Naslov
Manfred Lütz, Užitak Života. Protiv terora dijete, manije zdravlja i kulta fitnessa, Verbum, Split, 2015.
(Manfred Lütz, Enjoyment of Life. Against the Terror of diet, Health Mania and the Cult of Fitness, Verbum, Split, 2015.)

Autori
Vuletić, Suzana

Izvornik
Diacovensia : teološki prilozi (1330-2655) 4 (2015), 23; 584-588

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, međunarodna recenzija, znanstveni

Ključne riječi
užitak života; zdravizam/salutizam; kult tijela; "religija zdravlja"
(enjoyment of life; "healthism"/salutism; body cult; "religion of health")

Sažetak
Djelo uglednog psihoterapeuta, liječnika i teologa, Manfreda Lütza, Užitak Života. Protiv terora dijete, manije zdravlja i kulta fitnessa, u izdanju Verbuma, 2015. godine, knjiga je o rizicima i nuspojavama kulta zdravlja te o istinskom umijeću uživanja u vlastitom životu. U njoj se nastoji ukazati na suvremenu ideologiju medikamentalizacije života, shvaćene kao potpunog zdravstvenog blagostanja u kojoj hedonističke tendencije potpunog psiho-fizičkog zadovoljenja, nastoje preuzeti centralno mjesto na ljestvici suvremenih vrednota postmodernog biomedicinskog društva. Ta nastojanja, posljedično uzrokuju sve veći naglasak na “kvaliteti života“ koja potiče razvoj “medicine želja“ i “farmakoloških ovisnosti/medikamentalohodrije“, nudeći mit slijepog “zdravstveno-religioznog obožavanja“ kulta vječne mladosti. Kao i sama kontroverznost navedenih naslova, i njen cjelokupan sadržaj na 258 stranica obiluje konstantnim divergencijama između ljudske čežnje za spasenjem i ozdravljenjem ostvarivim preko medicinske moći, koji ne predstavlja ništa drugo, doli teror neostvarivih medicinskih mitova životnih užitaka i (ne)kvalitetnog življenja. Knjiga je komponirana u pet dijelova. Prvi dio: UŽITAK ŽIVOTA: MOĆ I TAJNA ZDRAVLJA, razrađena je s 4 temeljne cjeline 1) U POTRAZI ZA SPASENJEM 2) MOĆ NOVE SVJETSKE RELIGIJE 3) CIJENA ZDRAVLJA 4) LIJEČNIK KAO BOG MRTVIH Drugi dio: UŽITAK ŽIVLJENJA: SPASENJE ZDRAVLJA, obuhvaća 2 temeljne cjeline 1) KRŠĆANSTVO, ZDRAVLJE I UŽITAK 2) IZUM ZDRAVE CJELOVITOSTI Treći dio: UŽITAK ŽIVLJENJA: KAKO ŠTO DULJE UŽIVATI U VLASTITOM ŽIVOTU, prikazana je s 3 temeljne cjeline 1) PORAZAN REZULTAT 2) PROMJENE GLEDIŠTA S UŽITKOM – OTKRIĆE STVARNOSTI 3) DO KRAJNJIH GRANICA ILI KAKO NEIZBJEŽNO POSTATI SRETAN Četvrti dio: UŽITAK ŽIVLJENJA:O ŽONGLERIMA I SVODNICIMA PSIHOTERAPIJE, kritički se interpretira s 4 temeljne cjeline 1) O UZROCIMA: IMATE LI MOŽDA PROBLEM? IMAO BIH JOŠ JEDAN ZA VAS! 2) O UČINCIMA: ŠTO RAZLIKUJE TEORETSKO VINO OD PRAVOG VINA 3) O DALEKOSEŽNIM POSLJEDICAMA: ZAŠTO JE BOLJI PRAVI STRIPTIZ 4) PSIHOTERAPIJA I RELIGIJA: GURU PRIČA – O VIZIONARIMA I VODOINSTALATERIMA Peti dio: UŽITAK ŽIVOTA: BEZ RIZIKA I NUSPOJAVA NA IZVORIMA UŽITKA, obuhvaća 2 temeljne cjeline 1) UŽITAK ŽIVOTA ZAHTIJEVA VRIJEME – ALI NE SLOBODNO VRIJEME 2) O SJETILNOSTI VJEČNOSTI 3) LJUDSKA ČEŽNJA ZA SPASENJEM I OZDRAVLJENJEM U svim se dijelovima snažno naglašava korelacija banalizacije religioznosti u eshatološkoj ulozi medicinske soteriologije koja propagira utopijski ideal zdravlja u salutističkom društvu. Autor s velikom indignacijom naglašava da je religija zdravlja postala nova religija spasenja. „I tako je eshatologija, nauk o posljednjim stvarima, potpuno sekularizirana: apokalipsa se ostvaruje danas. Posljednje stvari, događaju se usred života. Za količinu vječnoga života odgovorna