDOČENJE Iris Lobaš Kukavičić, u svojoj doktorskoj izložbi, uprizorila je deset evanđeoskih susreta Isusa Krista i njegove majke, u većim galerijskim formatima.U ovim slikama moguće je percipirati slijedeće bitne odlike: perforacije i aplikacije na slikarskoj površini, virtualizaciju slikarske površine, autorski lirski kolorit, iracionaliziranje ikonološkog sloja slike, te autorsku ikonografsku arhetipnost.Sve upućuje na nedvojbenu slikarsku studioznost, vrijednu najstudioznije percepcije. Koliko je poznato u hrvatskoj sakralnoj umjetnosti nitko, do sada, nije birano i planski obrađivao sve prizore susreta Isusa i njegove majke, pa su i time djela ove slikarice zavrijedila pristup posebne pozornosti( to su: Blagovijest, Betlehem, Madona, Bijeg u Egipat, Prikazanje u hramu, Kana Gakilejska, Isusov susret s majkom na Križnom putu, Golota, Skidanje s križa i Gospino krunjenje). Na naznačenim slikama, slikarica je uporabila element svog slikarskog govora koji je iscrpila iz svojih kiparskih opservacija, koji se odnosi na perforiranje i apliciranje slikarske površine. To jest recentno slikarsko iskustvo , koje upućuje na potrebu demistificiranja i samoponiranja u stvarateljskom procesu, sve do secirajuće obrade i propitivanja svakog detalja u djelu. Autorica ovom metodom upućuje na prisutnost, pa time i na potrebu spoznavanja vizualnih i mentalnih supstrata, i iza, i ispred, a ne samo na epidermi slike. Time preuzima ulogu uvjerljive voditeljice kroz svoje slike, ne ostavlja dvojbu: ona je sigurna u ono što poručuje i pokazuje. To autentično duhovno i životno iskustvo nesebično nudi kao svjedočanstvo. Perforiranje, apliciranje oblika su , zapravo, u ovom slučaju nagonska potreba za apostrofiranjem i iskazivanjem stvarateljske radosti u mogućnosti svjedočenja osobnih uvjerenja i duhovne razine. Stoga je i moguće da Pieta, u perforaciji ponad, prerasta u narastajući bjelutak nade i vjere da svaka bol, patnja vode do ispunjavajućeg mira, kao konačne mjere svakog duha. Aplikacija anđela Gabrijela u Blagovijesti, stvara levitirajući osjećaj i upućuje prema daru iskrenog vjerovanja u nemogućnost spoznajne obujmljivosti Stvoritelja svjetova. Takav osjećaj apostrofiraju rotirajuće perforacije istog anđela ponad skrušene Marije. Znalačkim perforiranjem slikarske površine između majke Marije i sina Isusa , Boga, u Gospinom krunjenju slikarica prostire, gotovo, kozmički osjećaj prostranstva , nedogleda, Božje sveprisutnosti ; u kojoj Gospina kruna metaforično postaje sve: sve što jesmo, živimo, mislimo, sve što će još biti i sve što je ikada i igdje bilo. Prostor perforacije postaje u slici uistinu živ, pulsirajući, on nema uobičajenih određenja, niti omeđivanja , koliko god ih sama slika, po svojoj prirodi ima. To je moć stvaranja, moć umjetnosti, koju je moguće samo osjećati i koju je moguće samo vjerovati, a nikako spoznavati, po čemu je ona u svojoj biti teološka. Izrečeno ukazuje na slikarsku ispunjenost i zrelost sublimiranu u Gospinom krunjenju i na onu stvarateljsku „drskost“, koju imaju oni stvaratelji koji su vođeni dosegnutom spoznajom da ne stvaraju po sebi , nego po Onome koji nema empirijskih oznaka niti mjera. Na tragu izrečenih supstrata u predmetnim slikama, Iris lobaš Kukavičić je domišljeno virtualizirala