Naslov
Potrebe, problemi i potencijali mladih u Hrvatskoj
(Needs, problems and potentials of youth in Croatia)

Autori
Ilišin, Vlasta ; Spajić Vrkaš, Vedrana

Izvornik
Empirijsko istraživanje

Vrsta, podvrsta
Ostale vrste radova, izvještaj

Godina
2015

Ključne riječi
mladi; problemi; potrebe; potencijali; Hrvatska
(youth; problems; needs; potentials; Croatia)

Sažetak
Rezultati preliminarne analize o društvenom profilu, problemima, potrebama i potencijalima mladih u današnjem hrvatskom društvu ukazuju na neke tendencije važne za razumijevanje mladih, kao i društva u kojem žive. Suvremena generacija mladih u Hrvatskoj odrasta u cjelovitim – najčešće četveročlanim – obiteljima, a takve obitelji žele i sami osnovati. Materijalni standard mladih primarno je uvjetovan ostvarenim standardom roditelja, tako da ih većina živi u stambenom prostoru u vlasništvu roditelja i u kućanstvima čiji su prihodi na granici održavanja postignutog standarda. Unutar tako ocrtanog prosjeka izdvaja se četvrtina mladih s financijskom situacijom koja upućuje na realan rizik od siromaštva, dok je na suprotnom polu desetina onih čije su obitelji financijski znatno iznad hrvatskog prosjeka. Iako većina mladih živi u društvenim i materijalnim uvjetima koji otežavaju njihovo socioekonomsko osamostaljivanje dodatne analize su ukazale na prepoznatljive linije socijalnog raslojavanja. Tako se pokazalo da su u povoljnijoj situaciji mladi porijeklom iz razvijenijih sredina i obitelji višeg društvenog statusa koji su i sami postigli akademski stupanj obrazovanja, dok u primjetno nepovoljnim obiteljskim okolnostima žive mladi iz slabije razvijenih regija i obitelji nižeg društvenog statusa te oni koji su stekli kvalifikacije za neko radničko zanimanje. Utjecaj nepovoljnih socijalnih prilika vidljiv je i na području vrijednosti i interesa mladih. Uz opći pad isticanja gotovo svih vrijednosti njihova je hijerarhija u odnosu na prošla istraživanja uglavnom stabilna, pa su vrijednosti koje konstituiraju privatnu sferu i dalje znatno više prihvaćene od onih koje pripadaju javnoj sferi. Ipak, indikativno je da među mladima raste važnost obitelji i rada, a opada zaokupljenost zabavom i razonodom. Kao faktore uspjeha u hrvatskom društvu mladi znatno manje ističu okolnosti i ponašanja koja se odnose na kompetentnost, odgovornost i zalaganje pojedinaca nego ona koja upućuju na korištenje raznih socijalnih mreža (od obiteljskih do političkih) i sposobnost lukavog "snalaženja" u zadanom okruženju. U ovom je kontekstu zanimljivo da unatoč opadanju osobnog i društvenog optimizma mladih, dvije trećine njih i dalje je zadovoljno vlastitim životom. Prihvaćanje ispitivanih vrijednosti i optimistička ili pesimistička očekivanja uvelike variraju s obzirom na socioprofesionalni status i obrazovna postignuća ispitanika. Visoko obrazovanje i studentski status najviše utječu na tendiranje mladih modernim i postmodernim vrijednostima kao i većem osobnom optimizmu, a niže obrazovanje i učenički status povezani su s većim priklanjanjem tradicionalističkim vrijednostima. Za pretpostaviti je da uključivanjem Hrvatske u europske integracije, (ne)zadovoljstvo mladih dijelom proizlazi i iz njihove (ne)pripremljenosti za komunikaciju sa svijetom. U svezi s tim, važan je podatak da ih je samo 8% koji ne poznaju niti jedan strani jezik, a da ih se oko polovice relativno zadovoljavajuće služi jednim, oko trećine ih govori dva, oko desetine tri, a nešto više od 2% ih se sporazumijeva na četiri i više stranih jezika. Među šest odabranih stranih jezika, engleski ne samo da je uvjerljivo na prvom mjestu nego je i jedini strani jezik kod kojega je, u posljednjih petnaestak godina, zabilježen znatan porast broja govornika. Na tom jeziku donekle ili u potpunosti može komunicirati devet od deset mladih u Hrvatskoj, za razliku od njemačkoga kojim se služi svaki treći ispitanik, talijanskoga kojega poznaje oko petine ispitanika, španjolskoga u kojemu je donekle fluentno manje od desetine mladih ili francuskoga u kojima ih je upola manje te ruskoga, koji govori otprilike svaki dvadeseti ispitanik. Poznavanje stranih jezika pod utjecajem je svih sociodemografskih obilježja mladih, no jačina utjecaja varira ovisno o jeziku. Obrazovni status i/ili obrazovno podrijetlo ispitanika konstantno se pojavljuju kao dobri prediktori višejezične kompetencije, no ta obilježja imaju najveći utjecaj na poznavanje engleskoga i, nešto manje, francuskog jezika. Mladi govornici tih jezika u pravilu pripadaju visokoobrazovanoj urbanoj mladeži čiji očevi imaju ili diplomu četverogodišnje srednje škole ili više odgojno-obrazovne ustanove. Poznavanje engleskog jezika još je znatnije povezano sa studentskim i učeničkim statusom, a francuskoga s regionalnom pripadnošću. Potonje ima najveću ulogu u poznavanju njemačkoga i talijanskog jezika, za razliku od spola koji je najizraženiji faktor diferencijacije kad je riječ o poznavanju španjolskoga i obrazovanja oca koji je, uz nešto slabiji utjecaj regionalne pripadnosti, presudan za znanje ruskog jezika među mladima. Po poznavanju stranih jezika hrvatska mladež ne zaostaje za europskim prosjekom, a u nekim segmentima višejezičnosti usporediva je s najbolje pozicioniranim europskim zemljama. Slične podatke dobili smo i za računalnu pismenost. Ukupno gledajući, današnja je generacija mladih ovladala bazičnim računalnim vještinama i time stekla temelj za lakše svladavanje specifičnih računalnih vještina koje se traže na određenim poslovima. Devet od deset ispitanika računalo koristi za dopisivanje i recepciju kulturnih sadržaja preko interneta, više od polovice za učenje i vježbanje, a oko četvrtine za kreativno izražavanje, u što spada crtanje, izrada grafike ili programiranje. U odnosu na istraživanja od prije petnaestak godina, došlo je do značajnih pozitivnih