Naslov
Formiranje cijene studija - uvjet za razvoj samoupravljanja na Sveučilištu
(Forming of the educational cost - condition for the development of self-management at the University)

Autori
Mimica, Milorad-Miro

Izvornik
Univerzitet danas (0042-0425) 10 (1969), 1; 18-23

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, članak, stručni

Ključne riječi
studij; cijena; samoupravljanje; Sveučilište
(education; cost; self-management; University)

Sažetak
O potrebi reforme društveno-ekonomskih odnosa i o razvoju samoupravljanja na univerzitetu i drugim visokoškolskim ustanovama mnogo se razmšilja i piše u nas, osobito zadnje vrijeme, međutim, malo se govori o potrebi formiranja cijene studija kao jednog od uvjeta razvoja samoupravljanja u toj oblasti ljudske djelatnosti. Zato sam smatrao, da će biti korisno da objavim ova svoja razmatranja. Jedno od čestih uvjerenja koja vladaju u našoj zemlji, a i u većini drugih evropskih zemalja je, da studij na sveučilištu mora biti "besplatan" za sve one koji se upišu, a da treba težiti da upis u te škole bude potpuno »slobodan«. Drugim riječima, prema mišljenju mnogih ljudi, troškove studija treba da snosi društveno politička zajednica, odnosno država. Radnička klasa u kapitalističkim zemljama borila se odavno da univerzitetski studij bude »besplatan«, jer se na taj način donekle pružala mogućnost da se jednom dijelu radničke omladine omogući studij visokih škola i da se tako vrati jedan dio viška rada koji joj je bio oduzet na razne načine. I napredni nastavnici na univerzitetu zauzimali su se za »besplatni«, studij, jer im se na taj način barem donekle pružala šansa da svoje znanje prenose i na talentirane mlade ljude iz siromašnih slojeva društva. U našoj zemlji poslije oslobođenja došlo je do osnivanja mnogih visokih škola i fakulteta, a studij je bio »slobodan i besplatan«, što je značilo, da je društvena zajednica od vojila velika sredstva za troškove visoko obrazovnih ustanova i da je mnogima omogućila korištenje te privilegije. Međutim, zadnjih godina očito je da je broj mladih ljudi, koji žele koristiti mogućnost da mu zajednica plati studij, daleko veći nego što su stvarne mogućnosti zajednice, a možda u pojedinim sektorima i od potreba naše zajednice. Tako je nastao jedan od osnovnih uzroka krize naših visokoškolskih ustanova. Sadašnja cijena studija Cijene studija na univerzitetu i visokim školama formiraju se sada potpuno stihijski. Društveno politička zajednica dodeljuje budžetski određenu količinu finansijskih sredstava pojedinom fakultetu, a ovaj za to daje nastavu određenom broju studenata. Mnogo je faktora uticalo zašto su se formirale »cijene« na fakultetima, koje sada postoje, ali je sigurno interesantno znati kakva je »cijena studija po studentu« danas na pojedinim fakultetima. Zato ću dati neke podatke prema informaciji o visokom školstvu rađene za potrebe Sabora SR Hrvatske. Tokom 1966. i 1967. godine bilo je u SR Hrvatskoj na visokoškolskim ustanovama upisano 25.043 redovna studenta, a društveno politička zajednica je visokoškolskim ustanovama dodijelila 120, 489.000 N. Din. Prema tome, zajednica je prosječno za svakog studenta visokoškolskih ustanova dala za troškove obrazovanja otprilike 4.811 N. Din. godišnje (ili skoro pola miliona starih. dinara). Interesantni su podaci o pojedinim ustanovama. Tako je npr. na fakultetima društvenih nauka (Filozofski fakultet, Pravni fakultet, Ekonomski fakultet, Visoka privredna škola itd.) prosječna cijena obrazovanja po studentu iznosila 3.153 N. Din. godišnje. Međutim, ta cijena znatno varira po pojedinim školama: Visoka privredna škola u Zagrebu dobije prosječno Po studentu 14.024 N. Din. godišnje, a Pravni fakultet u Zagrebu dobije po studentu skoro deset puta manje, tj. 1.640 N. Din. godišnje. Na fakultetima tehničkih nauka cijena obrazovanja je u 1967. godini prosječno po studentu iznosila 5.769 N- Din. godišnje. »Najskuplji« je