Naslov
Politika NATO-a prema zemljama Jugoistočne Europe

Autori
Krpan, Patrik

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, diplomski rad, preddiplomski

Fakultet
Prirodoslovno-matematički fakultet

Mjesto
Zagreb

Datum
19.09

Godina
2014

Stranica
23

Mentor
Stiperski, Zoran

Ključne riječi
NATO; jugoistočna Europa
(NATO; southeastern Europe)

Sažetak
Nakon pokretanja procesa unutarnje (prilagodba ciljeva, strukture, snaga i misija) i vanjske transformacije (uz širenje podrazumijeva odnose Saveza i zemalja nečlanica) NATO je opstao u novim posthladnoratovskim okolnostima profilirajući se kao dominantna sigurnosna organizacija angažirana u mnogobrojnim aktivnostima u međunarodnoj zajednici. Konstantna je linija transformacije proces širenja koji je uvelike doprinio jačanju demokracije i sigurnosti na europskom kontinentu. Prije trećeg kruga širenja i obilježavanja 60. godišnjice Saveza istaknuto je da nijedna europska država neće biti ostavljena po strani u smislu suradnje s NATO-om u okviru za to predviđenih mehanizama ili eventualnog članstva. Međutim ostalo je otvoreno pitanje preslagivanja interesa, načina donošenja odluka te izbora kandidata za sljedeće krugove širenja. Unatoč skepsi i zabrinutosti koja je sredinom 90-ih vladala u vezi sa širenjem NATO-a, recentnija istraživanja ukazuju da ono simbolizira pozitivnu snagu promjene jer zemlje aspirantice afirmativno odgovaraju na zahtjeve za političkim, ekonomskim i vojnim reformama. U geostrateškom pogledu NATO je prvim krugom širenja ispunio nastalu buffer zonu nestabilnosti u srcu Europe, dok je drugim krugom povezao čitavu Srednju Europu, zahvatio Baltik i ušao na područje Jugoistočne Europe. Novoprimljene članice predstavljale su mostobran prema regiji Kavkaza, Kaspijskog jezera i Crnog mora, geostrateški i u smislu resursa iznimno važnoj. Istovremeno veliki prostor istočne polovice europskog kontinenta postao je prostorom integracije, sigurnosti i stabilnosti. Prvi krug širenja NATO-a može se okarakterizirati kao siguran iskorak, dok se drugi, s obzirom na broj članica te na geostrateške i geopolitičke implikacije, može definirati kao svojevrsni put u neizvjesno. Uskoro nakon primanja deset novih članica, pozicioniranja na granicama Rusije, obalama Crnog mora, stvaranja koridora preko Bugarske i Rumunjske s Turskom te Bliskim istokom i Centralnom Azijom, Savez se okrenuo globalnoj dimenziji djelovanja naglašenoj borbom protiv terorizma. Istovremeno su zemljama aspiranticama ponuđeni postojeći okviri institucionalne suradnje. Stoga je primanje Albanije i Hrvatske u članstvo 2009. godine značilo snažnu predanost politici širenja te, s obzirom na prethodna dva kruga, nastavak koračanja utabanim putem. Međutim iskristalizirala su se suprotstavljena mišljenja o trećem krugu širenja: s jedne strane naglašavalo se da je pozivanjem spomenutih zemalja NATO snizio svoje standarde u smislu postignutog nivoa demokracije i stabilnosti, dok se s druge strane impliciralo da je takav potez bio nužan za stvaranje sigurnosnog okruženja poticajnog za buduće reforme zemalja regije. Naime djelovanje NATO-a na području regije Jugoistočne Europe u prošlosti se pokazalo iznimno važnim u smislu sprečavanja mogućih sukoba (Grčka-Turska). To se očekuje i u budućnosti, imajući na umu postojanje otvorenih bilateralnih pitanja. U jeku nedavnih sukoba u Ukrajini koji još uvijek traju geostrateški položaj Jugoistočne Europe još se jednom pokazao kao onaj od presudne važnosti za djelovanje NATO-a te nagovijestio mogućnost integriranja novih članica. Cilj ovoga rada je istražiti političke odnose Saveza i zemalja ovoga prostora, kako njegovih članica tako i onih koje to (još) nisu, njihovom analizom na globalnoj razini te zatim ograničavanjem na specifični prostor promatrane regije. Nakon postavljanja temelja, odnosno kontekstualnog okvira u prvom dijelu rada, dati će se jezgrovit pregled stanja po zemljama pazeći pritom da se ne izgubi slika utjecaja procesa na nacionalnoj razini na procese važne za čitavu regiju.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Demografija

POVEZANOST RADA