Naslov
Sukob ekološke degradacije s bioetičkom akcentuacijom i ekoteološkom iluminacijom
(Conflict of ecological degradation with bioethical accentuation and eco theological illumination)

Autori
Vuletić, Suzana

Izvornik
Diacovensia : teološki prilozi (1330-2655) 1 (2016), 24; 5-10

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, uvodnik, znanstveni

Ključne riječi
ekologija; bioetika; dokumenti Crkvenog Učiteljstva; Laudato Si
(ecology; bioethics; documents of the Church Magisterium; Laudato Si)

Sažetak
Čitajući „znakove vremena“, Crkveno Učiteljstvo sve više širi domene svojih upućivanja: od doktrinalnih dogmatskih apologija do protektivnih izjašnjavanja u obrani i zaštiti čovjekova života i uvjeta njegovog življenja, na vjerskim i na ostalim socio-kulturalnim područjima. Osim alarmantnih upozorenja blagopokojnog pape Ivana Pavla II, o sukobu „kulture života“ i „civilizacije smrti“ koji su postale izravna prijetnja čovjekovom životu na području biomedicinskog razvoja, u enciklici, Evangelium vitae, slična se alegorija može iščitati i kod pape Franje u ekološko- bioetičkoj enciklici, Laudato si, koja taj isti antagonizam kulture života i smrti, odražava na ekološkom i socijalnom području. U toj nam enciklici papa želi posebno naglasiti čovjekovu odgovornost za stanje u svijetu s posebnim naglaskom na zaštitu prirode i okoliša, kojima je on uzrokovao dalekosežne promjene. Ekološki problemi ambijentalne bioetike posebnu pozornost javnosti privlače od druge polovice XX. stoljeća, razvojem biotehnologije i jačanjem svijesti da se priroda mijenja, uništava, iscrpljuje. Time nastaje degradacija okoliša koja podrazumijeva: „svaku kvalitetnu i kvantitetnu promjenu fizičkih, kemijskih i bioloških svojstava osnovnih sastojnica okoliša, nastala unošenjem kemijskih tvari koje dovode do narušavanja zakonitosti u ekosustavu, a mogu izazvati negativne posljedice za zdravstvene, gospodarstvene i druge uvjete života“. 20. stoljeće je obilježeno podređenošću sveukupne stvorene stvarnosti čovjeku, previše naklonjenog hedonizmu, konzumizmu i profitabilizmu, koji ostaje indiferentan na ekološku štetu koja iz njegovog biotehnološkog ovladavanja prirodom proizlazi. On je despotski preuzeo dominirujuću ulogu nad stvorenim ambijentom, ne poštujući njegove intrinzične zakonitosti izvorne stvorenosti, ograničenosti prirodnih izvora i nemogućnosti njihovoga obnavljanja zbog neograničenog iskorištavanja. Takvim djelovanjem, čovjek istovremeno razara i su-stvara te takav odnos ima potencijala za vlastitim samouništenjem, pa se novonastalo društveno stanje naziva «društvom rizika». Rezultat navedenog je pojava ekološke krize. Tehnološkom intervencijom, Zemlja je postala opasno ugrožena neograničenom eksploatacijom prirodnih resursa, nemilosrdnim trošenjem fosilnih sirovina, iscrpljivanjem zemlje, probojem ozonskog omotača, kiselim kišama, efektom staklenika, topljenjem ledenjaka, promjenom klime, dezertifikacijom zemlje, deforestacijom, erozijom i gubitcima organskih tvari tla, salinizacijom, acidifikacijom zemlje te kompletnim uništavanjem okoliša, ... Globalno pogoršanje okoliša potvrđuje da se tendencijski pogoršavaju uvjeti života na Zemlji, čime se dugoročno ugrožava opstanak mnogih živih vrsta i samoga čovjeka. Ta je stvarnost pokrenula niz ekoloških konferencija o zaštiti okoliša, ali i naše svakodnevne izloženosti značajnoj medijskoj pozornosti o sve lošijim klimatskim promjenama, poremećenim ekosustavima, onečišćenjem okoliša, narušenoj bioraznolikosti... To se na poseban način na znanstvenoj razini podiže naglascima bioetike. Ekološka se bioetika zalaže da čovjek napusti liberalnu etiku i preuzme etiku odgovornost za sve stvoreno. Za to su se posebno zalagali brojni istaknuti filozofi, pozivajući ljude na strahopoštovanje pred životom, uočavajući slabost prirode da se obrani tehničkoj intervenciji čovjeka. I Crkveno se Učiteljstvo značajno posvetilo posvješćivanju moralne odgovornosti za sve stvoreno. Teološka znanost pruža posebno važan prinos ekologiji, jer prolazi od njezinih temeljnih pitanja, promišlja ih u svjetlu biblijske poruke, naglašavajući prirodu kao samostojnu vrednotu, a ne samo njezinu korisnost čovjeku. Kompendij socijalnog nauka Crkve potiče sve kršćane da pozitivno pristupa ambijentu, promatra tragove Božje u stvorenoj prirodi i izbjegava katastrofične posljedice svog ponašanja. Papa Leon XIII. (1810.