Geodetski fakultet u Zagrebu sa cijenom od 9.153 N. Din., a »najjeftiniji« je Građevinski fakultet sa 4.185 N. Din. po studentu godišnje. Fakulteti poljoprivrednih nauka su u 1967. godini koštali zajednicu u prosjeku 7.688 N. Din. po studentu godišnje, a razlika u cijeni među pojedinim fakultetima nije osobito značajna. Visokoškolske ustanove medicinskih nauka »opteretile« su društveno političku zajednicu u 1967- godini prosječno sa 6.307 N. Din. po studentu. Najskuplji je Medicinski fakultet u Rijeci sa 7.394 N. Din., a najjeftiniji Stomatološki fakultet u Zagrebu sa 4, 552 D. Din. prosječno po studentu. Umjetničke akademije su od društveno političke zajednice u 1967. godini dobile otprilike 11.497 N. Din. prosječno po svakom studentu, što je relativno »najskuplja cijena obrazovanja po studentu na visokoškolskim ustanovama«. U Hrvatskoj je u 1967. godini djelovalo i . 31 viša škola (pedagoške akademije, više ekonomske škole, više pomorske škole itd.), a cijena obrazovanja u tim školama je u prosjeku iznosila 2.723 N. Din. po studentu godišnje. Ima međutim, znatnih razlika u cijenama obrazovanja na pojedinim od tih škola, tako npr. Viša stomatološka škola u Rijeci je dobila od zajednice u 1967. godini 14.295 N. Din- prosječno po studentu. Ovi podaci su dobiveni na osnovu pokazatelja Republičkog zavoda za statistiku i na osnovu podataka o sredstvima ustanova iz završnih računa za 1967. godinu. Većina visokoškolskih ustanova je imala međutim i drugih prihoda osim onih iz budžeta. Cini se ipak, da je bolje pretpostaviti da ova dopunska sredstva nisu bila upotrebljavana za razvijanje nastave, već da su prosječno upotrebljavana za stručni i naučni rad i druge djelatnosti obrazovnih ustanova i instituta sveučilišta. U ovim podacima nisu također izneseni pokazatelji o vanrednim studentima. BROJ ] Jasno je, da su to podaci koji su ovdje dati daleko od toga da predstavljaju »pravu« cijenu obrazovanja. Uostalom, visokoškolska obrazovanja se sada i ne financiraju prema broju studenata, već se sredstva dodjeljuju ustanovama, a one su dužne da za ta sredstva daju obrazovanje grupi studenata, koji su upisani na fakultet. Pretpostavlja se, da će fakulteti jedan dio ovih sredstava upotrijebiti za naučni rad i za naučno i stručno uzdizanje svojih kadrova, za opremu laboratorija itd., što je više manje nužno na svakom fakultetu i visokoj školi. Vjerovatno bi bilo pravilnije godišnju cijenu univerzitetskog obrazovanja izraziti na osnovu godišnje cijene »proizvedenog stručnjaka.« Tako bi se uračunali i troškovi za one studente koji nikad ne završe studij. Međutim, do takve cijene je za sada teže doći. Ona vjerovatno u prosjeku iznosi 30—50% više od navedenih cijena. Kako plaćati troškove studija U diskusiji o društveno ekonomskim odnosima na univerzitetu kao prvo postavlja se pitanje da li je bolje u samoupravnom socijalističkom društvu financirati institucije koje će onda da pruže »besplatno« obrazovanje jednoj grupi studenata, ili treba da »nosioc sredstava« bude student koji će onda »plaćati« za svoj studij obrazovnoj instituciji. Sada se nalazimo u situaciji da zajednica daje sva sredstva obrazov¬noj instituciji, koja onda ili putem slobodnog, upisa, ili putem prijemnih ispita, ili drugih mjera određuje koliko će studenata dobiti nastavu i koji su to studenti. Prava cijena studija po studentu nije razrađena, iako ona de facto postoji. Osim toga, prethodni izbor i kod tzv. slobodnog upisa se je već izvršio i bio je pod litica j em raznih socijalno ekonomskih i geografskih faktora. U toku studija studenti s\x praktički isključeni kao faktor u formiranju društveno eko-nomskih odnosa na fakultetu-1 pred- stavnici »fondova obrazovanja« su skoro potpuno skinuli brigu sa sebe i prepustili čitav proces selekcije studenata i praćenja studija samim visokoškolskim ustanovama, a o konačnom efektu rezultata obrazovanja praktički nitko nema precizni