Pregled bibliografske jedinice broj: 836022
Vuk-Pavlovićevi zapisi o Kantu i njegovu nauku
Vuk-Pavlovićevi zapisi o Kantu i njegovu nauku // 25. Dani Frane Petrića / 25th Days of Frane Petrić / Babel, Krešimir ; Barišić, Pavo ; Matijević Mira (ur.).
Zagreb: Hrvatsko filozofsko društvo, 2016. str. 101-106 (predavanje, međunarodna recenzija, sažetak, znanstveni)
CROSBI ID: 836022 Za ispravke kontaktirajte CROSBI podršku putem web obrasca
Naslov
Vuk-Pavlovićevi zapisi o Kantu i njegovu nauku
(Äußerungen von Vuk-Pavlović über Kant und seine Lehre)
Autori
Balić, Davor
Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, sažetak, znanstveni
Izvornik
25. Dani Frane Petrića / 25th Days of Frane Petrić
/ Babel, Krešimir ; Barišić, Pavo ; Matijević Mira - Zagreb : Hrvatsko filozofsko društvo, 2016, 101-106
Skup
25. Dani Frane Petrića / 25th Days of Frane Petrić (Jezik i spoznaja - glavna tema ; Hrvatska filozofija u interakciji i kontekstu - stalna tema ; 4. Znanstveni inkubator: Trening za znanstvena istraživanja - popularizacija znanosti)
Mjesto i datum
Cres, Hrvatska, 25.09.2016. - 01.10.2016
Vrsta sudjelovanja
Predavanje
Vrsta recenzije
Međunarodna recenzija
Ključne riječi
Pavao Vuk-Pavlović; Immanuel Kant
Sažetak
Opus Pavla Vuk-Pavlovića (1894–1976) obilježavaju i studije posvećene prikazu i tumačenju misli pojedinih filozofa, primjerice Anselma Canterburyjskoga, Thomasa Hobbesa, Benedikta de Spinoze, Jean-Jacquesa Rousseaua, Đure Arnolda i Vladimira Dvornikovića. Premda nije napisao tekst koji bi u cijelosti bio posvećen Immanuelu Kantu (1724–1804), Vuk-Pavlović se u svojim djelima nerijetko očitovao i o nauku tog njemačkog filozofa. Najbrojnije i najopširnije zapise o Kantu i njegovu nauku Vuk-Pavlović je izložio u djelu "Spoznaja i spoznajna teorija" iz 1926. godine. Započeo ga je tako što je u njemačkom izvorniku citirao prvu rečenicu prvog paragrafa Kantove "Prolegomene za svaku buduću metafiziku". Vuk- Pavlović je u tom djelu nastojao odgovoriti na to »da li je odnosno kako li je spoznajna teorija kao znanost moguća, i to ne u smislu upravo transcendentalnog nego načelno metodičkog odnosno znanstveno-sistematičkog postavka pitanja«, upozorivši da se ne valja »nipošto izgubiti u lagodnoj sigurnosti, kao da je pitanje o granicama spoznaje kantovskom i njoj analognom spoznajnom kritikom za vječna vremena riješeno«. Osim toga, valja se zapitati je li, kako kaže, »Kantov ‘Ding an sich’« jedino moguće »određenje metafizičkoga realiteta«. O Kantovoj teoriji spoznaje Vuk-Pavlović se očitovao i u članku »Spoznajna teorija i metafizika« objavljenom 1928. godine. Pritom je priopćio da se u »modernoj duhovnoj kulturi Zapada«, posebice u »samoj filosofiji«, može zamijetiti »žig duha Kantova«, zbog čega je »najznačajnija crta sadašnjice« ili pak »bivstvo ove kantovski orijentirane kulture« to da je sadašnjica, a što »dalje odmiče od časa, kad je Kantov sustav ugledao svijet«, sve »izrazitije antimetafizična.« U istom članku ukazao je i na važnost »Kantova ‘kopernikovskoga obrata’, kako ga Kant sam naziva«, čime je, premda griješi kada bilježi da Kant koristi sintagmu »kopernikanski obrat«, podsjetio na sadržaj »Predgovora drugome izdanju« "Kritike čistoga uma", točnije na Kantovu tvrdnju da ćemo u »zadacima metafizike« bolje napredovati kada prestanemo pretpostavljati da se »sva naša spoznaja mora upravljati prema predmetima« i prihvatimo da se »predmeti moraju upravljati prema našoj spoznaji.