Naslov
Antopofilološka baština u Sinjskoj krajini
(Anthropological heritage from Sinj region)

Autori
Vučković, Ana

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, diplomski rad, preddiplomski

Fakultet
Filozofski fakultet

Mjesto
Split

Datum
17.09

Godina
2009

Stranica
58

Mentor
Prof. dr. sc. Marko Dragić

Ključne riječi
narodni običaji ; usmene priče ; poslovice
(folk customs ; oral stories ; proverbs)

Sažetak
U uvodu su iznesene osnovne značajke usmene književnosti i posebnosti Sinjske krajine. Sustav usmene književnosti čine: lirska poezija, epska poezija, priče (pripovijetke), drama i mikrostrukture (poslovice, zagonetke). Tako u Sinjskoj krajini nalazimo sve te oblike koji su svojstveni za taj kraj. U radu su najprije izloženi neki narodni običaji u Sinjskoj krajini: božićni, uskrsni, običaji za Ivandan, svadbeni običaji, običaji pri rođenju djeteta, Sinjska alka, Dječja Vučkovića alka i Brnaški dernek. Svi na svoj način odražavaju osobitosti tradicije u sinjskome kraju. Usmene priče su raznovrsne i obuhvaćaju: bajke, basne, predaje, novele, anegdote, šale i legende. U ovom radu izložene su predaje iz Sinjske krajine. Predaje se mogu klasificirati na: povijesne predaje, etiološke predaje, eshatološke predaje, mitske (mitološke) predaje, demonske (demonološke) predaje i pričanja iz života. Ovdje se susrećemo sa etiološkim predajama koje tematiziraju nastanak i imenovanje naselja. Zatim se govori o demonološkim predajama koje govore o demonskim bićima kao što su vještice i more. U Sinjskom kraju nema velike razlike između vještice i more, negdje je uopće i nema. Po narodnom vjerovanju vještice su stupile u savez s đavolom pogodbom koja se potpisivala krvlju. Vještica u predaji je stvarna osoba koja nanosi zlo. Vještice i more se prepoznaju po tome što se rode u posteljici. More uvijek noću dolaze gušiti svoju žrtvu u snu. Mitske predaje pripovijedaju o vilama i povijesnim osobama kojima je narod pripisao nadnaravnu moć. Vile se ističu ljepotom i milozvučnim glasom, uvijek u bijeloj dugoj haljini, bujne raspuštane crne ili kose boje zlata, češljaju se zlatnim češljem i umivaju na bunaru. Njihovu ljepotu narušava tek izgled nogu, jer imaju magareća (samo sinjske), konjska ili kozja kopita, kao i smrad njihove kose. Ovisno o čovjeku, pomažu mu ili se osvećuju zbog izdaje. Lirska pjesma izravno, bez pripovjednih opisa iznosi pjesnikove osjećaje i misli o životnim situacijama, tematski obuhvaćaju cjelokupan čovjekov život. Poseban oblik lirske pjesme čine i dvostihovi. U Sinjskoj krajini pjeva se rera. Tekst rere je u pravilu deseterački stih. U pjevanju sudjeluju najmanje tri pjevača. Jedan goni, kanta, vodi pjesmu i silabički izvodi tekst, dok ga drugi prate – reraju slogovima re, ili samoglasnicima o ili e. Na kraju su iznesene poslovice koje se često koriste u Sinjskoj krajini. Poslovice su kratke i vrlo sažete misaone cjeline, koje u vidu savjeta i pouke, iskazuju duboku i oštroumnu istinu o životu i čovjeku, proisteklu iz općenarodnog iskustva, ponekad stilski naglašeno (bilo cinično ili duhovito), ili pak pjesnički u rimi. Predstavljaju moralno načelo ljudi istog mišljenja, ili čitavog naroda.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filologija, Etnologija i antropologija

POVEZANOST RADA