pomaka. Broj mladih koji pretražuju internet u tom je razdoblju utrostručen, a broj onih koji na računalu uče i vježbaju udvostručen, dok je kreativno izražavanje ostalo otprilike na istoj razini. Igranje igrica se smanjilo u odnosu na 2004. i sad je na razini iz 1999. godine, kad računalo nije bilo dostupno velikom broju mladih. Iako gotovo svaki drugi ispitanik i danas često igra računalne igrice, vidljivo je da novoj generaciji mladih računalo služi u mnoge druge svrhe, a osobito za pretraživanje internetskih sadržaja i dopisivanje. Način na koji mladi koriste računalo povezano je s većinom promatranih sociodemografskih obilježja, iako obrazovanje, socioprofesionalni status i dob u tome imaju najveću ulogu. Očekivano, korištenje računala za učenje prvenstveno nalazimo među visokoobrazovanim ispitanicima, studentima i mladima u najstarijoj dobnoj kohorti, a za komunikaciju i recepciju umjetničkih sadržaja među najmlađima i, nešto slabije, među učenicima i studentima te među gradskoj mladeži za razliku od mladeži sa sela. Edukativnim aktivnostima na računalu skloniji su i mladi obrazovanijih očeva, žene te ispitanici iz razvijenijih regija. Kreativno izražavanje uz pomoć računala određena je spolom, a potom i dobnim i socioprofesionalnim statusom ispitanika. U takvim aktivnostima prevladavaju muškarci, najmlađi ispitanici te učenici i nezaposleni. Odgovori ispitanika na pitanja u području obrazovanja sugeriraju značajne promjene u vrijednosnom profilu sadašnje generacije mladih. Optimizam i povjerenje u moć obrazovanja kao kanala socijalne promocije, odnosno instrumenta promjene u svim bitnim segmentima njihova života, središnje je obilježje njihovih stavova u ovom području. Obrazovanje je za njih sigurno sredstvo za ostvarivanje privatnih, profesionalnih, društvenih i političkih potreba i interesa pojedinca. Po njihovu sudu, ono pojedincu omogućuje bolju komunikaciju sa svijetom, brže napredovanja na radnom mjestu i bolje plaćen posao, što povezuju s boljim životnim standardom i većim društvenim ugledom, iako, što je zanimljivo, ne nužno i sa sigurnim poslom i većom društvenom moći. U skladu s tim, mladi drže da obrazovanje treba prvenstveno služiti dobrobiti pojedinca i njegove obitelji te razvoju društva u cjelini - od poticanja razvoja ljudskih resursa lokalne zajednice i osiguranja održivog razvoja, do emancipacije i uključivanja osoba koje pripadaju diskriminiranim društvenim skupinama. Gotovo podjednako im je važno i da je ono okrenuto interesima tržišta rada i države. Iako su nešto suzdržaniji kad su u pitanju interesi integrirane Europe i kapitala, udio zagovornika te dvije skupine interesa daleko je od zanemarivog. Dvije petine ih, primjerice, drži da obrazovanje treba podrediti interesima kapitala, što ide na ruku zagovornicima liberalizacije i marketizacije javnog školstva. Navedeni stavovi o obrazovanju među mladima se razlikuju s obzirom na dob te socioprofesionalni i obrazovni status ispitanika. Obrazovnom optimizmu osobito su skloni najmlađi, učenici, stanovnici manjih gradova i sela te ispitanici s (ne)završenom osnovnom školom, za razliku od najstarije podskupine, stanovnika Zagreba, nezaposlenih i zaposlenih te visokoobrazovanih, ali i mladih sa završenom trogodišnjom stručnom školom, koji su najpesimističniji u pogledu doprinosa obrazovanja kvalitetnijim odnosima u društvu. Istovremeno, kad se postavi pitanje o tome treba li obrazovanje prvenstveno služiti ekonomsko-političkim ili humanističko-emancipacijskim interesima, onda su potonjem viđenju skloniji mladi s višim stupnjem obrazovanja, studenti i stariji ispitanici. Postavlja se pitanje da li to što dvije petine mladih svrhu obrazovanja podređuje tržištu znači da bi se pristup obrazovanju u Hrvatskoj uskoro mogao iz temelja promijeniti, i to tako da se ono ne shvaća više kao ljudsko pravo i javno dobro jednako dostupno svima nego kao privilegij nekolicine? Ukoliko se obrazovanje premjesti na tržište i podredi interesima kapitala, a da se pri tome ne uvede primjeren sustav potpore siromašnim učenicima i studentima, kao što je to slučaj u Hrvatskoj danas, uskoro bi se doista moglo dogoditi da se ustavno pravo na obrazovanje, osobito pravo na više i visoko obrazovanje prema sposobnostima, pretvori u privilegij imućne manjine. Taj problem nije ostao nezamijećen među mladima, budući da oni nastavak školovanja na tercijarnoj razini, a time i povećanje udjela visokoobrazovanog stanovništva u ukupnoj hrvatskoj populaciji povezuju ne samo s osiguranjem besplatnog višeg i visokog obrazovanja za sve, nego i s poboljšanjem niza postojećih i donošenjem novih mjera, poput uvođenja odgovarajućih stipendija i drugih oblika potpore studentima, decentralizacije visokoškolskog sustava i, sukladno tome, povećanja proračunskih sredstava za to područje. Na stavove o svrsi obrazovanja prvenstveno utječe regionalna pripadnost, a potom, gotovo podjednako, socioprofesionalni i obrazovni status ispitanika te njihova dob i, znatno slabije, spol. Mladi iz Dalmacije i Sjeverne Hrvatske, nižeobrazovani, učenici i nezaposleni, najmlađi i muškarci više traže besplatno školovanje, stanovnici Zagrebačke regije te Istre i Primorja, studenti i zaposleni, visokoobrazovani, žene i stariji ispitanici skloniji su odgovarajućiim stipendijama, dok mladi iz Istočne Hrvatske više od ostalih traže veća izdvajanja iz proračuna. Promjene obrazovanja su prijeko potrebne i kako bi se unaprijedila kvaliteta obrazovanja. Za mlade to prvenstveno znači učinkovitu pripremu za život stjecanjem visokokonkurentnih znanja i vještina. Put do toga većina vidi u ravnopravnom sudjelovanju učenika i studenata u odlučivanju o pitanjima obrazovanja na svim razinama, u uvođenju društveno korisnog rada kao obveznog dijela nastave, u većem korištenju lokalnih resursa u nastavi, osobito iskustava