« Inače, Vuk-Pavlovićevo poznavanje sadržaja Kantove "Kritike čistoga uma" potvrđuje i tekst »Slikar u ontologičkome bogokazu Anselma Canterburyjskog« iz 1971. godine. Naime, prilikom pojašnjavanja Anselmova dokaza o postojanju Boga, Vuk-Pavlović je u tom tekstu pripomenuo da u povijesti filozofije nije bila zanemariva »kritika toga dokaznog postupka«, i to »sve tamo od Gaunila pa do Kanta«. Pritom je mislio na kritiku koju je Anselmu podastro njegov suvremenik Gaunilo (Gaunilon), francuski mislilac koji je ponukan Anselmovim dokaznim postupkom o postojanju Boga napisao "Liber pro insipiente" ("Knjiga za bezumnoga"), te na kritiku koju je o tom dokaznom postupku iznio Kant, posebice u odsjeku koji je u "Kritici čistoga uma" naslovio »O nemogućnosti ontologijskoga dokaza za opstojnost Boga«. Razumijevanje Kantova nauka Vuk-Pavlović je izložio i u djelu koje je objelodanio 1938. godine pod naslovom "Spinozina nauka". U njemu je, među ostalim, Spinozin nauk o duhovnosti i tjelesnosti usporedio s Kantovim, pa zapisao da je »u tome pravcu i s toga gledišta sustav Spinozin po obuhvatnosti i zahvatnoj snazi možda najuspjeliji filosofički pokušaj prije Kanta«. Iz tog iskaza ne doznajemo samo stav koji je imao o Spinozinim filozofskim promišljanjima posvećenima duhovnosti i tjelesnosti, nego i o Kantovim. Kantova filozofska promišljanja o duhovnosti i tjelesnosti smatrao je najuspjelijima »po obuhvatnosti i zahvatnoj snazi«. Upućenost u Kantove zapise nudi i studija »Misaoni put J. J. Rousseaua«, koju je Vuk-Pavlović napisao povodom 180. obljetnice Rousseauove smrti i objavio 1959. godine. Iz nje doznajemo da je čitao i Kantove napomene (Bemerkungen) uz spis "Beobachtungen über das Gefühl des Schönen und Erhabenen" ("Razmatranja o osjećaju lijepog i uzvišenog"). Naime, Vuk-Pavlović je u toj studiji istaknuo da Rousseauovo »iskreno nastojanje« koje se ticalo »promicanja istančanijega čovještva, dublje humanosti, slobodnijeg opstanka i ispunjenijeg života nije uvažavao samo Kant«, koji je izvijestio da ga je, preuzima Vuk-Pavlović tvrdnju iz Kantovih napomena, »Rousseau skrenuo na pravi put (‘Rousseau hat mich zurecht gebracht’).« Očekivano, Vuk-Pavlović je bio upućen i u sadržaj Kantove "Kritike praktičkog uma". To je dokazao člankom »Bemerkung zum westlichen und östlichen Atheismus« (»Napomena k zapadnom i istočnom ateizmu«), koji je objavio 1961. godine u Rimu. U njemu je zabilježio da »Kant postojanje Boga vidi kao postulat praktičnog uma«. Time je uputio na nauk koji je Kant zastupao u drugom poglavlju druge knjige prvog dijela "Kritike praktičkog uma", znači kada je obrazlagao da »opstojnost boga« također valja smatrati postulatom »čistog praktičkog uma«, pri čemu je naglasio da je »postulat mogućnosti najvišeg izvedbenog dobra (najboljeg svijeta) ujedno postulat zbiljnosti najvišeg iskonskog dobra, naime egzistencije boga.« Naposljetku, u posljednjoj godini života, dakle 1976., Vuk-Pavlović je objavio spis "Duševnost i umjetnost". U njemu je Kanta spomenuo u poglavlju »Put k umjetnini«, pri čemu je zapisao da Kant »estetički postavak« određuje kao »‘sviđanje mimo pojma’, kao bespojmovno raspoloženje«, pa dodao da se u Kantovu nauku »estetičko gubi u subjektivnome, koje ne može prijeći u spoznaju.« Zato se može tvrditi da je Vuk-Pavlović u svojem opusu sintetizirao i nauk iz Kantove Kritike rasudne snage, posebice iz paragrafa naslovljenog »Sviđanje, koje određuje sud ukusa, bez svakoga je interesa« i paragrafa naslovljenog »Lijepo je ono, što se predočuje bez pojmova kao objekt općega sviđanja«.