je medicina, za kakvoću vječnog blaženstva odgovorna je psihoterapija. Raj se dobiva na recept“. (str. 7.) „Ako ste se nekoć u životnoj potrebi obraćali jednomu od četrnaest svetih pomagača ili kojemu drugom nadležnu svecu, danas se obraćate liječniku specijalistu. Spasenje u takvoj životnoj nevolji ne očekujete od zapaljene svijeće i molitve, nego se utječe najmodernijoj pretrazi“. (str. 24.) „Tako ljudi ne vjeruju više u dragoga Boga, nego u zdravlje. Sve što se nekoć činilo iz ljubavi prema dragomu Bogu - hodočašća, post, dobra djela - to se sada čini za zdravlje“. (str. 8.) „Na taj način zdravstvo oponaša sve uobičajene prakse jedne religije. Ondje ima krivovjerja, lažna nauka, koje se slijede žarkom pobožnošću i za koje se žrtvuje i posljednja lipa. Ima i nadarenih karizmatičnih iscjelitelja koji oko sebe okupljaju malobrojne, zadrte sljedbenike. Ondje je i sveta inkvizicija, liječnička komora koja, poput školske medicine, brani pravu vjeru i osuđuje pravovjerje. A ima i hodočasničkih mjesta“. (str. 35.) Takva vizija religije zdravlja, u ovoj se knjizi predstavlja kao „odvratno praznovjerje“, ne samo za zdrave, nego i za bolesne osobe. S najvećim odjekom, potkrijepljena je autorovim priznanjem: „Za religiju zdravlja ja sam ateist. Držim da je religija zdravlja prvo glupa, drugo naporna, treće skupa, četvrto opasna po život i da je, povrh svega, pogubna sekta. Po tomu što obmanjuje lažnim rajem ona uzrokuje nov oblik vjerske sljepoće. Umnaža glupost u svijetu i čini ljude nesretnima. A iznad svega vjerujem da je velik udar na životni užitak“. (str. 16- 17.) Taj se pak propagirani užitak života od strane materijalističko-hedonističke kulture salutističkog idealiziranja predočava životnom ispunjenošću zdravlja i ljepote. „Ako danas na oltaru postoji išta čemu se možete moliti i prinijeti znojem okupane žrtve pokajnice, onda je to zdravlje. Nasi su preci gradili katedrale, mi gradimo klinike. Naši su preci padali na koljena, a mi pravimo trbušnjake. Nasi su preci spašavali svoje duše, a mi svoju figuru“. (str. 16.) Neumorno naglašavanje ove knjige je u isticanju činjenice da živimo u razdoblju planetarnoga štovanja zdravlja. U našim društvima zdravlje se općenito smatra najvećim dobrom, no nitko ne zna točno što je to? Zdravlje je napravilo fantastičnu karijeru u našem visoko sofisticiranom, biomedicinskom društvu, koje zdravlju pridaje vrhovnu vrijednost. Ljudi postaju njime pretjerano zaokupljeni da pritom obolijevaju od patološke opsjednutosti zdravljem/hipohondrijom. Od pretjerane usredotočenosti suvremenog društva na fizičku pojavnost, inficiran je i subjektivni doživljaj vlastitog zdravstvenog stanja. Jedan od glavnih uzročnika te transmisije, svakako je idealistički zamišljena i utopijski proklamirana definicija zdravlja od strane Svjetske zdravstvene organizacije, kao “stanja potpunog tjelesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti“. Naglašeni utopistički elementi doveli su do toga da se ova definicija svrstava u red teorija koje zdravlje smatraju idealnim stanjem (a ne dinamičnim procesom) u kojem se ono određuje apsolutnom (a ne relativnom) kategorijom. Aktualno poimanje zdravlja ne identificira se samo sa zadovoljenjem primarnih potreba u borbi protiv patnje i bolesti (prevencija, terapija, rehabilitacija), već se teži holističkoj punini u kojoj su zadovoljene sve potrebe i želje. Zdravlje više nije potreba, već se pretvorilo u