organizacija civilnog društva, te u redovitom provjeravanju i vrednovanju postignuća u obrazovanju, naročito sudjelovanjem u međunarodnim ispitivanjima znanja. Veliki broj mladih također smatra da je unaprjeđenje kvalitete obrazovanja povezano s produljenjem godina školovanja svih, uvođenjem primjerenog sustava potpore učenicima i studenima, izgradnjom sustava identificiranja i nagrađivanja najuspješnijih te usklađivanjem izdvajanja za obrazovanje iz proračuna prema europskim standardima. Nadalje, nezanemariv broj ih drži da bi otvaranje hrvatskih škola i fakulteta stranim obrazovnim programima unaprijedilo kvalitetu domaćeg školstva. Za usporedbu, znatno ih je manje spremno vjerovati da bi se isti učinak postigao ukoliko bi se domaćim poduzetnicima omogućilo otvaranje privatnih škola i fakulteta, ali i ukoliko bi se osigurala veća prava roditeljima u određivanju nastavnih programa i vođenju škola. Na razlike u određivanju načina na koji se može unaprijediti kvaliteta obrazovanja najviše utječe obrazovni i socioprofesionalni status ispitanika te njihova dob. Promjene koje se mogu podvesti pod zajednički termin „modernizacija sustava“ osobito podržavaju visokoobrazovani mladi, studenti i ispitanici koji pripadaju srednjoj dobnoj podskupini. S druge strane, visokoobrazovani, studenti i stanovnici urbanih centara i Zagrebačke regije te mladi koji pripadaju srednjoj dobnoj podskupini su, zanimljivo, najmanje skloni povezivati kvalitetu obrazovanja sa širom participacijom u odlučivanju. Da je potpora važna za nastavak školovanja i podizanje kvalitete obrazovanja, potvrđuju odgovori ispitanika koji su već prekinuli ili namjeravaju prekinuti školovanje. Najveći broj ih spominje siromaštvo i financijske poteškoće svoje obitelji, a potom nedostatak navike učenja i loše ocjene. Tek ih nekolicina prekid školovanja dovodi u vezu s nemogućnošću dobivanja kredita ili nekog drugog oblika potpore. Osiguranje potpore dio je odgovornosti države u zaštiti prava na obrazovanje onih koji to pravo bez potpore ne mogu ostvariti, bez obzira je li riječ o siromašnim ili neuspješnim učenicima. Budući da toga nisu svjesni, umjesto da razloge traže u nedostatku zaštite svojeg prava na obrazovanje, mladi prekid školovanja najčešće povezuju sa svojim nedostacima ili nedostacima svojih obitelji, što znači da nesvjesno pristaju biti žrtve samoispunjavajućeg proročanstva. U toj izrazito osjetljivoj podskupini mladih financijske barijere češće spominju oni koji su obrazovanje napustili nakon osnovne škole, žene, nezaposleni i zaposleni te najstariji ispitanici, za razliku od ispitanika sa završenom trogodišnjom stručnom školom, muškaraca, učenika i studenata te najmlađih ispitanika kod kojih su veći problem loše ocjene i razočaranost u školu. U vezi s tim, podaci dobiveni na podskupini učenika potvrđuju da ih devet od deset tijekom školovanja nikad nije dobilo neku financijsku potporu, dok je svaki deseti primio učeničku stipendiju ili jednokratnu financijsku pomoć. Usprkos tome, tri petine ih namjerava nastaviti školovanje na nekoj višoj školi ili fakultetu, na kojima, prema podacima koje smo dobili na podskupini studenata, tri petine studira bez plaćanja školarine, a toliko ih planira i završiti započeti studij. Međutim, zabrinjava podatak da izrazito velika većina (94%) ispitanih studenata nije bila uključena u neki europski ili međunarodni program studentske mobilnosti, što ispitanici dominantno povezuju s nedostatkom financijskih sredstava i vlastitom nezainteresiranošću za odlazak u inozemstvo. Među malobrojnima koji su određeno vrijeme studirali vani, većina je to ostvarila zahvaljujući financijskoj potpori obitelji. Istodobno, više od polovice studenata tijekom studija povremeno radi što, imajući na umu da Hrvatska nema tradiciju povezivanja studija i rada, ukazuje na sve manje mogućnosti roditelja da svojoj djeci u cijelosti pokrivaju troškove studija. Razlike u odgovorima učenika i studenata proizlaze iz razlika u nekim njihovim sociodemografskim obilježjima. Mjesto stanovanja i regionalna pripadnost, očekivano, igraju najveću ulogu u odabiru škole. Oni se kod učenika pojavljuju i kao prediktori planova za nastavak školovanja, zajedno sa spolom, no u tome dominantnu ulogu igra stupanj obrazovanja ispitanika. Kod studenata je regionalna pripadnost važna kad je riječ o kombinaciji studija i rada te namjeri studiranja u inozemstvu. (Ne)mogućnost zapošljavanja gorući je problem mladih u Hrvatskoj, posebice onih s kvalifikacijama za radnička zanimanja. Ima li se na umu da nezaposlenost postaje razmjerno trajno obilježje hrvatskog društva, mladi bi uskoro, umjesto potencijalnog društvenog resursa, mogli postati stvarni društveni problem s dugoročnim posljedicama po razvoj i stabilnost hrvatskog društva. No, istodobno, članstvom Hrvatske u EU, mladima se otvaraju mogućnosti zapošljavanja i u nekim od zemalja s najnižom stopom nezaposlenosti. Stoga je ključno pitanje koliko su bazično pripremljeni za zapošljavanje na tim tržištima, što podrazumijeva znanje stranih jezika i računalnu pismenost. Istraživanjem je potvrđeno da velika većina mladih bez teškoća može komunicirati samo na engleskom jeziku. Iako je dobro poznavanje engleskoga nezaobilazno u današnjem svijetu, to bitno ne povećava konkurentnost na europskom tržištu rada. To je tržište, naime, komunikacijski ostalo ispresijecano nacionalnim granicama, zbog čega se u većini europskih zemalja pri zapošljavanju stranaca prvenstveno traži poznavanje domaćeg jezika, što nije povoljno za veliku većinu mladih u Hrvatskoj budući da ih velika većina druge jezike ne poznaje. S druge strane, poznavanje engleskog jezika stavlja mlade u povoljan položaj prilikom korištenja novih informacijskih tehnologija, osobito računala. Većina ih računalo koristi višenamjenski - za komunikaciju, konzumaciju