uvid. Sadašnja situacija zapravo predstavlja jedno nejasno i neodređeno stanje, koje je veoma nepogodno da se realno sagledaju kompleksni problemi i da se počnu razrješavati na naučni način. Bez obzira da li će se »financirati« institucije ili studenti, mislim, da bi u prvom redu trebalo sada poći od toga, da se počne svijesno i stručno formirati cijena studija po studentu na pojedinim fakultetima. Ova cijena bi se trebala formirati na osnovu kad rovskih i vremenskih normativa za troškove nastave, na osnovu materijalnih troškova, amortizacije, proste, a možda i proširene reprodukcije. Normativi za formiranje cijene trebali bi da zavise o karakteru nastave, dometa svjetske nauke, o tome koji se kvalitet nastave želi dati itd. Cijena studija će vjerovatno uvijek biti rezultat izvjesnog kompromisa između želja i realnih mogućnosti. Ona će barem za sada biti ovisna o postojećoj cijeni studija na pojedinim fakultetima. Cijena nastave na sveuči¬lištu bi svakako trebala sadržavati jedan dio sredstava potrebnih za razvoj naučnog rada, jer je znanstveni rad nužna potreba svake visokoškolske nastave. Međutim, veće naučne projekte ne bi trebalo ovim putem finan carati. Fakulteti, odnosno instituti, ta sredstva bi mogla dobiti natječajem iz naučnih fondacija, koje bi trebalo još više ojačati. Formiranje društvene cijene studija na visokim školama i sveučilištima nije lak posao. Može se očekivati, da će prilikom formiranja cijene doći do deformacija i raznih ekscesa, ali se tim radom mora početi svijesno i planski Jer se cijena studija po studentu i tako spontano stvara bez svijesne intervencije i bez razrađenih kriterija. U dilemi da li da nosilac sredstava bude student, ili obrazovna ustanova, ja bih se odlučio na to, da to u prvom redu bude student. Uostalom, to drugačije nije ni sada, samo je to u sadašnjim prilikama dosta pri kriveno, pa student, nastavnik, a i druga javnost ne znaju koliko je zajednica dodijelila sredstva za pojedinog studenta, odnosno za obrazovanje i živi se u iluziji da je studij besplatan. Dok se donekle može opravdati da »nosioc sredstava« za financiranje osnovnog obrazovanja bude obrazovna institucija, jer djeca nisu punopravne osobe, pa netko u ime njih mora raspolagati tim sredstvima, ovakvo ponašanje s odraslim ljudima, studentima, stavlja ih na nivo nedoraslog čovjeka. Nije ni čudo, da se kod dobrog dijela studenata ne razvije osjećaj odgovornosti prema studiju i da nisu svijesni toga, da nemarnim odnosom u studiju direktno štete ne samo sebi, već rasiplju sredstva koja je mogao drugi koristiti. Analiza rezultata uspjeha na raznim univerzitetima svijeta uglavnom pokazuje da je procenat redovitog završavanja studija bolji, što su studenti više uključeni u ekonomsko društvene odnose. Razvijanje samoupravljanja na sveučilištu, mislim, da je teško zamisliti, a da se ne zna tačna cijena studija po studentu. Dosadašnja praksa u nas to i dokazuje, jer i u sadašnjim zakonskim propisima u Jugoslavijiama dosta vrlo pozitivnih samoupravnih proklamacija, koje se međutim, nisu ostvarile, jer nisu imale svoju ekonomsku podlogu. Mislim, da se može s pravom oče- kivati da bi uvođenjem cijene studije po studentu znatno podiglo kvalitet univerziteta i smanjilo postojeće pojave alijenacije. Student bi postao svjestan toga koliko društvo cijeni njegov studij i vjerovatno bi tražio da se nastava organizira što je najbolje moguće. S druge strane, nastavnici bi više postali svijesni toga, da su obavezni što bolje i potpunije stvoriti, obrazovati stručnjake i izgraditi znanstvene radnike i mogli bi lakše predložiti da se pomažu samo oni studenti, koji bolje koriste po/jerenje koje im je društvo dalo. Vjerujem, da bi se relativno brzo mogli postići bolji rezultati, ako bi npr. već sada prilikom upisa na fakultet svaki student dobio »bon« koji bi ukazao kolika je cijena obrazovanja za godinu dana na tom fakultetu i koliku vrijednost mu zajednica