-1903.) naglašavao je da svi trebaju imati jednak pristup energetskim dobrima, tj. da se i budućim generacijama mora ostaviti u zalog prirodna dobra. Papa Pio XI (1857.-1939.) je smatrao da se trebamo diviti ljepoti svih Božjih stvorenja. Papa Pio XII (1876.-1958.) izražava zabrinutost zbog rastuće tehnologizacije industrijskom ekspanzijom, poslije II. svjetskog rata, koja ide na štetu prirodnih ambijenata. Papa Ivan XXIII. (1881.-1963.) naglašava socijalnu odgovornost i izražava zabrinutost zbog demografske eksplozije i nejednake raspodjeljenosti prirodnih dobara. U svojoj enciklici, Mater et Magistra, naglašava razvoj tehnike i znanosti kako bi čovjek upoznao prirodne sile i nad njima širio gospodstvo. S druge strane, upozorava na pokušaje čovječanstva da se zavlada prirodom i izmijeni njezin lik, čime dovodi u opasnost samoga sebe. Papa Pavao VI (1897.-1978.) po prvi put u svojim nagovorima koristi riječ, «ekologija», povezujući ju s moralnom ekologijom, tj. odgovornošću za planetarnu degradaciju. U svom apostolskom pismu, Octogesima adveniens, posebno u brojevima 9 i 21., upozorava: "Nesmotrenim iskorištavanjem prirode čovjek bi je lako mogao razoriti, te i sam postati žrtvom njezina srozavanja". U svojoj enciklici, Populorum progressio, podsjeća na riječi Svetog pisma da sve što je stvoreno, podređeno je čovjeku, a njegov je zadatak da to sve korisno upotrijebi. Drugi vatikanski koncil u konstituciji Gaudium et Spes u broju 34 i 69. posebno govori o vrijednosti ljudskog djelovanja koje je čovjek od Boga primio nalog da podloži sebi zemlju, da upravlja svijetom u pravednosti i svetosti s istaknutom potrebom zaštite i odgovornosti za zemlju. Papa Ivan Pavao II (1920.-2005.) progovara o ekološkim temama u svojim enciklikama, Redemptor hominis, Laborem excercenes, Sollicitudo rei socialis i poruci za Svjetski dan mira, Mir s Bogom Stvoriteljem - mir sa cjelokupnim stvorenjem, naglašavajući da je ekološki problem bitno moralni problem i da je povezan s dubokom moralnom krizom suvremenog čovjeka. Prijetnja čovjekovoj opstojnosti i miru u svijetu jest i iskorištavanje prirode bez odgovornosti prema njoj. U Centesimus annus se posebno ističe kako se ekološki problem predstavlja uzrokom pretjeranog konzumizma koji iscrpljuje zalihe zemlje. Čovjek umjesto da vrši ulogu Božjeg suradnika u djelu stvaranja, on se stavlja na mjesto Boga, te prirodu tiranizira, umjesto da njome vlada. U Cristifedeles laici, naglašava da je Bog povjerio čovjeku sve stvoreno, no ne na iskorištavanje, već na odgovorno služenje. Čini se tako da čovjek prepoznaje samo vrijednost prirode koju ne može iskoristiti, ali, Bog je htio da čovjek bude čuvar i gospodar prirode, ali plemenit i razuman, a ne tek bezobzirni rušitelj. I papa Benedikt XVI. je ekološkom problemu i etici posvetio poruku za XLIII dan mira 2010. Godine, pod naslovom, Ako želiš njegovati mir, čuvaj stvoreno. U njoj upozorava da je uništavanje okoliša često rezultat nedostatka dugoročnih političkih projekata ili pak kratkovidnog slijeđenja ekonomskih interesa koji se na žalost pretvaraju u ozbiljnu prijetnju stvorenome. Crkva je, svim ovim nabrajanjima, svjesna svoje odgovornosti prema stvorenome te potiče odgoj za ekološku odgovornost koja bi očuvala istinsku "humanu ekologiju". Iz takvog odnosa, razvijaju se jasno utvrđeni kriteriji kršćanske etike za ophođenje s prirodom, preuzimajući odgovornost da se na globalnoj razini promijeni svijest i način života. Taj je poticaj prepoznat i u najnovijoj enciklici, Laudato Si, pape Franje izričitim pojašnjenjem ekološkoga nauka i obrazlaganja etičko-moralnoga utemeljenja kršćanskoga ponašanja prema stvorenjima. Papa naglašava da „vjersko uvjerenje predstavlja vjernicima poseban poticaj na brigu za prirodu“. U enciklici Papa se obračunava s „mitovima suvremenosti“ koji su utemeljeni na funkcionalnom razmišljanju o neograničenom napretku, konkurenciji i