kulturnih sadržaja, informiranje i obrazovanje. U skladu s tim, može se reći da je velika većina mladih računalno bazično pismena, što čini solidan temelj za lakše stjecanje specifičnih računalnih vještina povezanih s određenim poslovima. S obzirom da uspjeh u hrvatskom društvu mladi i danas više povezuju s „dobrim vezama“ i snalažljivošću nego sa sposobnošću pojedinca, iznenađuje da najvažnijim kvalitetama za nalaženje dobrog posla smatraju komunikacijske vještine, stručne kvalifikacije, poznavanje stranih jezika i dobro opće obrazovanje. Očito je da su mladi, bez obzira na njihovu demotivirajuću percepciju hrvatskog društva, ipak svjesni važnosti funkcionalnih kriterija u zapošljavanju, u sklopu kojih su, primjerice, dobar izgled, kao i poznavanje poslovnog svijeta, samo „dodana vrijednost“ njihovim profesionalnim znanjima i kompetencijama. Kad razmišljaju o tome što im je važno u sadašnjem ili budućem poslu, gotovo se svi opredjeljuju za sigurnost radnog mjesta, što je u skladu sa situacijom u kojoj se nalaze kao i s globalnim i lokalnim promjenama usmjerenim na fleksibilizaciju rada i radničkih prava, ali i za prijateljsku i opuštenu radnu atmosferu. Većina ih prednost daje i visokoj plaći, mogućnosti utjecaja na donošenje odluka koje se odnose na njihov posao i slobodnom vremenu koje im stoji na raspolaganju. Ti su zahtjevi razumljivi kad se zna da mladi u prosjeku rade dulje od norme za što dobivaju manju plaću od prosječne, a pri tome još ni ne sudjeluju u odlučivanju o poslovnim stvarima koje ih se tiču. S obzirom da sigurnost posla mladi stavljaju na prvo mjesto i da se ta sigurnost kod nas tradicionalno povezuje s poslovima u javnom sektoru, iznenađuje podatak da se manje od trećine mladih želi zaposliti u tom sektoru. Umjesto toga, oni se okreću privatnom poduzetništvu, bilo da priželjkuju otvaranje svoje firme, trgovine ili kafića, bilo zapošljavanje u drugim privatnim poduzećima. Ukupno gledano, u odnosu mladih prema zapošljavanju prvenstveno se uočava utjecaj njihova socioprofesionalnog statusa, obrazovanja i dobi, a potom regionalne pripadnosti, mjesta stanovanja, obrazovanja oca i spola. Učenici, najmlađi ispitanici, kao i mladi s osnovnom školom su, primjerice, znatno skloniji pridati veću važnost dobrom općem obrazovanju i poznavanju stranih jezika kao preduvjetima za nalaženje dobrog posla od zaposlenih i studenata, starijih ispitanika i onih koji su visokoobrazovani. Drugačije odnose nalazimo kad je riječ o važnosti stručnih kvalifikacija, s obzirom da njih više naglašavaju visokoobrazovani u odnosu na ispitanike sa završenom srednjom školom, studenti za razliku od učenika te stariji ispitanici. Poželjnost određenog sektora zapošljavanja pak snažno dijeli mlade po svim sociodemografskim obilježjima, a osobito po spolu, obrazovnom i socioprofesionalnom statusu, obrazovanju oca i regionalnoj pripadnosti. Primjerice, zapošljavanju u javnoj službi izrazito su sklone žene, visokoobrazovani mladi, ali i ispitanici čiji očevi imaju niži obrazovni status, studenti i nezaposleni, žitelji Sjeverne i Središnje Hrvatske te stanovnici regionalnih centara. Rad u velikim privatnim firmama priželjkuju visokoobrazovani i studenti, te stanovnici Istre i Primorja, Zagrebačke regije i Zagreba. Studente, mlade sa završenom četverogodišnjom srednjom školom te stanovnike Sjeverne Hrvatske, Zagrebačke regije i Zagreba privlači i rad u malim firmama. Za razliku od njih, muškarci, niže obrazovani i zaposleni ispitanici, učenici, Zagrepčani te stanovnici Središnje i Istočne Hrvatske i Dalmacije radije bi pokrenuli nešto „svoje“, bilo da je riječ o poljoprivrednoj proizvodnji, obrtu, trgovini ili kafiću. Podaci koji se tiču podskupine nezaposlenih potvrđuju da nemogućnost dolaska do posla utječe na njihovu spremnost za profesionalnu i teritorijalnu mobilnost. Na jednoj je strani izrazito mali broj nezaposlenih koji ne bi prihvatili posao izvan svoje struke ili mjesta stanovanja ni pod kojim uvjetima, a na drugoj je nezanemariv broj onih koji u traženju posla više ne postavljaju nikakve uvjete. Između njih je većina koja bi prihvatila drugi posao ili se preselila u drugo mjesto, no prvenstveno ako je taj posao dobro plaćen, iako je taj zahtjev posljednjih godina u opadanju. Spremnost na prostornu mobilnost varira ovisno o regionalnoj pripadnosti i mjestu stanovanja, dok je spremnost na profesionalnu mobilnost povezana s dobi i obrazovnim statusom nezaposlenih. Logično, stanovnici većih urbanih centara, sela, ali i Dalmacije, u većem broju traže posao u mjestu stanovanja ili bližoj okolici, za razliku od mladih iz Istočne i Središnje Hrvatske koji bi za poslom išli bilo gdje. Slično tome, mladi s nižim obrazovnim statusom i mlađi ispitanici spremniji su prihvatiti posao u bilo kojoj struci, za razliku od visokoobrazovanih i najstarijih ispitanika koji su se u najvećem broju prijavljivali na poslove na kojima su se tražile njihove kvalifikacije. Što se zaposlene mladeži tiče, podaci nisu ništa optimističniji. Tri četvrtine ih radi u privatnom sektoru, manje od polovice ih je zaposleno u struci za koju su se školovali, a polovica nema siguran i trajan posao. Štoviše, prosječno tjedno rade 3 sata dulje od zakonom propisane norme, za što u prosjeku dobivaju plaću koja je za 20% niža od prosječne plaće u Hrvatskoj. Takvi uvjeti nepovoljno utječu na njihovo socioekonomsko osamostaljivanje, sklapanje braka i planiranje potomstva, a s obzirom da će se trend širenja prekarnog rada u današnjoj i budućim generacijama mladih vjerojatno nastaviti, za očekivati je da će, ukoliko se uskoro ne donesu učinkovite mjere za poboljšanje položaja mladih, ti njihovi planovi ozbiljno dovesti u pitanje. Slično je i s mladim individualnim poljoprivrednicima koji, zbog malih površina kojima raspolažu i, općenito, nepovoljnih uvjeta