Naslov
HRVATSKA U DOBA ŠIMUNA KOŽIČIĆA BENJE S POSEBNIM OSVRTOM NA (TADAŠNJU) RIJEKU
(CROATIA AT THE TIME OF ŠIMUN KOŽIČIĆ BENJA WITH SPECIAL EMPHASIS ON RIJEKA AT THAT TIME)

Autori
Strčić, Petar

Izvornik
Fluminensia : časopis za filološka istraživanja (0353-4642) 24 (2012), 1; 9-17

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, izlaganje sa znanstvenoga skupa, znanstveni

Ključne riječi
biskup Šimun Kožičić; Osmanlije; Rijeka; hrvatska tiskara 1530.-1531
(Bishop Simon Kožičić; Ottomans; River; Croatian printing 1530.-1531)

Sažetak
Modruški biskup i upravitelj Senjske biskupije, diplomat, književnik, glagoljaš, latinist, prevoditelj i tiskar Šimun Kožičić Benja (Zadar, oko 1460.-1536.) plodno je djelovao u okviru Katoličke crkve i izvan nje u teškome nevremenu za Hrvatsku. Tada je Hrvatska bila podijeljena između Mletačke Republike, Ugarsko-Hrvatske, Habsburške Monarhije i Osmanlijskoga Carstva, a jedino grad Dubrovnik donekle uspijeva sačuvati nešto samostalniji upravni status. Razdoblje je osobito opterećeno teškim nepogodama u vezi s neočekivanim osvajačima s istoka, silovitim Osmanlijama. Tako u 15. st. primorski knez Martin Frankopan sudjeluje u borbi s njima čak na Kosovu, no, propada i Bosansko Kraljevstvo, a odjednom je stradalo nekoliko tisuća ljudi i u Hrvatskoj, u boju na Krbavskome polju 1493. godine. Istočnjaci presudno utječu i na propast Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva, a time na uključivanje dijelova Hrvatske u Habsburšku Monarhiju. Traju i feudalne borbe. Osvajači (poznati i u Hrvatskoj kao Turci) prodiru i na istočni dio hrvatske obale Jadrana, pa tako i na njegov Zapad, u Kvarnersko primorje i Istru. Napadaju senjsko i vinodolsko područje knezova Frankopana, pa i neposredno zaleđe Rijeke (npr. važno prometno i trgovačko središte Klanu razaraju). Rijeka se tada protezala uz desnu stranu utoka potoka Rječine u Riječki zaljev. Nalazi se na prostoru koji se i danas zove Stari grad, dok je Korzo bio obala. Na istočnoj strani Rječine, samo na brdu, živi antički kaštel Trsat, do tada frankopanski, s Bogorodičinim hramom i franjevcima, te omanje naselje. To je i doba raspadanja obitelji Frankopana, jedne od najmoćnijih u južnoj Europi – Mlečići im otimaju matični o. Krk, a Osmanlije niz kopnenih posjeda, pa tako i Modruš, kaštel-grad i sjedište biskupije. No, tadašnja habsburška Rijeka uspijeva se održati kao važan trgovačko-pomorski grad, i dalje s apsolutnom hrvatskom većinom puka, te i s pripadnicima talijanskoga i drugoga etnosa. Tome je pripomogao, npr., i njezin upravitelj Nikola Jurišić, susjedni senjski kapetan, znameniti borac protiv Turaka i u Mađarskoj (Kiseg!). Rijeka 1530. dobiva statut. Tako se moglo dogoditi da biskup Kožičić, u izbjeglištvu, upravo u takvome gradu odluči živjeti i osnovati prvu hrvatsku tiskaru, iako nadležni puljski biskup forsira i u Rijeci samo latinski jezik. No, hrvatski karakter grada bio je tolik da je puk mogao čvrsto čuvati i njegovati svoj čakavski jezik, te staroslavensku/starohrvatsku Službu Božju i glagoljanje. Štoviše, Kožičić uz pomoć Talijana s Apeninskoga poluotoka 1530. i 1531. tiska knjige na prvome hrvatskom jeziku čakavštini i na prvome hrvatskom pismu glagoljici. No, nepogode na hrvatskim prostorima, tako i u vezi s Rijekom, traju i dalje, pa se pred kraj životnoga puta Kožičić vraća u svoj sigurniji rodni i obiteljski Zadar, u južni dio Hrvatske, u Dalmaciju.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest

POVEZANOST RADA