Naslov
Nacionalni park Pelister (Makedonija)
(Pelister National Park (Macedonia))

Autori
Jasprica, Nenad

Izvornik
Priroda (0351-0662) 1044 (2015); 26-29

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, članak, ostalo

Ključne riječi
nacionalni park; geološka građa; bioraznoliost; povijest; baština
(National park; geology; biodiversity; history; heritage)

Sažetak
Iz grada Ohrida treba krenuti prema 70 km udaljenom Bitolju. Cesta prvo vodi kratko na sjever kroz sela Leskoeca i Kosela, a zatim ponovno na jug do gradića Resena, koji se prvi put spominje pod imenom Rosne 1337. Ima oko 9 000 stanovnika, a nalazi se na 880 metara nadmorske visine i najbliži je Prespanskom jezeru. Iz Resena cesta vodi u grad Bitolj (mak: Битола), s oko 90 000 stanovnika, koji se prostire duž korita male rijeke Dragor. Nalazi se na 615 metara nadmorske visine i udaljen je svega 14 kilometara od grčke granice. Još od antike bilo je mjesto križanja važnih prometnih pravaca koji povezuju Jadransko i Egejsko more. U stvari, Bitolj se nalazi na području gdje se obronci planine Baba spuštaju u najveću makedonsku dolinu Pelagoniju (slika 1). Planina Baba (površine 436 km²) često se naziva i Pelister, iako je to samo ime njenog najvećeg vrha (2 601 m.n.v.). Po visini treća je planina u Republici Makedoniji, a ima nekoliko vrhova čija visina prelazi 2 000 m. Geološki, pripada skupini mlađih planina (465 milijuna godina), smještena je unutar zapadno-makedonske geotektonske zone. Cijeli masiv Baba je najužniji dio Rodopskog planinskog sustava i ima izrazite planinske značajke. Planina razdvaja slivove rijeka, s jedne strane rijeke teku u Jadransko, a s druge u Egejsko more. Vlada tadašnje Narodne Republike Makedonije prepoznala je povijesne i prirodne vrijednosti toga područja te je 1948. dio planine zaštitila u kategoriji nacionalnog parka. Park se prostire na površini 171, 5 km2, a danas sukladno makedonskim zakonima, o njemu skrbi posebna javna ustanova. Nacionalni park Pelister obiluje raznim vrstama reljefnih oblika koji su nastali tijekom dugotrajnih i složenih prirodnih procesa. Svakako najviše pozornosti plijene tzv. kamene rijeke ili morene, tj. naslage stijena koje su stvorili ledenjaci (slika 2). Nastale su tijekom pleistocena (od prije 1, 8 milijuna godina do prije 11 550 godina) uslijed povremenih smrzavanja i odmrzavanja tla, što je izazvalo klizanje podloge. Padine Pelistera ispunjene su zdrobljenim materijalom, koji se sastoji od granitnih blokova te komada drugih eruptivnih stijena (npr. dolerita, gabra), nagomilanih i pomiješanih bez ikakvog pravila. Pojam morena u znanstvenu literaturu uveo je 1799. švicarski aristokrat i liječnik Horace-Bénédict de Saussure (1740.-1799.), a odnosi se na krhotine stijena koje ledenjaci prenose svojim kretanjem. Na nekim mjestima na Pelisteru kamene rijeke duge su do 3 km. Pelister ima razvijenu hidrografsku mrežu, tako da to područje obiluje izvorima, potocima i planinskim rijekama, a tu su i dva glacijalna jezera na nadmorskoj visini oko 2 200 m (slika 3). U nacionalnom parku raste više od 1 050 vrsta biljaka, od toga najviše kritosjemenjača (oko 900 vrsta). Tamo je 37 vrsta drveća i 38 vrsta grmlja. Među njima najpoznatija je molika (Pinus peuce) - crnogorična vrsta iz porodice borova (Pinaceae). Tu je vrstu upravo na Pelisteru prvi put pronašao te za znanost opisao 1843.njemački botaničar August Heinrich Rudolf Grisebach (1814.