u kojima rade (niske prodajne cijene njihovih proizvoda, visoke cijene repromaterijala, niski državni poticaji i zasićenost tržišta stranim poljoprivrednim proizvodima), naprosto nisu konkurentni, pa ne čudi da bi ih se polovica htjela baviti nečim drugim. Visoki obrazovni status jedino je sociodemografsko obilježje koje mladima donekle osigurava zapošljavanje u svojoj struci. Međutim, to ovisi i o sektoru u kojemu rade. Po tom je pitanju, kao i po pitanju duljine radnog tjedna najpovoljniji javni sektor u odnosu na veće ili manje privatne firme. Među prekarnim radnicima prevladavaju mlađi i žene, koje pak rade manje sati tjedno od muškaraca. Visina plaće varira ovisno o dobi, spolu, regionalnoj pripadnosti i obrazovanju ispitanika, no te je razlike potrebno promatrati i u odnosu na sektor zapošljavanja. Među mladima koji imaju niže plaće prevladavaju mlađi ispitanici, žene, stanovnici Istočne Hrvatske i mladi s nižim stupnjem obrazovanja. Podaci u području zdravlja i zdravstvene zaštite potvrđuju hrvatsku mladež kao relativno zdrav dio ukupne populacije. Međutim, nezanemariv je broj onih koji su skloni rizičnom i društveno neprihvatljivom ponašanju. Što se spolnog ponašanja tiče, broj onih koji u spolnom odnosu ne koriste zaštitu u blagom je opadanju a trend korištenja prezervativa je u porastu. Hoće li se mladi zaštititi od spolno prenosivih bolesti i neželjene trudnoće i na koji način, najviše ovisi o njihovu socioprofesionalnom statusu, dobi i obrazovanju, a najmanje o spolu. Uzimanje kontracepcijskih pilula raste a učestalost prekinutog snošaja i upotrebe prezervativa opada s dobi. Prezervative znatno češće koriste učenici i studenti za razliku od zaposlenih i nezaposlenih te mladi sa završenom osnovnom školom prema ostalim obrazovnim podskupinama. Na kontracepciju se najviše oslanjaju studenti i zaposleni za razliku od učenika i nezaposlenih te visokoobrazovani mladi za razliku od niže obrazovanih. Prekinutom snošaju češće pribjegavaju nezaposleni i zaposleni u donosu na učenike, visokoobrazovani za razliku od mladih s osnovnom školom te muškarci. Silazni trend je opažen i u konzumiranju lakih droga, dok je broj konzumenata teških i sintetskih droga, uzetih zajedno, ostao relativno nepromijenjen, osobito u populaciji koja te droge uzima redovito. Smanjen je i broj korisnika stimulativnih sredstava i sredstava za smirenje, kao i korisnika duhana, što se može pripisati utjecaju agresivnih kampanja protiv pušenja i okretanju mladih zdravim stilovima života. Suprotno tome, konzumiranje alkohola ostalo je relativno nepromijenjeno. Samo 18% mladih ne konzumira žestoka pića, a 13% ih ne pije vino i pivo. Većina mladih pije i jedno i drugo povremeno, što kod jedne četvrtine ispitanika redovito završava pijanstvom. Potonji su podaci zastrašujući, budući da je 17% mladih pijano otprilike svaki drugi dan, 34% ih se opija relativno često, a 28% je onih koji se opijaju prigodno – nekoliko puta godišnje. Usprkos tim alarmantnim podacima, u Hrvatskoj se i dalje ne pokreću kampanje o višestrukoj štetnosti konzumiranja alkohola. Umjesto toga, alkoholna pića se reklamiraju na dnevnoj osnovi, u svim medijima i u bilo koje doba. U odnosu na društveno neprihvatljiva ponašanja kojima mladi potencijalno ugrožavaju osobno ili tuđe zdravlje, sigurnost, život i dostojanstvo, najviše zabrinjavaju podaci o učestalosti vožnje u pijanom stanju, sklonosti tučnjavi i vrijeđanju ili ismijavanju drugih osoba te kockanju i klađenju. Kad se podaci o rizičnom i društveno neprihvatljivom ponašanju pogledaju integralno, proizlazi da se razlike između mladih mogu najbolje objasniti razlikama u njihovom socioprofesionalnom i obrazovnom statusu te pripadnosti dobnoj kohorti, a da se obrazovanje oca, spol, regionalna pripadnost i mjesto stanovanja pojavljuju kao slabiji prediktori takvog njihova ponašanja. Dob je najviše povezana sa sklonošću različitim oblicima nasilničkog ponašanja u kojima se nanosi fizička ili moralna bol drugoj osobi, uključujući zastrašivanje, ili pak proizvodi materijalna šteta na privatnim i/ili javnim dobrima. Takvo je ponašanje karakteristično za mlađe ispitanike i one s najnižim stupnjem obrazovanja, učenike i muškarce. U konzumiranju alkohola, „lakših“ droga i duhana najveću ulogu ima socioprofesionalni status ispitanika i dob, a potom obrazovanje oca i samog ispitanika. Tim oblicima rizičnog i društveno neprihvatljivog ponašanja skloniji su studenti u odnosu na preostale tri socioprofesionalne podskupine, ispitanici u dobi od 20-24 godine, mladi sa završenom četverogodišnjom srednjom školom i fakultetom u odnosu na najniže obrazovane te ispitanici čiji roditelji imaju više i visoko obrazovanje, ali i stanovnici Zagreba i regionalnih centara za razliku od mladih sa sela. Ista su obilježja, uz dodatak spola i s izuzetkom obrazovanja oca, važna i u analizi uzroka rizičnog ponašanja u prometu i spolnom odnosu.Takvom ponašanju osobito naginju zaposleni za razliku od učenika, ispitanici sa završenom trogodišnjom stručnom školom u odnosu na one s osnovnom školom, mladi koji pripadaju najstarijoj dobnoj podskupini, ali i žitelji Dalmacije za razliku od onih iz Zagrebačke regije te žitelji sela u odnosu na Zagrepčane. Kao najveći problem hrvatskog društva mladi vide nezaposlenost, a potom mito i korupciju te gospodarske probleme. U odnosu na ranija istraživanja, nezaposlenost je ostala konstantno percipirana kao najveći problem, no mladi su postali znatno osjetljiviji na slučajeve nerada, nediscipline i neodgovornosti, lošeg vrednovanja rada i znanja te mita i korupcije, što potvrđuje da se okreću društvenim i profesionalnim vrijednostima koje su primjerenije uređenom društvu. U tom je razdoblju došlo i do silaznog trenda u percepciji alkoholizma, narkomanije i drugih ovisnosti kao najvećih problema hrvatskog