površinu slike , koja više nije uobičajeno zatvorena , četverokutna, kružna, trugaona: ona je naprosto, punokutna. Ovakav kreativni zahvat omogućio je razmicanje slikarske epiderme po vertikalnim i horizontalnim smjerovima što slikama udahnjuje egzistencijalni dinamizam i bez upotrebe kolorističkih i kompozicijskih impulsa. Ne upućuje li Isusov susret s majkom na križnom putu na spoznaju na nemogućnost dosezanja uzvišene i posviješćene punoće duha, materijalizirane spiritualnim mirom, bez riješenosti i spremnosti na žrtvovanje: na uspinjanje uz okomice, a koje nije moguće bez premiještanja trajanja sa somatskog na mentalno ( spiritualno)? Takvo trajanje ima otkupljujuću odliku, ono nadilazi antropološku i prima teološku mjeru, mjeru koja se ne prokušava, nego koja se vjeruje. Slikaričina Golgota uspijeva , zbog naznačenog, pokazati Isusa onostranog, astralnog, poput svijetlog raspetog znaka ponad svega i svih, kao bitnu, sigurnu, magistralu prema jedinom smislu svakog, pa i čovjekovog, trajanja: sebedarju. Jedino se njime nadvladava svako zlo, svaka kob, nestajanje, propadanje.Marija, majka, i Ivan, učenik su to osjetili, pojmili, podno Raspetoga, o čemu svjedoče njihova svijetleća lica, koja nadvladavaju kob sveprisutne, guste tmine slijepog mnoštva. Uz ova, naznačena, bitna obilježja ove sakralne izložbe, upečatljiv je i osobni lirski kolorit, koji inkarnira autoričinu tankoćutnost i životnu suzdržanost. Riječ je o violetnim zvukovima, svih raspona, koji omogućuju upućivanje u neobujmljiva prostranstva kontemplativnog, u kojiima je svakom uvjerenju i i svakoj vjeri moguće biti nemjerljivim. Slikarica nam prezentira, upravo, takvo, proživljeno, uvjerenje i živuću vjeru, što njezine slike čini neuobičajeno valentnim, smjerokaznim. Dišu poput violetne oaze, u posvemašnijoj jari suvremenosti, ispunjenom trkom, bezobzirnošću, taštinom, materijalnom glađu, centrifugalnošću duhovnosti. Svijet je ispunjen čovjekom više nego ikad.A reklo bi se da je, unatoč tome, pustiji nego ikad. Jer, izgubljeno je, ili ostavljeno, središte čovjekovog trajanja: izgubljeno je Nebo. Ono se zadržava i pronalazi u pojedinačnim, osobnim, trajanjima: oazama. To je moguće upečatljivo sagledati u slikaričinom Bijegu u Egipat, u Josipovom liku, koji perforiran i levitirajući traži oazu, u kojoj će osjetiti prisutnost Onoga koga jedino vrijedi slijediti i čuti. Vrijedno apostrofiranja je i slikaričino iracionaliziranje ikonološkog sloja ovih slika. Neobičan pristup kreiranju ustaljenih ikonografskih obrazaca, omogućio je ostvarivanje autorskog meta sloja, kojeg nije moguće previdjeti. To slike iris Lobaš Kukavičić čini osobitim, jer je autorica uspjela u rijetko ostvarenoj zamisli: premiještanje težišta s ikonografskog ( prikazivačkog) na ikonološko, emanirajuće, čisto energetsko. Po tome je u umjetnosti i moguće razlučivati razliku samog umjeća, stvaranja, od epigonstva, oponašanja, zabave . Na taj ključni moment cijele ove sakralne, doktorske, izložbe upućuju: perforirani korpus Madone, Isusov lik u Gospinom krunjenju i perforirani starac Šimun u Prikazanju u hramu. Perforirani Gospin korpus u Madoni je mogao biti i naslikan bojom, ali tada, zasigurno, ne bi bio astralan.Izgubio bi na spiritualnosti, bio bi samo tijelo žene.Dajući mu ( perforiranjem) astralnu mjeru, slikarica omogućava čarobno poistovjećivanje Gospe sa svim majkama ikada stvorenim i ostvarenim u majčinstvu, napajanje svakog oka i uma samim pojmom majke.Vrijedno je to stvarateljsko ostvarenje. Kada se oko uzdiže poludijagonalom od Gospinih koljena do krune, kojom je krunjena, u Gospinom krunjenju, onda je Isusov lik dostatan i u malenosti i uzmiče pred veličinom pojma majke Boga. To je posebna i velika majka, jedna jedina.To što je jedna i jedina: to je njezina kruna i ona je okrunjena pri izrijeku: „Neka mi bude....!“ Ona je izabrana, ona je u tu izabranost povjerovala, ostajući krotka i ponizna.Kako iznimno sjedinjavanje teorije umjetnosti i emanacije djela u ovoj slici! U Prikazanju u hramu, starac Šimun, u trenutku kada ugleda dijete Isusa, u autoričinoj slici, perforiran narasta i prepušta se konteplativnoj meta mjeri, izgovarajući: „Sada mogu i da odem s ovoga svijeta...“ Istinski iskaz uvjerenja starca Šimuna apostrofiran je uvećanim perforiranjem istog lika. Ovakvi umjetnički zahvati, u dosadašnjoj hrvatskoj sakralnoj umjetnosti, su iznenađujućii, uvjerljivi i predstavljaju obogaćivanje iste. Uz sve iznešene odlike, upečatljiva je i arhetipnost oblika u ovim slikama. Uporaba tako svedenih, elementarnih i do samih pojmova pojednostavljenih oblika, omogućava premiještanje pozornosti na komteplativnu, ispovijednu, etičku razinu djela, što je slikarici, čini se, i bila namjera.Namjera, jer, ona razložnost stvaranja bez konteplativnih upita dovodi pod sumnju. Čemu slikanje, ako uz njega nije moguće ostati budnim, razboritim, a osobito kad su u pitanju sadržaji sublimirani u neprolaznoj Pjesmi s Gore?! Jer, samo u takvom stanju duha moguće je primati poduke izrečene Pjesme i poravnati se prema njima u svekolikim osobnim trajanjima. Primjenom arhetipnosti formi omogućeno je osnaživanje primjene svih ranije naznačenih stvarateljskih postupaka u ovim slikama, te apostrofiranje sakralnih emanacija u njima.. Takvo kreativno simplificiranje na tragu je posvješćivanja o stvaranju Onoga po kojemu i jeste svako , pa i slikaričino stvaranje, i odustajanje autorice od preuzetnosti, skrušavanje uz sve već pokazane mogućnosti i težnja za poistovjećivanjem sa prezentiranim uzorima u vlastitim djelima. Tako je slikarica došla do iznimnog stvarateljskog stanja duha, koje u cijelosti ispunjava i snaži, jer joj je uspjelo da se inkarnira u slikarskoj epidermi. Stoga ove slike i ostavljaju dojam stvorenosti po životnom imperativu. U njima Nebo nije traženo, ono je samo potvrđeno i posvjedočeno. Uz sagledano u ovoj analizi, sakralna, doktorska izložba Iris Lobaš Kukavičić, upućuje na iskazivanje slikarskog autorstva i autentičnosti, ne samo na području sakralnog, koje će u nadolazećem vremenu, vjerujemo, dosegnuti razinu paradigmatičnosti. Ova izložba, sa svim svojim referencama, potvrđuje da je bitan doprinos hrvatskoj sakralnoj i ukupnoj umjetnosti i snažna potvrda mogućnosti simbioze umjetničkog i svetog u suvremenom stvarateljskom i životnom izražavanju i potvrđivanju. Stoga, nije samo nedvojbeno autentična, uvjerljiva, nego je i poticajna, razbuđujuća. Pokazuje da Nebo ne treba tražiti oko i ponad, nego, u prvom redu, u sebi. Zagreb, 12.9.2014. Anto Kajinić

Izvorni jezik
Hrvatski

POVEZANOST RADA