Naslov
Četvrt stoljeća hrvatske manjinske politike: razvoj, stanje i prijedlozi za poboljšanje
(Quarter Century of the Croatian Minority Policy: Development, State of the Art, and Suggestions for Improvements)

Autori
Petričušić, Antonija

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, sažetak, znanstveni

Izvornik
Dvadeset pet godina hrvatske neovisnosti – kako dalje? / - , 2016

Skup
Dvadeset pet godina hrvatske neovisnosti – kako dalje?

Mjesto i datum
Zagreb, Hrvatska, 06.10.2016. - 07.10.2016

Vrsta sudjelovanja
Predavanje

Vrsta recenzije
Domaća recenzija

Ključne riječi
uključivanje manjina u društvenu i političku zajednicu; reforma manjinske politike; četiri razdoblja manjinske politike u posljednjih dvadeset i pet godina hrvatske državotvornosti i samostalnosti
(inclusion of minorities in the social and political community; reform of minority policy; four periods of minority politics in the past twenty-five years of Croatian statehood and independence)

Sažetak
Hrvatska se manjinska politika temelji na zasadama kulturne autonomije koju su uživale narodnosti u nekadašnjoj Jugoslaviji. Tako i danas baštinimo model obrazovanja na jezicima i pismima nacionalnih manjina koji je tada etabliran, a kasnije preuzet u suverenoj Hrvatskoj. Premda se trenutno manjinsko zakonodavstvo, po opsegu prava koje jamči pripadnicama i pripadnicima nacionalnih manjina, smatra jednim od najsadržajnijih europskih zakonodavnih modela uključivanja manjina u društvenu i političku zajednicu, ne treba s uma smetnuti činjenicu da je ono pretežito rezultat egzogenog djelovanja – uvjetovanja međunarodne zajednice i međunarodnih organizacija (najprije radi priznanja samostalnosti Republike Hrvatske, a kasnije stjecanja članstva u Vijeću Europe i napretka u procesu pregovora za članstvo s Europskoj uniji), a ne stvar unutrašnjeg političkog kompromisa i intrinzične želje da se urede međuetnički odnosi između većine i mnogobrojnih Ustavom priznatih nacionalnih manjina. Nadalje, hrvatska manjinska politika zasniva se prvenstveno na potrebi da se zadovolje zahtjevi najveće manjinske zajednice, Srba, koji su u bivšoj državi uživali konstitutivni status, i temeljem gubitka istoga opravdavali svoju oružanu pobunu u prvoj polovici devedesetih. Taj uvjet daje srpskoj zajednici, koja brojčano jest najjača manjinska zajednica, u formalnom i sadržajnom smislu šira politička prava u odnosu na druge nacionalne manjine, a njezinim političkim vođama poslužila je kao inspiracija za pokušaj širenja opsega manjinskih prava. Unatoč postojanju nekoliko integracijskih kanala koje hrvatska manjinska politika predviđa (političku participaciju manjina putem izbora u Sabor i u lokalna i regionalna predstavnička i izvršna tijela te kroz rad vijeća nacionalnih manjina ; zaštitom kulturne autonomije financiranjem manjinskih udruga koje provode kulturno-umjetničke i izdavačke djelatnosti, te jamstvom korištenja manjinskih jezika i pisama u obrazovnom procesu i u komuniciranju pripadnika i pripadnica manjina s tijelima javne uprave i pravosuđa), postojeća manjinska politika ne doprinosi integraciji pripadnika manjina u društvo. Socijalna distanca prema određenim manjinskim zajednicama konstantno je značajna, a aktualna manjinska politika ne doprinosi ni unapređivanju kvalitete života pripadnika i pripadnica nacionalnih manjina na područjima posebne državne skrbi ili uopće na ekonomski deprivilegiranim područjima, iako je upravo na tim područjima koncentriran značajan dio manjinske populacije. Stoga izlaganje predastavlja pet područja u kojima se iskazuje disfunkcionalnost hrvatske manjinske politike, a koje je potrebno adresirati želimo li ostvariti učinkovito sudjelovanju svih hrvatskih građanki i građana u ekonomskom, političkom, društvenom i kulturnom životu, te razvijati uzajamni osjećaj pripadnosti i predanosti političkoj zajednici i većine i nacionalnih manjina.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Pravo, Politologija

POVEZANOST RADA