Naslov
Obitelj Zrinski u svjetlu vjerskog pitanja i političkog oportunizma.
(The Zrinski family in the religious matters and political opportunism.)

Autori
Milinović, Aleksej

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Poglavlja u knjigama, znanstveni

Knjiga
Etnografija Hrvata u Mađarskoj 2011.

Urednik/ci
Franković, Đuro

Izdavač
Etnografski muzej, Budimpešta

Grad
Pečuh

Godina
2011

Raspon stranica
169.-190.

ISBN
0324-3001 112195804

Ključne riječi
Protestantizam, utilitarizam, (selektivni) politički oportunizam, Nikola IV. i Juraj IV. Zrinski.
(Protestantism, utilitarianism, (selective) political opportunism, Nikola IV and Juraj IV Zrinski.)

Sažetak
Proučavajući povijest Hrvatsko-slavonskog te Ugarskog kraljevstva 16. i 17. stoljeća uz plemeniti rod Zrinskih ćemo naći vrlo mnogo podataka iz raznovrsnih povijesnih izvora u više današnjih europskih država. Nesumnjivo da je značaj Zrinskih bio i jest ogroman, a i danas već i samo spominjanje njihovog prezimena u Hrvata i Mađara budi nacionalni ponos te sa sobom nosi svojevrsni veliki emocionalni naboj. No, cijelom se vremenskom tijeku njihova postojanja te pojedinim njegovim istaknutim članovima u javnosti nije davala ista važnost. Zamjećujemo da je povijest ovog plemenitog roda slabo proučena upravo u drugoj polovici 16. stoljećaupravo u vrijeme kad njeni članovi pokazuju veću ili manju sklonost prema protestantizmu. Svakako bez oklijevanja možemo prihvatiti ocjenu da su neki od Zrinskih, kao što su to Nikola IV. Sigetski (1508.-1566.) te Nikola VII. (1620.-1664.) bili poznate europske ličnostite da su zbog svojih vrlina bili širom Europe javno hvaljeni i slavljeni. No, ovom prilikom bi trebalo obratiti više pozornosti na one članove obitelji i dijelove njihove dugotrajne i prebogate prošlosti koji se ne uklapaju u poželjnu oficijelnu sliku o njima u prevladavajuće katoličkoj Hrvatskoj. Riječ je o događajima koji bi mogli (kod nestručnjaka) dobro poljuljati kult Zrinskih koji u Hrvatskoj i Mađarskoj postoji već dugo vremena. Hipotetski to bi mogao biti shvaćen (naravno pogrešno) i kao udar na same cjelokupne vjekovne težnje i borbu Hrvata i Mađara za ostvarenje vlastitih državno-pravnih ideja i stvaranja nacionalnih država. Doprinos Zrinskih po tom pitanju je doista ogroman pa je i sama sumnja u postojanje bilo kakve hereze pojedinih njihovih članova nacionalno gledano s hrvatskog aspekta već heretička pomisao koja onog koji ju je izgovorio stavlja u poziciju vrlo slabog patriote. Promišljajući pojedine povijesne događaje i procese u konačnici dolazimo tim slijedom i do vrlo nezgodnih političkih i inih pitanja, problema i dilema. Ovom prilikom izdvojili bi dva takva, kao prvo umorstvo štajerskog baruna Hansa Katzianera, zaštićenog gosta u Kostajnici, 1539. po naredbi njegovih domaćina Zrinskih. Drugo je jače ili slabije, otvoreno ili skrito pristajanje Zrinskih uz protestantizam u drugoj polovici 16. te na samome početku 17. stoljeća. Posebno je zatajena uloga Jurja IV. Zrinskog kao heretika. Takav odnos se održao sve do danas premda je on cijeli svoj život uložio u obranu nečega što će poslije postati Hrvatska ili Mađarska.Međimurje je u političkom smislu u 16. i 17. stoljeću bilo dio jugozapadne ugarske županije Zala dok je u crkvenom ustroju pripadalo Zagrebačkoj biskupiji. Ta neprestana dvojnost i podijeljenost između Ugarske i Hrvatske uz kraće prekide pratit će ga sve do okončanja drugog svjetskog rata. Zrinski su ubrzo po svom dolasku istovremeno funkcionirali i kao hrvatsko i kao ugarsko plemstvo, štoviše kao njihovi najznačajniji magnati. Sve do izumiranja roda 1703. oni kao ni mnogi drugi hrvatski plemići nisu uspjeli u svojim pokušajima stjecanja posjeda i time plemstva unutar neke od Unutarnjoaustrijskih nasljednih zemalja. Razlog tome su radikalne promjene i diskriminacijska politika Bečkog dvora izazvana protestima staleža (Gravamina) upućenim vladaru vezano uz dolazak plemenitih doseljenika iz Hrvatske i Ugarske i to posebice nakon 1521. godine. U takvoj situaciji Zrinskima je preostala samo mogućnost političkog uključivanja u ugarsko plemstvo koje je u 16. i 17. stoljeću bilo kudikamo politički utjecajnije i gospodarski moćnije od onog hrvatskog i slavonskog. Plemstvo unutar nekadašnjeg Ugarsko-hrvatskog kraljevstva, osim što je u pravnom smislu međusobno bilo izjednačeno, seljenjem unutar njegovih granica je u potpunosti zadržavalo sve svoje socijalne privilegije. Tako je ono moglo u većoj ili manjoj mjeri zadržati i svoj specifičan raskošni stil života popraćen velikom mobilnošću. To nipošto nije bio slučaj ako bi ono izlazilo izvan njenih državnih međa kad se istih u najvećoj mjeri ili čak u potpunosti moralo odreći. Tako npr. u Mletačkoj Republici, osim u onim rijetkim trenucima kad bi vlast pridošlim plemićima dala mletačko plemstvo. Kad se to ipak ne bi dogodilo, pridošli plemići iz drugih država u Mletačkoj Republici ne bi mogli ostvarivati pogodnosti svog povlaštenog društvenog statusa. No, u odnosu prema običnoj svjetini u službenoj komunikaciji bi ipak bili titulirani kao u svojoj zemlji ili barem sa ser. Stoga je i dolazilo do fenomena da su hrvatski plemić ili plemkinja prije i radije selili i do tisuću kilometara daleko u udaljene krajeve Ugarske, nego u njima susjedne krajeve poput Istre ili dalmatinskih gradskih komuna (usput rečeno, srednjem i visokom plemstvu po svom stilu života uopće nije ni odgovarala urbana sredina!). Iz posve je razumljivih razloga jasno da su se mađarski povjesničari do sada više bavili Zrinskima od 1546. po njihovom dolasku u Međimurje i time ulaskom na ugarski državni i politički prostor.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest

POVEZANOST RADA