Naslov
Učinci europeizacije na prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj: naučene lekcije i prijedlozi za buduća pristupne politike uvjetovanja zemalja zapadnoga Balkana
(Effects of Europeanization on the rights of national minorities in Croatia: lessons learned and recommendations for future accession conditionality for the Western Balkans countries)

Autori
Petričušić, Antonija ; Čehulić, Mateja

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, neobjavljeni rad, znanstveni

Skup
Nacionalne manjine u demokratskim društvima

Mjesto i datum
Brijuni, Hrvatska, 19.05.2016. - 22.05.2016

Vrsta sudjelovanja
Predavanje

Vrsta recenzije
Međunarodna recenzija

Ključne riječi
europeizacija; sociološki institucionalizam; europeizacija hrvatske manjinske politike; održivost provedbe manjinske politike nakon pristupanja Europskoj uniji
(Europeanization; sociological institutionalism; Europeanization of the Croatian minority policy; sustainability of the implementation of minority policy after the EU accession)

Sažetak
U godinama nakon pristupanja zemalja članica iz srednje i istočne Europe, mnogobrojne su studije ispitivale usklađenost politika novih država članica s pravilima EU-a. Prvenstveno s ciljem odgovaranja na pitanje jesu li reformatorski napori EU-a iz procesa pristupanja održivi i nakon što prestane snaga politike uvjetovanja, literatura o pretpristupnoj usklađenosti pripisuje usvajanje EU pravila zemalja kandidatkinja pretežito vjerodostojnosti uvjetovanost pristupanja EU (Grabbe 2006 ; Schimmelfennig i Sedelmeier 2004 ; 2005 ; Schimmelfennig i Trauner 2009). Izlaganje će stoga uvodno predstaviti dvostruki teoretsko-konceptualno okvir za proučavanje europeizacije domaćih politika (Börzel i Elbassani 2013: 175-176). Europeizaciju neke politike (policy) moguće je, naime, koncipirati na dva načina. Racionalističko- institucionalistički pristup objašnjava transformativnu snagu europeizacije time što ona potiče promjene u nacionalnim politikama promjenom strukture oportuniteta (opportunity structure) za domaće političke aktere. U ovakvim situacijama europeizacija je od političkih aktera doživljena kao nadolazeća politička struktura oportuniteta koja ovim akterima nudi dodatna sredstva kojima su u stanju utjecati na politiku, u isto vrijeme ograničava mogućnost nekih drugih političkih aktera da promiču i ostvaruju svoje ciljeve. Pristup, kojeg literatura poznaje pod terminom osnaživanje nagrađivanjem (reinforcement by reward), u velikom se broju dosadašnjih slučajeva pretpristupne europeizacije politika pokazao dostatnim za nadilaženje otpora tzv. veto-player-a supstantivnim „troškovima“ koje je prihvaćanje i provođenje pretpristupnih kriterija zahtijevalo (Grabbe 2006 ; Pridham 2005) ovim teorijskim pristupom ne samo da su objašnjeni mnogi primjeri europeizacije u zemljama članicama s područja centralne i istočne Europe, nego ga je moguće primijeniti na objašnjenja konsolidacije demokracija i reformatorskih djelovanja ne-nacionalističkih i umjerenih vlada u zemljama zapadnoga Balkana tijekom prvog desetljeća tekućega stoljeća. Konstruktivistički pristup, kojeg u akademskoj literaturi nazivaju i sociološkim institucionalizmom (Checkel.2005 ; Risse 2012), razmatra europeizaciju kao pojavu novih pravila, normi, praksi i struktura značenja kojima su države tijekom pretpristupnog razdoblja izložene a koje je potrebno ugraditi u domaća strukturna pravila (March i Olsen 1998 ; Featherstone i Radaelli 2003 ; Bulmer i Radaelli 2005). Sociološki institucionalizam sugerira da europeizacija dovodi do domaćih reformi socijalizacijom političkih aktera, ali i šire javnosti. Ova teorija tvrdi da europske politike, norme i s njima povezana kolektivna shvaćanja vrše adaptacijski pritisak na procese na domaćoj razini, jer iste nisu usklađene s domaćim normama i kolektivnim razumijevanjima. Pri tome se smatra da dva faktor utječu na razinu do koje mjere postojeća neprilagođenost može rezultirati usvajanjem, internacionalizacijom novih normi i razvojem novih identiteta. Prvi su faktor akteri promjena (norm entrepreneurs) koji su u stanju mobilizirati druge aktere u domaćem kontekstu i uvjeriti ih da redefinirati svoje interese i identitete. Drugi je faktor politička kultura i druge neformalne institucije koje postoje, a koje pogoduju izgradnji konsenzusa i podijeli rizika reformi. Dakle, ovako koncipiranu europeizaciju moguće je promatrati kao kolektivni proces učenja koji rezultira internalizacijom novih normi i razvojem novih identiteta. Oslanjajući se na opsežno intervjuiranje aktera hrvatske manjinske politike izlaganje će najprije ustanoviti kojem je teoretskom pravcu bliži nedavno okončan proces europeizacije hrvatske manjinske politike, a potom raspraviti zabrinjavajuću kratkotrajnost transformacije hrvatske manjinske politike i utvrditi je li izostanak pozitivnog trenda u održivosti manjinske politike, čemu svjedočimo u vremenu nakon potpisivanja hrvatskoga pretpristupnoga ugovora, rezultat bezubog i nepostojećeg sankcioniranja koje je na raspolaganju Uniji u pogledu manjinske politike zemalja članica, ili pojavu ovoga trenda treba tražiti u nekim drugim faktorima pretpristupnog uvjetovanja? Stoga su pitanja na koje će izlaganje pokušati dati odgovore sljedeća: da li se učinkovitost EU uvjetovanja nužno pogoršava nakon pristupanja? Jesu li reforme u pogledu zaštite manjinskih prava koje je generiralo pretpristupno uvjetovanje dostatne za održivu provedbu manjinske politike nakon pristupanja? Konačno, koje propuste iz primjera hrvatskog pretpristupnoga uvjetovanja treba nastojati izbjeći u sljedećim valovima proširenja?

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Pravo, Sociologija

POVEZANOST RADA