društva. Silazni trend u pogledu socijalnih razlika i kriminala u pretvorbi i privatizaciji je pak krajnje problematičan, jer daje naslutiti da današnja mladež zapostavlja poguban utjecaj kriminala u pretvorbi i privatizaciji na socijalno raslojavanje i polarizaciju u Hrvatskoj. Među najpouzdanije aktere rješavanja tih problema mladi ubrajaju stručnjake i intelektualce, potom svoju generaciju te političare i političke stranke. Sasvim očekivano, mladi percipiraju nezaposlenost i kao najveći problem njihove generacije, kojemu još dodaju nepotizam, nedostatak životne perspektive i nizak životni standard. U odnosu na 1999. i 2004. problem nezaposlenosti je ostao konstantan, dok se kod ostalih navedenih problema pojavio silazni trend. Mogućnost rješenja tih problema velika većina ispitanika prije svega vidi u izgradnji pravednijeg društva i promicanju preventivnih mjera, zbog čega prioritet stavljaju na osiguranje jednakih šansi u obrazovanju i zapošljavanju za sve, a potom na prilagodbu srednjeg i visokog obrazovanja novim životnim potrebama te na sudjelovanje mladih u procesima odlučivanja na svim razinama. U usporedbi s 2004. porastao je broj onih koji traže osiguranje jednakih šansi i prilagodbu obrazovanja novim životnim potrebama. Akteri koji su u stanju riješiti probleme mladih su, prema njihovu mišljenju, roditelji, Vlada i oni sami. Pomak u tom smjeru oni vide u osnivanju centara za mlade u svim većim mjestima, koji bi im pružali informacije u području obrazovanja, zapošljavanja, mobilnosti i savjetovanja, ali i nudili smještaj, te u kojima bi se održavale različite radionice, osobito računalne, kao i tribine o aktualnim temama i društvene igre. Što se pak sadržaja savjetovališta tiče, preferencije su im difuzne, no najveći broj ispitanika preferira savjetovališta za mlade žrtve nasilja i ona za samozapošljavanje i poduzetništvo, dok ih najmanji broj predlaže savjetovališta za seksualne probleme mladih i bračna savjetovališta. Razlike između ispitanika u percepciji najvažnijih problema hrvatskog društva i mladih te najvažnijih aktera njihova rješavanja proizlaze iz svih sociodemografskih obilježja, no među njima najveću ulogu imaju socioprofesionalni i obrazovni status te, u nešto manjoj mjeri, dob ispitanika. Utjecaj tih varijabli na diferencijaciju mladih osobito dolazi do izražaja kad se kao najveći problem i hrvatskog društva i mladih navode ovisnosti (alkoholiza i narkomanija) te, u odnosu na probleme hrvatskog društva, još i loše vrednovanje rada i znanja. Na alkoholizam i narkomaniju kao gorući problem hrvatskog društva osobito su osjetljivi učenici za razliku od studenata, ispitanici s nižim stupnjevima obrazovanja za razliku od onih koji su završili četverogodišnju srednju školu i fakultet te najmlađi. Kad se alkoholizam percipira kao najveći problem mladih, razlike solidno određuje i obrazovanje oca te, u nešto manjoj mjeri, i preostale karakteristike ispitanika. Dob igra značajnu ulogu i kad se najvažniji problemi mladih vide u okupiranosti zabavom i potrošnjom, društveno neprihvatljivom ponašanju i nedostatku životne perspektive, ali i u važnosti „veza“ za uspjeh u životu umjesto sposobnosti i stručnosti pojedinca. Po pitanju aktera na kojima leži odgovornost rješavanja problema hrvatskog društva, najveće razlike među mladima, koje određuje obrazovanje ispitanika i njihovih očeva, pojavljuju se u preferenciji stručnjaka i intelektualaca. Očekivano, povjerenje u tu skupinu povezano je s visokim obrazovnim statusom ispitanika i njihovih očeva, kao i sa studentskom populacijom. Među načinima na koji se najbolje mogu riješiti problemi mladih, pitanje uvođenja strogih kazni za dilere također dijeli mlade prema njihovu obrazovnom i socioprofesionalnom statusu i dobi. Takvom rješenju su osobito skloni ispitanici nižeg obrazovnog statusa, učenici i nezaposleni u odnosu na studente i zaposlene te ispitanici koji pripadaju najmlađoj dobnoj podskupini. S obzirom da se u rješavanju navedenih problema mladi mogu osloniti na instrumente, tijela i organizacije koji su uspostavljeni s ciljem učinkovitije zaštite i promicanja interesa i potreba mladih na razini Hrvatske, Europe i svijeta, zabrinjava njihova slaba informiranost o postojanju takvih oblika pomoći. Iako je uočen značajan porast broja mladih koji su čuli za Nacionalni program za mlade u odnosu na ranija istraživanja, još uvijek polovica mladih nema nikakvih saznanja o postojanju tog dokumenta, a još ih manje išta zna o takvim programima na županijskoj razini. S izuzetkom Savjeta za mlade Vlade RH, o kojemu je čula samo četvrtina ispitanika, poznavanje nacionalnih i lokalnih predstavničkih tijela mladih je nešto bolje, kao i poznavanje domaćih, europskih i međunarodnih nevladinih organizacija uspostavljenih od strane mladih za mlade. S obzirom da o informiranosti i suradnji svih mladih u velikoj mjeri ovise rješenja mnogih njihovih problema, nužno je da te organizacije i tijela učine svoj rad među njima što „vidljivijim“. U vezi s tim, zanimljivo je da se razlike u poznavanju navedenih instrumenata, tijela i organizacija mogu pripisati utjecaju gotovo svih odabranih sociodemografskih obilježja, ali da ključnu ulogu imaju dob, obrazovni i socioprofesionalni status te regionalna pripadnost ispitanika. Nalazi o aktivnom sudjelovanju mladih u društvu su ambivalentni. S jedne strane, raste opća nezainteresiranost za politiku i preko polovice mladih ne podržava nijednu političku stranku (iako ih je dvije trećine spremno sudjelovati na izborima, s tim da je desetak godine ranije takvih bilo preko četiri petine). S druge strane, porastao je socijalni, volonterski i politički aktivizam. U tom je kontekstu naročito intrigantan odnos mladih prema političkim strankama: premda ih je čak oko 11% učlanjeno u neku političku stranku (dvostruko više nego prije desetak