kult. Utopističku definiciju zdravlja zadovoljenja svih njezinih holističkih dimenzija, nemoguće je u potpunosti ostvariti. To je posljedično, neobuzdano i živčano uzdizanje zdravlja kao “najvećega dobra”, dovelo i do sloma zdravstvene politike. „Nezaustavljiv razvoj doveo je do medicinske prezasićenosti i do emocionalne oskudice. I nitko se ne osjeća zdravim. Bezgranična čežnja za spasenjem koje ljudi doživljavaju na zdravstvenomu području dovela je do sveukupna oboljenja društva zdravlja. I budući da pomoć koju moderna medicina može staviti na raspolaganje ni približno ne može zadovoljiti vjerski uzavrele želje, njezin učinak nema ni najmanje veze s užitkom življenja. Rezultat je, naprotiv, potpuno razočarenje“. (str. 106-107.) Kaos religije zdravlja odnosi toliko vremena i truda te živi od obećanja koje ne može ispuniti. Aldous Huxley zapisao je prije nekoliko desetljeća proročku rečenicu: “Medicina je toliko napredovala da nitko više nije zdrav”. Moć nad zdravljem nema nitko, pa ni medicina. Dijagnoza je najčešća bolest. Ivan Illich, kritičar moderne medicinske civilizacije, predviđa da ako se ovako nastavi, budućnost će pripasti bolesti, jer će naša očekivanja od zdravlja biti sve izopačenija. Na tom tragu i ugledna hrvatska liječnica, Lidija Gajski tvrdi: “unatoč medicinskoj slici kojom dominira moderna tehnologija i veličaju se dijagnostički i terapijski dometi, korisnici zdravstvenih usluga uočavaju slabe strane i negativne pojave suvremene medicine, koja ne uspijeva ispuniti njihova očekivanja“…“Neučinkovitost i neisplativost moderne medicinske tehnologije, medikalizacija, degradacija znanosti i edukacije, te erozija kredibiliteta stručnih autoriteta, glavni su negativni fenomeni koji su identificirani“. Nadalje se u knjizi da izvesti jasan zaključak da previše bavljenja zdravljem, ne promiče nimalo užitak života. Ne može se doživjeti prava radost života, ako se bježi od života, napose od bolesnih, budući da nam posvješćuju našu konačnost i neizbježnu patnju boli te nemoći medicinskih propagiranja. Najradikalniju borbu, religija zdravlja vodi s ljudskom konačnošću. „Đavao religije zdravlja jest smrt“. Religija zdravlja želi je se definitivno riješiti - i to sredstvima modernih dostignuća, bezgraničnim optimizmom koji može proizvesti sve što poželi. Medicina se nalazi pred rizičnom opasnošću da potiče mit utopijskih obećanja biološke perfekcije koja eliminira ljudsku konačnost. „Religija zdravlja želi više, puno više. Njoj je stalo do vječna života, do pobjede nad smrću, do besmrtnosti. I na ovomu se mjestu uzdiže moćna slika liječnika koja poprima obrise Ozirisa, egipatskog boga mrtvih. Liječnik postaje posljednja tajanstveno strahovita istanca prije patnje i smrti. On je Haron grčke mitologije koji blistavim pogledom, što mu ga je podario Michelangelo, prenosi duše preko Stiksa s ovoga svijeta na onaj svijet, u sjenovito carstvo zaborava kojemu su nepoznati svaka želja i svaki život“. Tko poput religije zdravlja vidi u invalidnosti, bolesti, boli, patnji, starosti i smrti jedino nedostatke u životu, time, po autorovom računu, preostaje u prosjeku samo 9.82% životne dobi da bi doista uživao u životu. Tko shvaća bolest jedino nedostatkom vrijedna žaljenja, taj ostaje na površini lišavajući se dubine i pune slasti života. Stoga ova knjiga upućuje snažan apel kršćanima, posvješčujući im vrijednost patnje i smisao konačnosti ljudskoga života. Bog