Naslov
»Reknemo li da nismo zgriješili, pravimo ga lašcem i riječi njegove nema u nama.« (1 Iv 1, 10). O dostojanstvu čovjeka grješnika
(»If we say that we have not sinned, we make him a liar and his word is not in us.« (1 John 1:10). On the dignity of man the sinner)

Autori
Raguž, Ivica

Izvornik
Diacovensia : teološki prilozi (1330-2655) 24 (2016), 4; 539-554

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, pregledni rad, stručni

Ključne riječi
grijeh ; isprika ; milosrđe ; C. S. Lewis ; oprost ; pomirenje ; Crkva
(sin, excuse, mercy, C. S. Lewis, forgiveness, reconciliation, the Church)

Sažetak
Članak promišlja stvarnost grijeha, pristupajući joj suprotno današnjemu stavu prema grijehu, koji vlada izvan, ali nerijetko i unutar Crkve. Prvi dio donosi skicu stanja današnjega govora o grijehu. Njega u prvome redu obilježava ono što autor označava kao kulturu isprika, u kojoj se čovjek ne želi suočiti s činjenicom grijeha te, posljedično, ne želi ni oprost. Navode se tri razloga tomu stanju: kriza kršćanske vjere u Boga koji je drukčiji od čovjeka i od njega nešto zahtijeva, kriza sadržaja vjere koja uzrokuje relativiziranje grijeha i nemoć Crkve, proizišlu iz te relativizacije, koja je u opasnosti da olakotnim i neozbiljnim gestama milosrđa potvrdi svoju nemoć, odnosno da samu sebe ne doživi ozbiljno. U takvom ozračju čovjek više ne traži oprost u kojem se ozbiljno suočava i priznaje vlastiti grijeh, nego se umjesto toga traže isprike. Isprike ne shvaćaju grijeh ozbiljno, kao da se nije dogodio. Istinski oprost i milosrđe računaju, pak, s priznanjem i ozbiljnim suočavanjem s grijehom. U drugomu dijelu analizira se pojam grijeha u Starom zavjetu. Na mnogim biblijskim mjestima potvrđuje se potpuno suprotan pristup grijehu od onoga koji ima kultura isprika. U izabranom narodu, upravo zbog činjenice izabranja, započinje povijest grijeha i u njemu se sabire grješnost čovječanstva. Izraelski narod posjeduje snažnu svijest o grijehu, bez ispričavanja ili relativiziranja grijeha. S druge strane, izabrani narod mjesto je Božjih obećanja o spasenju, svijesti i iskustva posebne, velike i radikalne Božje ljubavi, milosrđa i oprosta grijeha. Treći dio članka prikazuje novozavjetnu sliku grijeha i Kristov pristup grijehu. Dolazak i navještaj Isusa Krista kao središnju temu ima grijeh, a shvaća se na tragu starozavjetne povijesti spasenja. S gledišta Staroga zavjeta Krista se shvaća kao onoga koji preuzima i ništi grijeh svijeta, kao patničkoga Slugu Jahvina, i kao Sina Čovječjega s kojim dolazi i konačni obračun sa zlom. U njegovu javnom djelovanju ne nalazimo relativiziranje ili ispričavanje grijeha, nego raskrinkavanje grijeha, bez uljepšavanja, kako bi čovjeka doveo obraćenju. U četvrtom dijelu članka progovara se o potrebi i važnosti zadaće Crkve, uvijek svjesne svoje i grješnosti i svetosti, da razotkriva i svetom srdžbom upozorava na grijeh te da naviješta jer u sebi samoj živi oproštenje, novost Božjega oproštenja i milosrđa. Čovjek koji u Crkvi priznaje da je grješnik pred Bogom zadobiva svoje istinsko dostojanstvo.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Teologija

POVEZANOST RADA