Naslov
Problemi temeljnoga hrvatskoga glazbenoteorijskog nazivlja s posebnim osvrtom na literaturu namijenjenu poučavanju teorijskih glazbenih predmeta
(Problems of Basic Croatian Music Theory Terminology with Special Emphasis on Literature Intended for Teaching Music Theory)

Autori
Kiš Žuvela, Sanja

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Filozofski fakultet

Mjesto
Split

Datum
24.05

Godina
2016

Stranica
204

Mentor
Gligo, Nikša ; Ljubičić, Maslina

Ključne riječi
glazbeno nazivlje ; teorija glazbe ; semantika
(musical terminology ; music theory ; semantics)

Sažetak
Temeljno je glazbeno nazivlje jedna od najslabijih točaka hrvatskoga institucionalnoga glazbenog obrazovanja i to od svojih začetaka u prvoj polovici 19. stoljeća. Većina terminoloških poteškoća, počevši od onih s kojima se susretao Franjo Kuhač pri pokušaju prevođenja Lobeova djela Katechismus der Musik, još je uvijek prisutna u suvremenomu muzikološkom diskursu. Kao što je Kuhač i opisao u predgovoru spomenuta prijevoda, hrvatsko je glazbeno nazivlje bremenito polisemijom, homonimijom, stranim riječima i izrazima, posuđenicama, leksičkim prazninama i dr. Spomenuti su problem najočitiji s gledišta glazbenoga pedagoga, osobito u okviru usporednoga sustava glazbenoga obrazovanja. Stoga se standardizacija suvremenoga glazbenog nazivlja nameće kao važan cilj svim sudionicima u tome sustavu. Važnost zadatka proizlazi iz privilegirana položaja metajezika glazbe, osobito u okviru institucionalnoga glazbenog obrazovanja. Ova je disertacija interdisciplinaran pokušaj uspostavljanja normativnoga jezičnog standarda u okviru teorije glazbe kao grane sistematske muzikologije, u okviru konteksta takozvanih teorijskih glazbenih predmeta u sustavu institucionalnoga glazbenog obrazovanja u HR (usporedne osnovne i srednje glazbene škole te muzičke akademije). Rad su nadzirali mentori Nikša Gligo, muzikolog (Muzička akademija Sveučilišta u Zagrebu) i Maslina Ljubičić, jezikoslovka (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu). Osnovna je hipoteza bila da je suvremeno hrvatsko glazbeno nazivlje iznimno heterogeno, bremenito neprikladnim nazivima kao što su sinonimi, strane riječi i posuđenice, homonimi, arhaizmi, semantički ili morfološki dvojbene konstrukcije i mnogim drugim terminološkim problemima pa stoga zahtijeva temeljitu znanstvenu obradu s jezikoslovnoga i muzikološkoga gledišta. Spomenuti su problemi u tijesnoj vezi s nedosljednostima pojmovnih sustava hrvatskih glazbenih teoretičara, osobito autora pedagoške literature i pripadnika nastavničke struke općenito. Samo se istraživanje nastavlja na rezultate nekadašnjega znanstvenoistraživačkog projekta Hrvatska glazbena terminologija (1993. – 1996.), koji je također vodio Nikša Gligo. U radu su primijenjeni normativni kriteriji i standardi koje su utvrdili jezikoslovci s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu za potrebe rada na tamošnjoj terminološkoj bazi Struna. Rad se djelomično oslanja na rezultate istraživanja provedenih u okviru projekta Conmusterm – Problemi temeljnoga suvremenoga glazbenog nazivlja u Hrvatskoj. Polazište je rada analiza korpusa pedagoške literature koja je u uporabi u sustavu odgoja i obrazovanja (predmetni udžbenici i pomoćna nastavna sredstva odobrena odobreno od Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta ; nastavni planovi i programi za osnovne i srednje glazbene škole te muzičke akademije ; dopunska literatura koja se upotrebljava u nastavi teorijskih glazbenih predmeta). Kako bi se prikazao raskorak između uporabe, norme i varijacije u pisanome i govorenome diskursu, provedena je i anketa među pripadnicima struke – nastavnicima i studentima teorije glazbe te glazbene kulture i umjetnosti. Nazivi kod kojih je zamijećena varijacija u uporabi smatrali su se vrijednima daljnje znanstvene obrade te su razvrstani prema kategoriji zastupljenoga terminološkog problema. Provedena je i kontrastivna analiza nekih naziva i to u kontekstu strukovnih nazivlja onih stranih jezika koji su utjecali na formiranje hrvatskoga glazbenog nazivlja. Starije hrvatske inačice pojedinih naziva također su bile uzete u razmatranje tamo gdje je to bilo potrebno. U posebnim slučajevima dijakronijske polisemije raspravljalo se o povijesti pojmova, kao i o potrebi povijesno- obaviještene devijacije općih terminoloških načela tamo gdje to nalažu kriteriji struke. Svi su nazivi pomno promotreni u odgovarajućim hijerarhijskim kontekstima, a raspravljalo se i o nedosljednostima unutar pojmovnih sustava različitih autora. Zaključci su doneseni u skladu sa suvremenim muzikološkim spoznajama. Potvrđene su hipoteze o sinonimiji i polisemiji kao najvećim problemima u suvremenome hrvatskom glazbenoteorijskom diskursu. Rezultati istraživanja omogućili su i izradu baze standardiziranih hrvatskih glazbenoteorijskih naziva u organiziranome konceptualnom okviru, usklađenom s općom jezičnom normom kako je vidimo sa suvremenoga muzikološkog stajališta. Ta je normativna baza podataka zamišljena kao otvorena forma, sustav čija propusnost i elastičnost omogućava nadgradnju i razvoj kako bi i ubuduće zadovoljavala potrebe strukovnoga diskursa. Javnosti je ponuđena referentna terminološka studija za koju se nadamo da će pomoći stručnjacima, studentima, prevoditeljima i ostalim korisnicima glazbenoga nazivlja u pristupu glazbenoteorijskim temama na hrvatskome standardnom jeziku.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Pedagogija, Filologija, Znanost o umjetnosti

POVEZANOST RADA