Naslov
Retorička funkcija humora u političkom diskursu
(Rhetorical function of humour in political discourse)

Autori
Logar, Ljiljana ; Kišiček, Gabrijela

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, sažetak, znanstveni

Izvornik
TKO SE ZADNJI SMIJE, NIJE SHVATIO VIC”: HUMOR U SVAKODNEVNOJ KOMUNIKACIJI / Marks, Lj. i dr. - Zagreb : Institut za folkloristiku, 2015, 23-23

ISBN
978-953-8089-01-5

Skup
TKO SE ZADNJI SMIJE, NIJE SHVATIO VIC”: HUMOR U SVAKODNEVNOJ KOMUNIKACIJI

Mjesto i datum
Zagreb, Hrvatska, 19.11.2015. - 20.11.2015

Vrsta sudjelovanja
Predavanje

Vrsta recenzije
Domaća recenzija

Ključne riječi
humor; retorika; politički diskurs
(humour; rhetoric; political discourse)

Sažetak
U ovom radu bavimo se retoričkom funkcijom humora u političkim govorima na primjeru analize i usporedbe hrvatskih i američkih političara. Naime, teorijsko bavljenje humorom u retoričkoj tradiciji od antike podrazumijevalo je poželjnost korištenja humora u govorima kao važne komunikacijske strategije, no istovremeno i poteškoće u pokušajima njegovog teorijskog usustavljivanja. Na temelju analize antičkih grčkih i rimskih govora i retoričkih tekstova može se zaključiti da je humor bio često korišteno retoričko sredstvo kojim su se antički govornici služili s ciljem emocionalne manipulacije publike (Spatharas, 2006). Tijekom 20. stoljeća zabilježen je kontinuiran interes za teoretskim razumijevanjem retorike i humora s obzirom na njegovu društvenu funkciju. Istražujući ulogu humora u govorima, Phillips-Anderson (2007) spominje Lullovo istraživanje o vezi između humora i uvjeravanja iz 1939. godine kao najranije moderno istraživanje uloge humora u govorima, pri čemu nije pronađena izravna veza između humora i uvjeravanja. Perelman i Olbrechts-Tyteca u Novoj retorici (1969) svrstavaju humor kao retoričko sredstvo za pridobivanje publike, identifikaciju s publikom, ismijavanje protivnika te pravljenje digresija. U novijim priručnicima za komunikaciju i javne govore humor se često spominje kao poželjno sredstvo za pridobivanje pozornosti publike, pogotovo u uvodu govora gdje se korištenjem humora stječe naklonost i pozornost publike te stvara atmosfera povoljna za izricanje teze govornika. U radu će se analizirati humor kroz perspektivu tri teorije humora (Lynch 2002): teorije superiornosti, olakšavanja i neočekivanosti. Budući da nije svaki slučaj smijeha indikator humora, odnosno svaki primjer humora nije retorički čin, Phillips-Anderson (2007) dijeli humor u tri kategorije: slučajan humor, humor kao zabava i humor kao retorički čin. Glavni cilj ovoga rada je analizirati humor kao retorički čin u političkim govorima, njegovu funkciju u specifičnom kontekstu i komunikacijskoj situaciji te njegovu persuazivnu snagu.

Izvorni jezik
Hrvatski

POVEZANOST RADA