nereguliranom tržištu tehnokratske paradigme koja teži za tim da gospodari nad ekonomski i političkim životom, ne mareći za moguće negativne utjecaje na ljudska bića, niti nudi cjeloviti ljudski razvoj. Tim je očito kako suvremenom čovjeku nedostaje čvrsta etika, kultura i duhovnost koji mu mogu postaviti granice i učiniti ga prisebnim u samosvladavanju eksploatacije prirodnih resursa. Moderno društvo je obilježeno pretjeranim antropocentrizmom koje ne vodi brigu o određivanju štete koja se čini prirodi, već se samo izražava ravnodušnost prema njoj. Iz tih razloga, papa Franjo nas podsjeća da smo i mi sami prah (usp. Post 2, 7), da je naše tijelo sastavljeno od istih elemenata od kojih je sastavljen i naš planet. Prirodu ne možemo promatrati kao nešto od nas odvojeno, niti kao puko okruženje koje nas okružuje. Mi smo dio prirode i u stalnoj smo interakciji s njom. Obnova našeg odnosa s ekologijom traži obnovu i samog čovjeka, dakle, ne može postojati ekologija bez odgovarajuće antropologije. Papa, stoga, poziva da razmišljamo o „obuzdavanju rasta, o postavljanju razumnih granica, pa čak i o tom da se vratimo korak natrag prije nego što bude prekasno“ na temelju slobode koja nam je potrebna da možemo ograničiti tehniku, usmjeravati je i staviti u službu druge vrste napretka, koji će biti zdraviji, više ljudski, više socijalan, više cjelovit. Na tom tragu i u sukcesivnom nizu katoličkoga socijalnog nauka, papa Franjo ukazuje da je Zemlja namijenjena svim ljudima i svim narodima, te bi sva dobra trebala pritjecati po distributivnoj pravednosti: svima podjednako. Ovo se posebno reflektira na siromašne, one koji plaćaju najveću cijenu ekološkog nemara. On nas poziva na obračenje i da ujedinjeni tragamo za održivim i cjelovitim razvojem, koji može i treba uskladiti zaštitu ekosfere, stabilan gospodarski razvoj i pravednu raspodjelu socijalnih šansi danas, bez rizika nasljednim generacijama, sutra. Uvjet održivog razvoja jest održivo društvo koje od čovjek zahtjeva solidarnost, miroljubivost, pravednu distribuciju dobara, interdisciplinaran pristup problemima i dilemama, dijalošku vještinu, realan pogled na budućnost i stav opreznosti. Vodeće načelo za sve odluke i pothvate koji se donose u cilju napretka, odnosno postizanja razboritosti održivosti razvoja, jest načelo opreznosti koji predstavlja odnos odgovorne znanosti prema riziku. Ono podrazumijeva priznavanje osobnih pogrešaka i zabluda, te iskreno pokajanje i želju za unutarnjom promjenom na osobnoj i socijalnoj razini. Današnje društvo neće naći rješenje krize ako ne promijeni svoj način življenja. Porast znanstveno-tehničke moći, kako nad samom ljudskom naravi, tako i nad prirodom, kvalitetno drugačije određuje ljudsko djelovanje koje zahtijeva etičku odgovornost. Legitimarnje primjene upotrebljivog i raspoloživog znanja znanstvenih i tehničkih postignuća u praksi, bez kritičkog propitivanja kriterija etičnosti, odnosno primjene orijentacijskog znanja, postaje upitno i rizično za čovjeka i život u prirodi. Skromnost, umjerenost, samodisciplina, duh žrtve trebaju prožimati svakidašnji život kako ne bismo ispaštali negativne posljedice nebrige. Biblijski tekstovi nas pozivaju da brinemo, štitimo, nadgledamo i budno pazimo, te nipošto ne daju povoda za despotski antropocentrizam koji se ne zanima za druga stvorenja. Na mjesto despotskog odnosa prema prirodi i klasičnog antropocentrizma, koji okoliš smatra prostorom bogatim izvorima, treba doći dijaloški odnos, koji karakterizira zajednička skrb, bratska ljubav i ravnopravno poštovanje. Da bi put u 21. stoljeće bio put održivog razvoja, mora biti obilježen znakovima modernih kreposti i komunitarnim karakterom odgovornosti. One bi se trebale temeljiti na skromnosti, umjerenosti, samodiscipline i duhu žrtve. To znači da je nužno odgajati ljude za ekološku odgovornost. U tom kontekstu, možemo govoriti o ekološkoj konverzji koja zahtijeva mijenjanje mentaliteta, novi imperative vrednovanja i suočavanja s ekološkim problemima. Na to nas potiče i ova enciklika i članci, zastupljeni u ovom broju časopisa.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Teologija

POVEZANOST RADA