Izvorni jezik
Hrvatski
Znanstvena područja
Filozofija
Napomena
Opus von Pavao Vuk-Pavlović (1894–1976) ist durch Studien gekennzeichnet, die der Darstellung und Erläuterung von einigen Philosophen, zum Beispiel Anselmo von Canterbury, Thomas Hobbes, Benedikt de Spinoza, Jean-Jacques Rousseau, Đuro Arnold und Vladimir Dvorniković gewidmet sind. Obwohl er keinen Text schrieb, der im Ganzen nur an Immanuel Kant (1724–1804) gewidmet wurde, äußerte sich Vuk- Pavlović in seinen Werken ziemlich oft über Lehre von diesem deutschen Philosophen. Die zahlreichsten und die umfangsreichsten Äußerungen über Kant und seine Lehre erläuterte Vuk-Pavlović im Werk Erkenntnis und Erkenntnistheorie aus dem Jahre 1926. Am Anfang des Werkes zitierte er auf Deutsch den ersten Satz des ersten Paragraphs aus Kants Prolegomena zu einer jeden künftigen Metaphysik. In diesem Werk versuchte Vuk-Pavlović die Frage zu beantworten, „ob bzw. auf welche Art Erkenntnistheorie als Wissenschaft möglich ist, und zwar nicht einmal im Sinne der transzendentalen sondern prinzipiell methodischen, d. h. wissenschaftlich systematischen Fragestellung“. Dabei machte er darauf aufmerksam, daß es keinesfalls gut ist, „sich in gemütlicher Sicherheit zu verlieren, als wäre die Frage über die Grenzen der Erkenntnis durch kantische und ihr analoge Kritik für immer gelöst“. Außerdem soll man die Frage stellen, ob, wie er sagt, „Kants ‘Ding an sich’“ die einzige mögliche „Bestimmung der metaphysischen Wirklichkeit“ ist. Über Erkenntnistheorie von Kant äußerte sich Vuk- Pavlović auch in seinem Artikel „Erkenntnistheorie und Metaphysik“, veröffentlicht im Jahre 1928. Dabei behauptete er, dass „in der modernen geistigen Kultur des Westens“, besonders „in der Philosophie“, „der Stempel vom Kants Geist sichtbar wird“, weshalb „das wichtigste Merkmal der Gegenwart“ oder „das Wesen dieser kantisch orientierten Kultur“ in der Tatsache liegt, dass die Gegenwart, „je mehr sie sich vom Zeitpunkt der Entstehung von Kants System entfernt“, immer „deutiger antimetaphysisch wird.“ In diesem Artikel betonte er auch die Wichtigkeit von „Kants ‘kopernikanischer Wende’, wie sie Kant selbst nennt“. Obwohl er falsch notierte, daß Kant das Syntagma „kopernikanische Wende“ benutzt, erinnert er an den Inhalt der „Vorrede zur zweiten Auflage“ von Kritik der reinen Vernunft, genauer gesagt an Kants Behauptung, dass wir „mit metaphysischen Aufgaben“ besser fortkommen werden, wenn wir nicht mehr annehmen, dass „alle unsere Erkenntnis sich nach den Gegenständen richten müsse“ und akzeptieren „dass sich die Gegenstände nach unserer Erkenntniss richten müssen.“ Vuk-Pavlović bestätigt sein Kenntnis des Inhalts von Kants Kritik der reinen Vernunft auch im Text „Das Malergleichnis im ontologischen Gottesbeweis Anselms von Canterbury“ aus dem Jahre 1971. Im Rahmen der Beschreibung des Beweises vom Dasein Gottes von Anselmo erwähnte Vuk-Pavlović in diesem Text, dass in der Geschichte der Philosophie „die Kritik von diesem Beweisverfahren“ keinesfalls zu vernachlässigt war, und zwar „von Gaunilo bis zu Kant“. Dabei dachte er an Kritik, die dem Anselmo sein Zeitgenosse, französischer Denker Gaunilo (Gaunilon) darlegte. Gaunilo bewegt durch Anselms Beweisverfahren vom Dasein Gottes, schrieb Buch zur Verteidigung des Toren (Liber pro insipiente). Er befasste sich auch mit Kants Kritik