godina), upola ih manje vjeruje političkim strankama te pokazuje spremnost na bavljenje političkim radom u svom slobodnom vremenu. Političke stranke također su na posljednjem mjestu aktera koji mogu potaknuti mlade na aktivno sudjelovanje u društvu, pri čemu se i u ovom slučaju kao najutjecajniji pojavljuju obitelj i prijatelji. Kada se svi navedeni trendovi promatraju integralno, nameće se zaključak kako je dio mladih učlanjivanje u političke stranke izabrao kao dostupnu mogućnost u koncipiranju svojevrsne "strategije zbrinjavanja", tim prije jer je usporedba podataka pokazala da je u proteklom desetljeću porasla percepcija važnosti političke podobnosti za uspjeh u hrvatskom društvu. Drugim riječima, značajna manjina mladih demonstrira instrumentalan pristup političkom angažmanu kojim, pouzdajući se u politički klijentelizam, očekuju rješenje osobnih (egzistencijalnih) problema. Uz percepciju politike kao nepoštene djelatnosti i nezainteresiranosti političkih aktera za probleme mladih, većina ispitanika ističe i da se sami mladi ne osjećaju dovoljno kompetentnima za bavljenje politikom. Takvu percepciju potkrepljuju i nalazi o prihvaćanju ustavnih vrijednosti, koje polako opada – iako ostaje većinsko – što se drastično pokazalo u pogledu vrednovanja demokratskog i višestranačkog sustava. Činjenica je da svaki drugi ispitanik tu vrijednost ne smatra vrlo važnom, a da tek svaki četvrti drži kako je demokracija uvijek najbolje rješenje za organizaciju društvenog i političkog života (nasuprot svakom trećem koji se uzda u jake vođe). To jasno upućuje na nerazumijevanje političkog pluralizma i raširenost prihvaćanja autoritarnih tendencija u današnjoj generaciji mladih. Kada se rezultati istraživanja aktivnog sudjelovanja mladih promatraju integralno (uključujući i nepovjerenje u sve političke akteri i percepciju minimalnog osobnog utjecaja na društvena i politička zbivanja na svim razinama), ne iznenađuje da je većina mladih nezadovoljna stanjem demokracije u Hrvatskoj. Prevladavanju tog nezadovoljstva zacijelo bi pridonijela veća uključenost mladih u procese donošenja odluka, no tome nužno treba prethoditi i stjecanje znanja i vještina za odgovarajuće sudjelovanje u tim procesima. Međutim, unatoč svijesti o vlastitoj političkoj nekompetentnosti i manjku političkog utjecaja, tri četvrtine mladih ne podržava mogućnost da mladi s navršenih 16 godina imaju aktivno pravo glasa u lokalnim izborima. Gledajući integralno, odnos mladih prema politici primarno je uvjetovan njihovim socioprofesionalnim statusom, obrazovnim postignućima i dobi, a vrlo malo tipom mjesta stanovanja i socijalnim porijeklom promatranim preko stupnja obrazovanja oca. Proaktivni i kritički stavovi ovise zapravo o socijalnoj kompetenciji, odnosno o stupnju zrelosti i obrazovanja mladih kao i o situacijskim okolnostima, tj. razini integriranosti u svijet odraslih. Drukčije rečeno, najstarija mladež koja je već ušla u svijet rada ili traga za poslom osjeća se kompetentnijom za donošenje političkih prosudbi i spremnijom na političku participaciju. No, i studenti se ističu po izraženijoj građanskoj motivaciji premda se još pripremaju za ulazak na tržište rada. S druge strane se nalaze učenici kao najviše nezainteresirani i najmanje spremni na iskazivanje svojih stavova, a kada ih i iskazuju, demonstriraju manjak demokratskog potencijala. Nezadovoljstvo društvenom i političkom situacijom u Hrvatskoj prelijeva se i na Europsku uniju, koja je također pritisnuta krizom. Najviše mladih zapravo je ravnodušno prema EU, uz prisutan trend rasta broja onih s negativnim stavovima, a pada broja onih s pozitivnim stavovima. S tim je logično povezano slabljenje očekivanja osobnih socioekonomskih koristi od ulaska Hrvatske u EU i viđenja mladih kao sigurnih dobitnika integracije, a promjena takve percepcije može uslijediti tek nakon poboljšanja gospodarskih prilika u europskom okruženju. Apostrofirane nepovoljne socioekonomske okolnosti zacijelo i želju mladih za duljim kao i trajnim boravkom u inozemstvu održavaju stabilnom. Slaba zainteresiranost mladih za europske teme vidljiva je i kroz njihovu visoku homogenost u iskazanim stavovima. Nije iznenađenje da stanovite razlike uzrokuju socioprofesionalni status i obrazovanje ispitanika, ali jest da potpuno izostaje utjecaj mjesta stanovanja, obrazovanja oca i spola. Studenti su oni koji se izdvajaju po većoj proeuropskoj orijentaciji, dok su njihov antipod nezaposleni, ujedno i najspremniji da zauvijek napuste Hrvatsku. Sociokulturni motivi za mobilnošću – kako izvan, tako i unutar zemlje – trajno su najprisutniji i komplementarni su izraženom interesu mladih za putovanjima. Pritom zabavu i upoznavanje novih ljudi i krajeva mladi racionalno kombiniraju s druženjima s rodbinom i prijateljima. Naime, pretpostavka je da dobar dio tih prijatelja i rođaka živi na destinacijama u koje mladi putuju, a što im omogućava smanjenje troškova putovanja, odnosno smještaja. Međutim, mogućnosti mladih se si priušte godišnji odmor – koji je u pravilu povezan s putovanjima izvan mjesta stalnog boravka – nisu na razini interesa za putovanjima, jer u 2012. godini dvije petine njih to nije uspjelo, što zacijelo izaziva frustraciju. Za svakodnevne aktivnosti u slobodnom vremenu – tj. onom području života mladih u kojemu zadovoljavaju većinu svojih kulturnih potreba – oko tri četvrtine njih ima više od 3 sata dnevno. Svoju dokolicu većinom provode družeći se s prijateljima (poglavito u kafićima) te koristeći mogućnosti kompjutera i gledajući TV programe. Premda nisu registrirane velike promjene, znakovito je da orijentacija mladih na sadržaje tzv. elitne kulture ostaje marginalna (s tendencijom daljnjeg slabljenja) te da blago raste potreba za aktivnijim, pa i kreativnijim, provođenjem slobodnog vremena. Taj bi trend svakako