-1879.). Molika (ili makedonski bor) je oko 30 (-50) metara visoko drvo s oko 30 - 35 cm prsnog promjera. Razvija pravilnu, valjkasto zaobljenu krošnju, dok u višim nadmorskim visinama ima nepravilno i granato stablo. Općenito, raste na silikatnoj podlozi, a rijetko na vapnenačkoj. Traži svježa, dosta vlažna i duboka tla. Hodajući Pelisterom moguće je naći stabla stara preko 200 godina. Molika je tercijarni relikt (ostatak nekadašnje razvijene flore) i endem središnjeg dijela Balkanskog poluotoka, a raste u Crnoj Gori, na Kosovu, u Makedoniji, Albaniji, Bugarskoj i sjevernoj Grčkoj (Egejska Makedonija). Vegetacija koju izgrađuje molika na Pelisteru ima izniman znanstveni i ekološki značaj što su bili glavni razlozi za proglašenje Pelistera nacionalnim parkom (slika 4). Molika u nacionalnom parku tvori prostranu kompaktnu šumsku vegetaciju najčešće u visinskom rasponu između 1 200 i 1 600 m, ali dostiže visine i do 2 500 m. Izgrađuje dva tipa biljnih zajednica (asocijacija). Stare, tamne i zatvorene molikove šume pripadaju zajednici bujadi i molike (Pteridio aquilini-Pinetum peucis, slika 5) dok se u višim predjelima razvija zajednica obične borovnice i molike (Vaccinio myrtili-Pinetum peucis). Mnoge druge biljne zajednice također su našle povoljno mjesto za život na Pelisteru, a u većini njih ima biljnih vrsta koje potječu iz tercijara (od prije 65 milijuna godina do prije 1, 6 milijuna godina). Ukupno je u parku utvrđeno 18 različitih šumskih te 27 travnjačkih biljnih zajednica. U najvišim planinskim predjelima mogu se naći sljedeće endemične biljke: pelisterski šafran (Crocus peristericus), klinčić (Dianthus myrtinervius), čuvarkuća (Sempervivum octopodes) i pelisterska vrkuta (Alchemilla peristerica). Osim biljnog svijeta, nacionalni park Pelister obiluje bogatom endemičnom i reliktnom faunom. U proljeće i ljeto, na raskošnim pelisterskim livadama mogu se susresti dnevni leptiri Scythris crupta i Scythris similis, koji žive samo na Pelisteru ili noćni leptir Hadena clara macedonica, čije je jedino stanište u Makedoniji upravo na Pelisteru. Naposljetku, staze nacionalnog parka Pelistera ujedno su Via Egnatia tj. rimska magistralna cesta podignuta u 2. st. n.e., koja je povezivala rimske provincije Iliriju, Makedoniju i Traciju s Bizantom, odnosno Jadransko more sa istočnim Egejom. Polazila je od luke Drač u današnjoj Albaniji, preko današnjih država Albanije, Makedonije, Grčke i Turske. Cesta je podignuta po naredbi rimskog prokonzula u Makedoniji Gnaeusa Egnatiusa, a bila je jedna od 28 velikih rimskih cesta, ukupno građena 44 godine. Tim područjem prošao je apostol Pavao, tamo su marširale makedonske falange i rimske legije, putovali bizantski carevi. Na Pelisteru možete vidjeti obnovljene rovove, mostove i položaje topova, kao sjećanje na Bitku za Monastir (Bitolj) iz 1917., kada su obje zaraćene strane u ratu - Centralne sile i sile Antante - pretrpjele žestoke gubitke, a lokalno stanovništvo preživjelo najtežu agoniju uslijed granatiranja tisuća projektila dnevno, koji su s položaja na Pelisteru ispaljeni na Bitolj. Ako vas zanimaju i druge teme iz povijesti i arheologije, izdvojite vrijeme za posjetiti ostatke drevnog grčkog grada Heraclea Lyncestis iz 4. stoljeća p. n. e., koji se nalaze 2 km južno od Bitolja (slike 6, 7 i 8). Grad je dobio ime u čast najpoznatijeg heroja grčke mitologije Herakla, a naziv Lyncestis potječe od imena antičkog kraljevstva u kojemu je izgrađen. Grad je osnovao Filip II. Makedonski, otac Aleksandra Velikog. I ovaj put od prijatelja Makedonaca čuo sam novu izreku “Povijest je dio koji smo bili, tko smo i tko ćemo biti”. U potpunosti sam se složio.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Biologija

POVEZANOST RADA