über dieses Beweisverfahren, das im zweiten Abschnitt der Kritik der reinen Vernunft unter dem Titel „Von der Unmöglichkeit eines ontologischen Beweises vom Dasein Gottes“ gesondert behandelt wurde. Vuk-Pavlović erläuterte sein Verständnis von Kants Lehre auch im Werk, das er im Jahre 1938 unter dem Titel Lehre von Spinoza veröffentlichte. In diesem Werk verglich er, unter anderem, Spinozas Lehre über Geistigkeit und Körperlichkeit mit der von Kant, und schrieb, dass „in dieser Richtung und aus diesem Gesichtspunkt betrachtet, das System von Spinoza, nach Umfang und Greifkraft, der vielleicht erfolgsreichste philosophische Versuch vor Kant“ war. Aus dieser Aussage erfahren wir nicht nur seine Stellungnahme zu Spinozas philosophischen Überlegungen über Geistigkeit und Körperlichkeit, sondern auch über die von Kant. Kants philosophische Überlegungen über Geistigkeit und Körperlichkeit hielt er „nach Umfang und Greifkraft“ für die erfolgreichsten. Vertrautheit mit Kants Schriften ist auch in der Studie „Der Gedankengang J. J. Rousseaus“ enthalten, die Vuk-Pavlović anlässlich des 180. Todestages von Rousseau schrieb und im Jahre 1959 veröffentlichte. Daraus erfahren wir, dass er Kants Bemerkungen zur Schrift Beobachtungen über das Gefühl des Schönen und Erhabenen lies. In dieser Studie betonte Vuk-Pavlović, dass Rousseaus „ehrliche Bemühung“ bezüglich der „Promovierung von verfeinerter Menschlichkeit, tiefer Humanität, freier Existenz und erfülltem Leben nicht nur von Kant anerkannt wurden“, sondern er berichtete auch, dass ihn „Rousseau zurecht gebracht hat (‘Rousseau hat mich zurecht gebracht’).“ Diese Behauptung entnimmt Vuk-Pavlović aus Kants Bemerkungen. Vuk-Pavlović war auch mit dem Inhalt von Kants Kritik der praktischen Vernunft gut vertraut. Er bewies dies durch seinen Artikel „Bemerkung zum westlichen und östlichen Atheismus“, den er im Jahre 1961 in Rom veröffentlichte. Darin notierte er, dass „Kant das Dasein Gottes als ein Postulat der reinen praktischen Vernunft sieht“. Dadurch wies er auf die Lehre, die Kant im zweiten Hauptstück des zweiten Buches des ersten Teils der Kritik der praktischen Vernunft vertritt, d. h. dass „das Dasein Gottes“ auch als Postulat „der reinen praktischen Vernunft“ gehalten werden sollte. Bei dem betonte er, dass „das Postulat der Möglichkeit des höchsten abgeleiteten Guts (der besten Welt) zugleich das Postulat der Wirklichkeit eines höchsten ursprünglichen Guts, nämlich der Existenz Gottes ist.“ Zum Schluss, im letzten Jahr seines Lebens, d. h. im Jahre 1976, veröffentlichte Vuk-Pavlović die Schrift Innerlichkeit und Kunst. Darin erwähnte er Kant im letzten Kapitel „Der Weg zum Kunstwerk“, wobei er notierte, dass Kant „den ästhetischen Grundsatz“ als „‘das Wohlgefallen neben Begriff’, als begriffslose Stimmung“ bestimmt, und fügte hinzu, dass sich in Kants Lehre „das Ästhetische im Subjektiven verloren wird, und nicht in die Erkenntnis übergehen kann.“ Aus diesem Grunde kann behauptet werden, dass Vuk-Pavlović in seinem Opus auch die Lehre aus Kants Kritik der Urteilskraft synthetisierte, besonders aus dem Paragraphen unter dem Titel „Das Wohlgefallen, welches das Geschmacksurteil bestimmt, ist ohne alles Interesse“ und aus dem Paragraphen unter dem Titel „Das Schöne ist das, was ohne Begriffe, als Objekt eines allgemeinen Wohlgefallens vorgestellt wird“.