Naslov
Funkcionalne vrtoglavice.
(Functional dizziness.)

Autori
Pajić Matić, Ivana

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, neobjavljeni rad, stručni

Skup
Tečaj trajne medicinske izobrazbe „Vestibularna rehabilitacija“.

Mjesto i datum
Vukovar, Hrvatska, 28.10.2017

Vrsta sudjelovanja
Predavanje

Vrsta recenzije
Nije recenziran

Ključne riječi
Funkcionalne vrtoglavice ; dijagnostika ; terapija
(Functional dizziness ; diagnostic ; therapy)

Sažetak
Sustav za percepciju prostora (spaciocepciju) složen je iz više skupina osjetila smještenih na periferiji, koji informacije šalju u mozak, a ovdje se one nakon prikupljanja obrađuju, usklađuju i na osnovu toga dolazi do centralne kompenzacije koja obuhvaća: stabilizaciju vidne slike na mrežnici oka, kontrolu ravnoteže i prostornu orijentaciju. Napredak bazične neurologije i fiziologije nije imao značajniji utjecaj na svakodnevnu kliničku praksu, jer su liječnici kliničari desetljećima obrazovani na dihotomni način dijagnostičkog promišljanja i zaključivanja. Cjelokupni dijagnostički proces je usmjeren na pronalaženje medicinske ili kirurške dijagnoze, a u slučaju da se ona ne pronađe, kaže se da je uzrok bolesti &quot ; psihohogen&quot ; ili još gore odbaci kao &quot ; neobjektivan&quot ; ili &quot ; nestvaran&quot ; . U otoneurološkoj dijagnostici ovakav obrazac razmišljanja u pravilu ne zadovoljava potrebe, jer se strukturna, funkcionalna i psihijatrijska stanja u većini slučajeva preklapaju, granice entiteta su nejasne, a sve mogućnosti nisu poznate. Posljednjih desetljeća, primjenom novog, integrativnog načina dijagnostičkog razmišljanja, došlo se do spoznaje o postojanju funkcionalnih vestibularnih poremećaja. Oni su uvijek nastavak preboljele akutne ili povratne vestibularne bolesti, zbog loše readaptacije posturalnog sustava, povećanim obraćanjem pažnje na položaj glave i pokrete tijela te kontrakcije nožnih mišića, uglavnom kod predisponiranih, anksiozno-depresivnih osoba. Uzrok tome leži u tijesnoj povezanosti u mozgu živčanih projekcija odgovornih za kontrolu pokreta i položaja tijela u prostoru s onima odgovornim za opasnost i strah. Funkcionalne vrtoglavice ističu se svojom učestalošću i predstavljaju drugi najčešći uzrok vrtoglavica u općoj populaciji, a u dobnoj skupini od 30-50 godina i najčešći. Odbor za nomenklaturu i klasifikaciju vestibularnih poremećaja Baranyeva društva 2015. god. uspio je perzisterntno posturalno-perceptivnu vrtoglavicu (PPPD) uključiti u nacrt slijedeće nadopune ICD-11, među kronične vestibularne poremećaje. Riječ je o novom konsenzusom postignutom entitetu za najčešći funkcionalni vestibularni poremećaj, koji obuhvaća ranije uspostavljene fobičku posturalnu vrtoglavicu (Brandt i Dieterich, 1986) i kroničnu subjektivnu vrtoglavicu (Staab i Ruckentein, 2007). Dominantni simptom PPPD je nerotatorna vrtoglavica koja kontinuirano traje najmanje 3 mjeseca, a uvijek je povezane s držanjem tijela (simptomi se javljaju samo u uspravnom stavu, pri hodu ili stajanju, puno manje su izraženi pri sjedenju, a u ležećem položaju se uopće ne javljaju). Javlja se preosjetljivost na pokretne podražaje, uključujući i vlastite pokrete i kretanje velikih vizualnih objekata ili kompleksnih vizualnih podražaja u širokom vidnom polju. Pacijenti imaju poteškoće pri izvođenju preciznih vizualnih radnji, a kao osobe su najčešće neurotični, introvertirani i depresivni. Dijagnoza bolesti se postavlja isključivo na osnovu povijesti bolesti, jer ne postoji niti jedan patognomoničan laboratorijski nalaz. Kod blažih i umjerenih smetnji poželjno je provesti vestibularnu rehabilitaciju, jer većina pacijenata imaju provokacijske čimbenike vezane uz vid i kretanje, a ona se zasniva na identifikaciji provocirajućih pokreta i demonstriranju neutemeljenosti straha od njihovog izvođenja. Za postizanje smanjene osjetljivosti na provocirajuće pokrete koriste se habituacijske vježbe, a vježbe kondicioniranja su vrlo korisne za popravljanje poremećenog držanja tijela. Najbolji rezultati se postižu nakon 3-6 mjeseci upornog vježbanja. Ako tegobe ipak potraju, indicirano je farmakoterapijsko liječenje selektivnim inhibitorima ponovne pohrane serotonina ili pak selektivnim inhibitorima ponovne pohrane serotonina i noradrenalina, također u trajanju 3-6 mjeseci. Kratkotrajna primjena visokopotentnih benzodiazepina korisna je jedino kod pacijenata s naglašenim anksioznošću i depresivnošću. Dobri rezultati se postižu i primjenom kognitivno-bihejvioralne psihoterapije. Dok je kognitivna terapija usmjerena na neodgovarajuće (štetne) kognicije (negativne automatske misli, bazična vjerovanja, kognitivne sheme), bihejvioralna terapija polazeći od toga da je svaki simptom naučen, koristi procese učenja za uklanjanje simptoma. Najznačajnije tehnike kognitivno-bihevioralne psihoterapije su mijenjanje negativnih automatskih misli, refokusiranje pažnje, reatribucija, sustavno i postupno izlaganje (desenzibilizacija) ili pak izlaganje odjednom (preplavljivanje), biofeedback i dr. Prognoza bolesti je bolja kod pacijenata bez komorbiditeta (60-80%) gdje u većini slučajeva dolazi do poboljšanja nakon ustrajne terapije u trajanju od 3-4 mjeseca, dok je kod pacijenata s komorbiditetom (20-40%) lošija i ovdje nema značajnog napretka unatoč svoj primijenjenoj terapiji niti nakon 6 mjeseci.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Kliničke medicinske znanosti

POVEZANOST RADA