tim pruža. Kao jedinica cijene mogla bi se uzeti i cijena nastave po pojedinoj katedri, ili za cijeli studij, ali mi se čini da je u sadašnjim prilikama najzgodnije da osnovni pokazatelj cijene obrazovanja bude godišnja cijena studija. Neki problemi u vezi isticanja cijene studija Isticanje cijene obrazovanja mnogi će poistovjetiti sa prijedlogom da se uvede »školarina« u visokoškolskim ustanovama, što nikako nije isto. Školarina podrazumijeva da je obrazovanje privatna stvar čovjeka, a poznato je, da obrazovanje visoko kvalificiranih stručnjaka nije samo interes pojedinca, već je to i velika potreba svakog modernog društva, a pogotovo socijalističkog društva. Zato je obaveza društveno političke za: jednice ili zajednica obrazovanja, da studiozno razrade plan potreba pojedinih stručnjaka i da financira i planira financiranje studija studenata po pojedinim strukama. Kako bi trebalo vršiti izbor studenata, teško je sada predvideti. Trebalo bi svakako koristiti iskustva sadašnjih komisija za izbor studenata, ali je jasno, da bi u čitavom tom procesu trebali više sudjelovati predstav nici fondova obrazovanja, a i čitava javnost. Daljnje pitanje, koje bi se postavilo je to. da li da finansiranje studija bude u obliku nekog »poklona«, ili treba biti u obliku nekog dugoročnog kredita. Ovo će vjerovatno zavisiti o mnogo faktora , ali čini mi se, da će tendencija rješavanja vjerovatno ići k tome, da će se studenti financirati za troškove studija u obliku nekog dugoročnog kredita. Takvi odnosi bi dalje vodili raščišćavanju stvarnih društveno ekonomskih odnosa. Jedno pitanje koje bi se relativno brzo postavilo kad se ustanovi realna cijena studija je to, da li čovjek može »privatno platiti« troškove visokoškolske nastave, ako želi studirati, ako ispunjava uvjete za studij, a društvena zajednica nije u stanju da ga financira. Mislim, da bi bilo teško odbiti pravo čovjeku da sam plaća svoj Studij i da studira, ako zadovoljava dogovorene uvjete. Uostalom, tko može garantirati da je »komitet za izbor studenata« napravio svoj izbor studenata sa apsolutnom pravednošću i tačnošću. Vjerovatno će biti studenata koji će biti voljni da neko vrijeme rade, a zatim da sa ušteđevinom plaćaju studij. Zašto npr. takvi studenti ne bi poslije završene prve godine mogli dobiti kredit zajednice, a oni studenti, koji nisu ispunili obavezu predviđenu za prvu godinu, da ne dobiju dalje povjerenje i kredit zajednice itd. Ipak sam mišljenja, da će biti relativno malo studenata koji će biti u stanju da sami snose troškove studija, koji, kako smo vidjeli, nisu mali, a većina će se ipak boriti za kredit u okviru planova fondova visokoškolskog obrazovanja. Razrješavanje društveno ekonomskih odnosa na univerzitetima i visokoškolskim ustanovama sigurno ne će ići brzo i jednostavno, ali mislim, da je formiranje cijena studija jedan od osnovnih uvjeta da se ovako »zamagljeno« stanje počne jasnije rasplanjivati. Čini mi se, da je jedan od uzroka zašto postoji ovakva težnja za upise na fakultete i to, što su dohoci radnih ljudi u Jugoslaviji u materijalnoj proizvodnji relativno niski, pa gubitak radnog staža ne predstavlja veliku štetu za one koji Studiraju. Povećanjem dohotka kvalificiranih radnika i srednje obrazovnih kadrova, vjerovatno će se i kod nas odnos prema univerzitetskom studiju promjeniti, pa će tome težiti u prvom redu oni, koji imaju stvarno volju i sposobnost i koji žele riskirati 4—6 godina kad ne će biti u neposrednoj proizvodnji i stvarati svoj dohodak. Formiranjem cijene studija mislim, da bi se na kvalitetno novi način moglo prići planiranjem kapaciteta visokoškolskih ustanova. Manje bi bile izražene tendencije da se održavaju škole koje nemaju uvjete za rad i koje ne produciraju kvalitetne stručnjake, ako se sa sličnom cijenom može dobiti obrazovanje u drugoj kvalitetnijoj školi. Uvođenjem cijene studija bolje bi se sagledali i problemi tzv. vanrednog