Naslov
Štovanje Sv. Stjepana Prvomučenika u ranosrednjovjekovnom Dubrovniku: mučeništvo u temeljima grada
(The cult of St. Stephen Protomartyr in early medieval Dubrovnik: martyrdom in the foundations of the city)

Autori
Janeković Römer, Zdenka

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, neobjavljeni rad, znanstveni

Skup
Jubileji Svetoga Vlaha – poticaj suvremenim znanstvenim promišljanjima. Martiria – svjedočenje vjere – bitna oznaka kršćanskog identiteta

Mjesto i datum
Dubrovnik, Hrvatska, 20.10.2016. - 22.10.2016

Vrsta sudjelovanja
Predavanje

Vrsta recenzije
Nije recenziran

Ključne riječi
rani srednji vijek, Dubrovnik, rani kultovi svetaca, Sveti Stjepan Prvomučenik, Bizantsko Carstvo, Rimska kurija
(Early Middle Ages, Dubrovnik, early cults of the saints, St. Stephen Protomartyr, Byzantine Empire, Roman curia)

Sažetak
Sveti Stjepan Prvomučenik, đakon zaređen od apostola, koji je služio u Jeruzalemu i zbog svoje revne službe postao prvi mučenik Crkve, ujedno je prvi svetac koji se spominje u pisanim povijesnim izvorima o Dubrovniku. Bizantski car Konstantin Porfirogent u 10. stoljeću piše o tome kako je Dubrovnik rastao, kako se od malog grada razvijao u sve veći i proširio bedeme. U njegovu se središtu nalazila crkva Sv. Stjepana u kojoj je počivao Sv. Pankracije, dječak mučenik. Uz Sv. Stjepana, tu je bila i značajna skupina drugih svetaca zaštitnika. Bizantski car spominje samo Sv. Pankracija no Milecije i drugi kroničari navode relikvije brojnih drugih rimskih mučenika, prije svega samog Sv. Stjepana, a potom Sv. Nereja, Sv. Ahileja, Sv. Petronile, Sv. Domicile, Sv. Sergija i Bakha te drva Sv. Križa. U članku se postavlja pitanje na koji je način kult Sv. Stjepana Prvomučenika i prateće skupine svetaca bio povezan s razvojem ranosrednjovjekovnog Dubrovnika, tko je promovirao te kultove u Dubrovniku i zašto. Kult Sv. Stjepana isprva je zaživio na kršćanskom Istoku i doživio apogej u Bizantu, osobito nakon pronalaska njegovih relikvija početkom 5. stoljeća. Izuzetno štovanje Sv. Stjepana i njegovih relikvija na bizantskom carskom dvoru potaknulo je širenje kulta na čitavom području Istočnog Carstva. Taj utjecaj očituje se i u dubrovačkom okruženju koji je, kao rubni grad katoličanstva, od ranog srednjeg vijeka primao i duhovne utjecaje Istoka. Međutim, kult Sv. Stjepana je već vrlo rano bio proširen i na Zapadu. Povezivanje Sv. Pankracija i ostalih rimskih svetaca s crkvom Sv. Stjepana svjedoči o tome da je svečev kult u Dubrovnik stigao sa Zapada, u sklopu papinske politike prema Dubrovniku i njegovu okruženju. To potvrđuje i legenda o Pavlimiru koju prenose brojne dubrovačke kronike počevši od Milecija, prema kojoj su relikvije ovih svetaca stigle iz Rima, a isto tako i činjenica da je u Dubrovniku u ranom srednjem vijeku posvjedočena i velika crkva Sv. Petra. U složenim odnosima Bizantskog Carstva i carigradske patrijarhije te Rima Dubrovnik je predstavljao važno mjesto borbe za jurisdikciju, osobito na crkvenom planu. Afirmacija kulta Sv. Stjepana dio je te borbe za prevlast, vjerojatno vezan i uz pitanje uzdizanja dubrovačke biskupije u rang nadbiskupije, kao dio politike Rima na tom području. Prema dubrovačkim kronikama, upravo je tako postupao i dubrovački nadbiskup Vital koji je gradu nabavio vrlo štovane relikvije. Mnogi dubrovački rani kultovi svetaca dolazili su s istoka, no grad je bio vrlo snažno povezan i s papinskom, o čemu prije svega svjedoči kult Sv. Stjepana i njegova crkva u Pustijerni.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest

POVEZANOST RADA