kršćanske vjere i sam pati i time postaje Bog koji otkupljuje. Potpuna solidarnost s patnjom svih ljudi, sve do kraja, podarila je patnji novi smisao. Po kršćanskoj objavi patnja Isusa Krista je spasonosna. Otkupljenje se ne smatra neozbiljnim čarobnjakovim trikom Svemogućega, nego učinkovitim patničkom Božjim zauzimanjem za ljude. Stoga kršćani mogu imati predosjećaj vječne sreće koja ih očekuje. A to je i razlog kršćanske životne radosti i kršćanskog užitka života. Umijeće se življenja sastoji u tome da invalidnost, bolest, bol i patnju ne smatramo nedostacima, da s radošću iščekujemo starost, da intenzivno osjećamo užitak života svjesni sigurne smrti i odlučno živimo svoj jedinstveni život. Stoga je nužno obraćenje od medicinske salutističke religije zdravizma. Friedrich Nietzsche je ustvrdio: “Zdravlje je onaj stupanj bolesti koji mi još uvijek dopušta da vršim svoje bitne poslove“. Na osnovu ove definicije i profesor Lütz zaključuje da je zdrav onaj čovjek, koji je kadar donekle sretno i zadovoljno živjeti sa svojim bolestima. To je to! S ovim recenzijskim promišljanjima, ne želim zastupati mišljenje kako je biomedicinski napredak štetan. Štetno je zavaravati se vjerovanjem utopističkih tendencija kako je medicina kao aplicirana tehnologija nove moćne religije zdravlje, u mogućnosti osloboditi nas svih patnja i boli, prouzrokovanih bolešću. Moderni čovjek želi se proglasiti gospodarom života, te je sklon proglasiti nedostojnim onaj život u kojem je njegova operativna i funkcionalna autonomija svedena na nisku razinu kvalitete života. Takva salutistička propagiranja koja preferiraju kult zdravog tijelo kao vrhunsku vrijednost, i temelji dostojanstvo osobe, isključivo na fizičkim vrijednostima (kao što su zdravlje, ljepota, mladost) ne obuhvaća internu jedinost ljudske osobe i svodi ju redukcionistički samo na njenu biološku dimenziju. Takva predodžba predstavlja imaginarnu težnju svemoćnosti koja paradoksalno završava indiferentnošću života koji to ne mogu ostvarit. Trebaju se ispraviti teorije besmrtnosti jedne neispravno postavljene medicinske soteriologije religije zdravlja. Moramo ponovno postići za medicinu jednu dimenziju više svjesnu ljudskih ograničenosti, napuštajući bilo kakav prometejski izazov otrovnih napasti delirija svemoćnosti. Iluzorno je očekivati zadovoljavajuće odgovore od strane biomedicinske tehnologije na sve suvremene opsesivno-konzumističke-zdravstvene težnje. Iako su zdravstvena uslužnost i medicinski napredak značajno promijenili ljudski život, oni su u stalnom postupnom porastu novih potreba. Oni uvijek postaju želja za još većom moći, suočavani sa svojom nemoći. Sama ars medica time se istodobno odražava i kao blagoslov i kao prokletstvo – nemesis medica. Vrijednost zdravlja nije upitna, već njegovo prikazivanje u pretjerujućoj verziji hedonističkog pristupa u kojem se ono poima vrhovnom vrijednošću. Poimanje zdravlja kao izvora vitalnosti uz isključenje patnje, ne odgovara potrebi holističkog vrednovanja osobe u svim njenim integralnim dimenzijama (tjelesnim, psihološkim i duhovnim). Upravo se u ovome krije bazično praznovjerje neispravnih postavki jedne religioznosti zdravlja, koja ne uvažava temeljni duhovni aspekt, ne podložan mediicnskoj nadležnosti i biološkoj ograničenosti.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Temeljne medicinske znanosti, Javno zdravstvo i zdravstvena zaštita, Teologija

POVEZANOST RADA