studija koji se često mora i doplaćivati. Danas se npr. događaju apsurdne pojave da vanredni student plaća školarinu, iako daje doprinos za školstvo, a redoviti student ne daje taj doprinos, ali mu zajednica plaća kompletni studij. Drugačije bi se prašio nagrađivanju tzv. honorarnih »nastavnika iz proizvodnje« koji su za slični nastavnički rad na univerzitetu plaćeni desetak puta manje nego tzv. »stalni nastavnici«. U tezama o financiranju obrazovanja obično se ističe da bi pojedine dje latnosti trebale da financiraju obrazovanje kao dio proširene reprodukcije. Mislim, da je to tačno i da hi se društveni fondovi tako uglavnom trebali formirati. Međutim, smatram da je biitno da financiranje ne mimoiđe studente i da ne postane bezlično. Čini mi se, da treba istaći da se u izvjesnim fazama socijalizma zaboravlja da postoje i realni lični inte resi, a zadatak je samoupravnog društva da ocijeni sve faktore i odnose između pojedinca, pojedinih djelatnosti i društva kao cjeline.. Teoretski se npr- može pretpostaviti da se i pojedine djelatnosti počnu »zatvarati u sebe« i da nastoje stvoriti relativno manji broj kadrova kako bi se postigla »veća cijena« njihovog rada. Zato je utjecaj pojedinca i šire zajednice nužan i u formiranju pojedinih specijalističkih kadrova. Možda će se nekima činiti da bi formiranje cijena studija dovelo do još veće socijalne diferencijacije. Ja mislim upravo obratno. Ove socijalne diferencijacije i privilegije se sada odvijaju u ovom sektoru bez jače intervencije, a mislim da bi stvarnom analizom društveno ekonomskih odnosa i jačim uticanjem onih faktora koji stvaraju materijalna sredstva za plaćanje cijena studija mogle vršiti svjesnije potrebne korekcije. Ova razmatranja nisu mogla ući u pojedinačne analize razrješavanja društveno ekonomskih odnosa na pojedinim fakultetima, jer se to može samo kroz dublje poznavanje procesa specifične nastave i zadatka nas tave. To će biti dulji i opsežniji posao, ali sam uvjeren, da formiranje društvene cijene studija predstavlja jedan od osnovnih uvjeta, ako se hoće unaprijediti samoupravni odnosi na univerzitetu. Može se očekivati da će biti otpora ovakvom pristupu rješavanja problema financiranja visokoškolskog obrazovanja. To će vjerovatno dolaziti od onih, koji smatraju da se ne može vrednovati rad visokoškolskih ustano va ii da ovakav pristup umanjuje vrijednost rada na univerzitetu. Meni se pak čini, da će ovaj proces pomoći da dođe do većeg društvenog vrednovanja rada na univerzitetu. Otpor ovakvom pristupu može se očekivati sa strane onih, koji misle da studenti nisu nimalo dorasli da sudjeluju u formiranju društveno ekonomskih odnosa na univerzitetima i da treba samo planirati kadrove i dati više sredstava visokoškolskim ustanovama, tj. nastavnim radnicima. Otpor se može očekivati i sa strane onih studenata, koji traže apsolutnu slobodu upisa i smatraju, da nije važno kakav je to nacionalni gubitak ako se ne iskoristi šansa koja im je data odvajajući višak rada za visokoškolsko obrazovanje. Čini mi se ipak, da sve te tendencije su slabe da bi mogli spriječiti da dođu do izražaja objektivna kretanja koja danas vladaju u društveno ekonomskim odnosima u našoj zemlji. Naš bi zadatak bio da proučimo ta kretanja, analiziramo realno stanje i dovedemo do svijesti svih faktora koji odlučuju, te da se poduzmu mjere koje će pomoći da se realne suprotnosti što prije razrješavaju. Tako bi se vjerovatno lakše postigao željeni cilj, tj. kvalitetno i ekonomično formiranje visokih stručnjaka koji su u stanju da otkrivaju istinu i samostalno unapređuju razna područja ljudske djelatnosti. Formiranje društvene cijene studija po studentu, mislim, da je prvi preduuvjet da se u toj oblasti nađu rješenja koja će zadovoljiti i potrebu planiranja upotrebe društvenog viška rada i individualne slobode.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Kliničke medicinske znanosti

POVEZANOST RADA