Naslov
Kolektivno otkazivanje radnih odnosa u praksi Suda Europske unije
(COLLECTIVE REDUNDANCIES IN EUROPEAN UNION COURT’S CASE LAW)

Autori
Potočnjak, Željko

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u zbornicima skupova, cjeloviti rad (in extenso), znanstveni

Izvornik
Zbornik 54. susreta pravnika, Opatija '16 / Barbić, Jakša ; Giunio, Miljenko ; - Zagreb : Hrvatski savez udruga pravnika u gospodarstvu, 2016, 229-274

Skup
54. susret pravnika

Mjesto i datum
Opatija, Hrvatska, 18.05.2016. - 20.05.2016

Vrsta sudjelovanja
Predavanje

Vrsta recenzije
Nije recenziran

Ključne riječi
kolektivno otkazivanje ; kolektivni višak ; otkaz ; ugovor o radu ; prestanak ugovora o radu ; radno pravo ; Europska unija ; pravo Europske unije ; direktiva ; Direktiva 98/59/EZ ; Sud Europske unije ; sudska praksa
(collective redundancy ; collective dismissal ; large-scale dismissal ; EU directive ; Directive 98/59/EC ; labour law ; EU employment law ; European Union ; Court of Justice of the European Union ; case law)

Sažetak
Direktiva 98/59/EZ kodificirala je pravno uređenje kolektivnog otkazivanja ugovora o radu koje se na razini Europske unije provodi od sredine sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Direktiva je odraz nastojanja da se, s jedne strane, na višoj razini ujednači zaštita radnika u slučaju masovnih otkazivanja, te da se, s druge strane, u svezi s tim pitanjem usklade uvjeti poslovanja na unutarnjem tržištu Europske unije. Direktiva je pretežno postupovnog sadržaja, i usmjerena je na otklanjanje negativnih socijalnih posljedica masovnih otkazivanja, a ne na sprečavanje restrukturiranja i s tim ponekad povezanih kolektivnih otkazivanja. Ključne značajke Direktivnom predviđenih postupaka jesu informiranje i savjetovanje poslodavca s radničkim predstavnicima i uključivanje javnih vlasti u pronalaženje prikladnih socijalnih rješenja. Sud EU imao je značajnu ulogu u osiguranju primjene Direktive. Određujući da su ključni pojmovi za primjenu Direktive (radnik, poslodavac, otkazivanje, pogon) dio prava EU spriječio je da države članice koje su i dalje nadležne za uređenje prestanka ugovora o radu onemoguće ostvarenje ciljeva Direktive. Tako je u novije vrijeme osigurao primjenu Direktive i na osobe na stručnom osposobljavanju koje naknadu za obavljeni rad ne primaju od poslodavca nego iz javnih fondova, na određene skupine rukovodećih radnika te spriječio isključenje mlađih radnika iz primjene Direktive, a koje je opravdavano potrebom poticanja njihovog zapošljavanja. Zajamčio je primjenu Direktive kako na profitni tako i na neprofitni sektor. Objasnio je odnos između „otkaza u užem smislu“ i „viška po izjednačenju“, te je protumačio tko i kakve obveze ima u slučaju kada do prestanka djelatnosti pogona dolazi zbog sudske odluke (stečaj, likvidacija i sl.). U svezi s postupkom savjetovanja s radničkim predstavnicima Sud EU zauzeo je stajalište o tome kada nastaje obveza savjetovanja i koji je njezin sadržaj. Očitovao se i o tome kada se otkazi smiju dati i kada smije doći do prestanka ugovora o radu na temelju danih otkaza. Posebnu je pozornost posvetio odnosima u složenim društvima koja često posluju u transnacionalnim uvjetima. Protumačio je kada u takvoj situaciji nastaje obveza savjetovanja s radničkim predstavnicima, koga tereti ta obveza i tko odgovara za eventualne propuste u njezinoj provedbi, a protumačio je i kojom se dinamikom radničkim predstavnicima moraju osigurati informacije. U svezi s dužnošću obavještavanja nadležnog tijela javne vlasti, Sud EU protumačio je kada ta obveza nastaje, koji je njezin sadržaj i kako njezino izvršenje utječe na mogućnost davanja otkaza i na prestanak ugovora o radu temeljem tih otkaza. Upozorio je na mogućnost da zemlje članice drugačije urede ta pitanja u slučaju kada je kolektivno otkazivanje posljedica sudske odluke. Autor ocjenjuje da i u slučaju tumačenja Direktive 98/59/EZ Sud EU pokazuje primjereni aktivizam koji osigurava, s jedne strane, jačanje radničkih prava, ali s druge strane, pridonosi ujednačavanju uvjeta i troškova poslovanja na unutarnjem tržištu EU. U svezi s time, postavlja pitanje tumačenja odredbe čl. 5. Direktive koja nacionalnom zakonodavcu dopušta uređenje povoljnije za radnike, tj. do koje mjere države članice mogu opravdavati posebnosti svoga nacionalnog uređenja. Po autorovom shvaćanju ni u tom se slučaju ne radi o apsolutnom pravu koje smije onemogućiti ostvarenje drugih ciljeva Direktive. Autor izražava nadu da će se pred Sudom EU uskoro naći pitanje povodom kojega će Sud imati priliku protumačiti i tu odredbu.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Pravo

Napomena
The Directive 98/59/EC codified the legal
regulation of collective redundancies which has
been carried out at the level of the European
Union (EU) since mid-seventies of the last
century. The Directive reflects the attempt to
approximate the protection of workers in case of
massive redundancies on a higher level on one
hand, and to harmonize the terms of business in
the internal market of the European Union with
respect to this issue on the other. The Directive
is mostly of procedural nature and is directed to
elimination of negative social consequences of
collective redundancies without preventing
necessary restructuring. The key feature of that
procedure is information and consultation of the
employer with the workers’ representative and
inclusion of public authorities in finding of the
best social solutions for massive redundancies.
The author points out to the important role of the
EU Court in ensuring that the Directive is
applied, especially considering that it determined
in its judgments (interpretations) the key notions
necessary for its uniform application, ensuring
the application of the Directive not only to the
profit sector but also to the non-profit sector,
establishing the difference between “dismissal in
the stricter sense” and “redundancy upon
equalization” and interpreted who is the person
that has obligations in case when activity of a
business is terminated by a court decision
(bankruptcy, winding up, etc.) and what these
obligations are. The Court also provide
interpretations clarifying a series of questions
who, when and what should do in fulfilling the
obligation to consult with workers’
representatives and the duty to notify the
competent public authority. Some new
interpretations provide application of protection
on part-time and young workers and subordinated
managerial workers. At the end of the
comprehensive review the author concludes that the
interpretations of the EU Court show the
complexity of attaining of sometimes contradicting
objectives of the Directive 98/59/EC, but also the
importance of the Court’s dynamic interpretations
in establishing appropriate balance between them.

POVEZANOST RADA