Naslov
Prilagodba stranih toponima u hrvatskom jeziku
(Adaptation of Foreign Toponyms in Croatian Language)

Autori
Kovačić, Marko

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Filozofski fakultet

Mjesto
Zagreb

Datum
20.07

Godina
2012

Stranica
168

Mentor
Gluhak, Alemko

Ključne riječi
fonološko-etimološko načelo; dijakritički znakovi; aproksimacija; toponimijska homonimija; gramatika toponima; pučka etimologija; toponimijski morfemi; indigenizacija; eponimika; posredništvo
(phonologycal-etymological principle; diacritical signs; aproximation; toponymical homonymy; grammar of toponyms; folk etymology; indigenization; eponymy; mediation)

Sažetak
Premda hrvatskoj toponomastici ne nedostaje stručnjaka i njihovih kvalitetnih dijakronijskih radova o domaćim toponimima, doktorski rad Prilagodba stranih toponima u hrvatskom jeziku prvi je veći rad o egzonimima u našem jeziku, o njihovu porijeklu i odrazima, njihovoj mogućoj sistematizaciji, njihovim raznim lingvističkim aspektima te postojećim i mogućim prilagodbama. Tretirajući toponime kao opće imenice, autor ih promatra fonološki i morfološki, kroz gramatička pravila, deklinacije, sinonimiju i homonimiju. Oslanjajući se na atlase i istaknutije medije i tiskovine, autor prikazuje stanje stranih toponima u novinarstvu i kartografiji, i pronalazi neke pravilnosti i odstupanja od njih naznačujući moguće paradigme prilagodbe. U radu se predlaže fonološko-etimološka metoda kao sredstvo odmaka od grafičkog načela pa rad, u skladu s tim, obuhvaća opis grafema i fonema koji tvore egzonime. Uvode se pojmovi aproksimacije, osobito u fonološkom dijelu te indigenizacije u tvorbenom. Kao i u svojem ranijem radu o grecizmima, autor predlaže dublje proučavanje jezika iz kojih egzonimi ulaze u hrvatski jezik i stoga je zadnje poglavlje posvećeno nekim jezicima i jezičnim porodicama kao mogućim izvorima egzonima. Autor ukazuje na važnost poznavanja konkretnih jezika, osobito većih i svjetskih, jer ono osposobljava prilagoditelja da prepozna svjetske jezike u posredničkoj ulozi, a manje u ulozi supstrata, i time ukaže na važnost potonjih jezika i njihovih govornika. Dijakronijska toponimija na taj način pruža istinitiju sliku svijeta prirodnih i umjetnih tvorevina i naroda koji ih nastavaju. Uz fonološku-etimološku metodu prilagodbe, potkrijepljenu mnoštvom primjera i sa širim i dubljim pregledom ishodišnih jezika, ovaj rad ukazuje na važnost toponimije za povijest i svakodnevicu jednog naroda i sadrži potencijalne nove metode za prilagodbu već prisutnih i budućih egzonima.

Izvorni jezik
Hrvatski

POVEZANOST RADA