trebalo poduprijeti osiguravanjem prostora i sadržaja za participaciju u sportskim, volonterskim i raznim hobističkim aktivnostima. Sukladno ranijim nalazima, i način provođenja slobodnog vremena mladih ponajviše ovisi o njihovim obrazovnim postignućima i obrazovnom statusu, čemu se priključuje i regionalna pripadnost, dok je najslabiji utjecaj registriran s obzirom na domicil i stupanj obrazovanja oca. Ponovo su studenti i visokoobrazovani iz razvijenijih regija oni koji svoje slobodno vrijeme provode svestranije s više zahtjevnijih aktivnosti i kulturnih sadržaja, a učenici i mladi nižih stupnjeva obrazovanja iz regija koje su slabije razvijene skloniji su pasivnijem provođenju slobodnoga vremena s naglaskom na zabavi i razonodi. Rekapitulacija i sistematizacija rezultata istraživanja omogućuje uvid u nekoliko važnih tendencija koje obilježavaju mladu generaciju kao integralni dio suvremenog hrvatskog društva. Prvo treba reći da su dobiveni jasni indikatori ukupnog pogoršanja društvenog položaja današnje mladeži u usporedbi s položajem generacija mladih od prije 10-15 godina, koji također nije bio zadovoljavajući. To je posljedica višegodišnje ekonomske i društvene krize, na čije izazove većina mladih odgovara daljnjim povlačenjem u privatnost i distanciranjem od društvenih i političkih poslova. Paralelno s takvim otklonom od sfere javnosti, uočava se pragmatičan odnos mladih prema društvenoj realnosti i mogućnostima korištenja različitih kanala za socijalnu promociju i ostvarivanje vlastitih interesa. U skladu s kriznom situacijom koja je uvijek opterećena rizicima i socijalnom nesigurnošću, opada pouzdanje mladih u društvenu perspektivu ali opstaje vjera u vlastite sposobnosti i strategije. Oslanjanje mladih na individualne snage i resurse obuhvaća i one obiteljske, ali primjetan je i porast njihovih očekivanja od društvenih subjekata koji bi trebali osigurati uvjete za optimalnu društvenu integraciju mladih. Postojeća individualizacija životnih usmjerenja mladih nije samo plod nepovoljnih društvenih okolnosti, nego i pokazatelj prilagodbe cijeloga hrvatskog društva i samih mladih aktualnim globalnim trendovima. No, uz takve procese modernizacije, tijekom više od dva desetljeća tranzicije i konsolidacije bili su trajno, iako ciklički različitog intenziteta, prisutni i procesi retradicionalizacije. Otuda se socijalizacija suvremene generacije mladih odvija u društvu koje je transformacijom iz socijalističkog u demokratski društveni poredak ušlo u razdoblje anomije koja još nije potpuno prevladana jer je postignut deklarativni ali bez većinskog društvenog konsenzusa oko temeljnih društvenih vrijednosti. Postojeće svjetonazorske, kulturne, ideološke i političke polarizacije, uz produbljivanje socijalnih razlika, u većem ili manjem opsegu zahvaćaju i današnju generaciju mladih. Ovo je istraživanje još jednom potvrdilo da su mladi heterogena društvena skupina premda u nekim segmentima svakodnevnoga života teže homogenizaciji. Socijalna obilježja koja najviše diferenciraju mlade u svim ispitivanim dimenzijama jesu njihova pripremljenost za ulazak u svijet odraslih (socioprofesionalni status) i obrazovna postignuća. Ta obilježja permanentno ukazuju na dominantan utjecaj konkretnih situacijskih okolnosti (unutar kojih su sadržani različiti potencijali i životne perspektive) i obrazovnih kompetencija kako na društveni status, tako i na obrasce ponašanja i svijest mladih. Recentni nalazi upućuju i na jačanje regionalnih utjecaja što je zacijelo posljedica povećanja razlika između razvijenih i nerazvijenih područja Hrvatske. Znatno je prisutan i utjecaj stupnja zrelosti mladih, odnosno životnog ciklusa, što je vidljivo kroz velike razlike između najmlađe i najstarije dobne kohorte mladih. Istodobno, slabe utjecaji urbaniziranosti mjesta stanovanja, sociokulturnog statusa obitelji i rodne pripadnosti. Ustanovljeni trendovi pokazuju da se neke tradicionalne razlike između ruralnih i urbanih sredina gube ili slabe zbog čega i socijalizacija u različitim tipovima naselja više ne postiže prepoznatljivo različite efekte kao u ranijim razdobljima. Razmjerno slabiji utjecaj obrazovnog postignuća oca sugerira da ekonomski i kulturni kapital obitelji više utječe na startne pozicije mladih i njihove šanse u ostvarivanju dijela životnih ciljeva nego na vrijednosti i stavove u čijem oblikovanju važnu ulogu imaju i drugi socijalizacijski agensi (obrazovne ustanove, mediji, vršnjaci, šira okolina). Na koncu, oslabljene rodne razlike svjedoče da su, unatoč trajnim tendencijama retradicionalizacije u razdoblju tranzicije, neki važni elementi rodne ravnopravnosti – osvojeni još u generaciji majki današnjih mladih žena i muškaraca - ireverzibilnoga karaktera. To, dakako, ne znači da su patrijarhalni odnosi moći i rodni stereotipi iščezli, ali pokazuje da su u današnjoj generaciji mladih bar djelomice prevladani. Naznačena diferenciranja unutar populacije mladih ukratko se mogu sažeti u iskaz da se socijalno kompetentnija mladež natprosječno regrutira iz obitelji višeg sociokulturnog statusa koje žive u razvijenijim regijama i urbanim sredinama te dolaze iz redova akademski obrazovanih mladih koji se približavaju zreloj životnoj dobi. Na drugom su polu najmlađi i najniže obrazovani mladi koji odrastaju u slabije razvijenim regijama i ruralnim sredinama te obiteljima nižeg sociokulturnog statusa. Takva socijalna polarizacija u suvremenoj generaciji mladih sukladna je linijama polarizacija u cijelome društvu i jasno ukazuje na smjer društvenih intervencija koje trebaju pridonijeti osiguranju jednakosti šansi svih skupina mladih u ostvarivanju njihovih životnih ciljeva što je ujedno u funkciji adekvatne društvene integracije suvremene generacije mladih.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Sociologija

POVEZANOST RADA