Naslov
Organski duševni poremećaji
(Organic mental disorders)

Autori
Mimica, Ninoslav

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Poglavlja u knjigama, stručni

Knjiga
Psihijatrija

Urednik/ci
Begić, Dražen ; Jukić, Vlado ; Medved, Vesna

Izdavač
Medicinska naklada

Grad
Zagreb

Godina
2015

Raspon stranica
82-102

ISBN
978-953-176-723-1

Ključne riječi
psihijatrija, starija životna dob, duševni poremećaji, organski, moždani sindrom, akutni. kronični, delirij, demencija, Alzheimerova bolest
(psychiatry, old age, mental disorders, organic, brain syndrome, acute, chronic, delirium, dementia, Alzheimer's disease)

Sažetak
Opća populacija globalno svakim danom postaje sve starija i očekuje se da će do 2050. godine u svijetu trećina ljudi biti starija od 65 godina. Postaje jasno da će osobe u tzv. trećoj životnoj dobi biti sve zastupljenije i u svakodnevnoj psihijatrijskoj praksi. S obzirom na to da je visoka životna dob najsnažniji čimbenik rizika za nastanak najvećeg broja neurokognitivnih poremećaja, očekuje nas epidemija demencija, prije svega demencije Alzheimerova tipa i vaskularne demencije. U toj će populaciji u porastu biti i druga psihijatrijska stanja, kao što su anksiozni, afektivni, psihotični i drugi poremećaji, suicidalnost te bolesti ovisnosti pa će i iz toga razloga u budućnosti biti potreban sve veći broj stručnjaka koji će se poglavito baviti psihijatrijom starije životne dobi. Na tom području psihijatrije postoji različita problematika. Kad osobe starije životne dobi razviju kliničku sliku psihičkog poremećaja, često je potrebno medikamentno liječenje. Ovisno o vrsti poremećaja i simptomatici, a napose o tome je li osoba od ranije imala psihičku bolest ili se simptomi psihičkog poremećaja prvi put pojavljuju u starijoj životnoj dobi, razlikovat će se pristup u psihofarmakološkom liječenju. Osnovno je pravilo da se lijekovi u starijih osoba moraju davati s oprezom, a doziranje je individualno, s pažljivom titracijom. U pravilu, doze su niže od prosječnih terapijskih doza, najmanje upola, a nerijetko i više. Pri primjeni psihofarmaka potrebno je voditi računa o njihovim nuspojavama, kao i interakcijama s lijekovima drugih skupina koje osobe starije životne dobi često uzimaju (antihipertenzivi, antidijabetici, analgetici, bronhodiktatori i si.). Pri planiranju psihofarmakološke terapije nužno je osim fizioloških promjena u farmakokinetici i farmakodinamici lijekova u organizmu koji stari, na umu imati i promjene u metabolizmu lijekova, koje nastaju tijekom nekih somatskih patofizioloških stanja. Bavljenje tim područjem podrazumijeva ne samo poznavanje psihijatrije već uvelike i somatske medicine, jer komorbiditetna tjelesna stanja ovdje su više pravilo nego iznimka. Holistički pristup, usmjeren na osobu, ovdje znači vjerojatno još više nego u drugim područjima psihijatrije. Nadalje, uska suradnja psihijatra s drugim članovima medicinskoga tima (socijalnim radnicima, psiholozima, medicinskim i patronažnim sestrama) bitna je za kontinuiranu skrb o toj populaciji i bit će sve važnija u terapijskom menadžmentu tih bolesnika. Može se pretpostaviti da će se i forenzički psihijatri u budućnosti češće nego danas baviti populacijom starijih ljudi, jer će ih naprosto biti više. Nešto o čemu se danas još uvijek premalo govori jest zlo- stavljanje starijih osoba. S obzirom na to da se radi o vulnerabilnom segmentu populacije, društvo se o tim osobama treba posebno skrbiti te imati mehanizme kako spriječiti institucionalno i kućno fizičko, emocionalno, ekonomsko i seksualno zlostavljanje starijih osoba. Paralelno s razvojem psihijatrije starije životne dobi, bit će potrebno razvijati i palijativnu medicinu, jer je ona dio sveobuhvatne skrbi o bolesniku i nastavak je kontinuuma preventivne i kurativne medicine. Da bi se lakše nosili sa svim tim nadolazećim teškoćama, svi liječnici (ali isto tako i medicinske sestre i drugo zdravstveno osoblje) trebat će osim stručnih medicinskih i psihijatrijskih vještina usvajati i specifična znanja iz komunikacijskih vještina. Poznavanje nefarmakoloških inter-vencija bit će od velike koristi u ublažavanju bihevioralnih poremećaja koji će se često pojavljivati tijekom progresije demencije, jer je znano daje upravo kombinacija lijekova i nefarmakoloških tehnika u pravilu učinkovitija od izolirane primjene psihofarmaka. Demenciju, kao i mnoge druge teške (neizlječive) kronične bolesti, oduvijek prati i velika stigma. Samo intenzivna i sustavna borba protiv stigme demencije i psihičke bolesti općenito, pomoći će da se društvo u cjelini senzibilizira na novonastalu situaciju, da bolje razumije te prihvati psihički oboljele starije osobe i njihove njegovatelje. U poglavlje „Organski duševni po-remećaji" prema MKB-10 svrstavaju se delirij, sindrom demencije, amnestički sindrom te ostali duševni poremećaji izazvani oštećenjem i disfunkcijom mozga i fizičkom bolešću. Iako većina tih poremećaja, bar teoretski, može započeti u bilo koje životno doba, osim možda u ranom djetinjstvu, u praksi ipak većina tih poremećaja započinje u zreloj ili starijoj dobi. Za mnoge od tih poremećaja karakteristično je da su, prema današnjoj spoznaji, ireverzibilni i progresivni, no neki iz te skupine su i prolazni. Pojam „organski" u toj klasifikaciji često je izvrgavan kritici, jer može upućivati na krivi zaključak da su svi ostali poremećaji „neorganski" tj. da nemaju moždani supstrat, što se bitno kosi s načelima biologijske psihijatrije. U klasifikacijskom sustavu Američkog psihijatrijskog društva, u njihovu najnovijem izdanju DSM-5, ti se poremećaji svrstavaju u skupinu „Neurokognitivni poremećaji". Oni su jedinstvena skupina unutar DSM-5 po tome što je riječ o sindromima kojima je moguće odrediti patologiju, a često i etiologiju. U prethodnom izdanju, DSM- IV-TR iz 2000. godine, ti su poremećaji bili svrstani u skupinu nazvanu „Demencija, delirij, amnestički i drugi kognitivni poremećaji". Kao što je vidljivo, uvriježeni naziv demencija u toj novoj klasifikaciji nastoji se izbjeći, jer je u mnogim zemljama izrazito stigmatizirajući, a uveden je novi (nešto širi) entitet, neurokognitivni poremećaj. To ne isključuje korištenje izraza demencija unutar etioloških podtipova u kojih je taj izraz standardan. Smatra se da izrazu neurokognitivni poremećaj treba dati prednost pri opisu stanja koja pogađaju mlađe osobe, poput oštećenja nakon traumatske ozljede mozga ili infekcije HlV-om.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Kliničke medicinske znanosti

POVEZANOST RADA