Naslov
Developpement de l'ensemble de la chatedrale de Dubrovnik
(Development of Dubrovnik cathedral assemble)

Autori
Peković, Željko

Izvornik
Hortus artium medievalium (1330-7274) 1. (1995); 162-168

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, prethodno priopćenje, znanstveni

Ključne riječi
Sakralna arhitektura; Katedrale; Dubrovnik
(Sacral architecture; Cathedrals; Dubrovnik)

Sažetak
Dubrovnik je nastao na poluotoku koji je zatvarao duboku zaštićenu uvalu pogodnu za stvaranje luke u neposrednoj blizini antičkog Epidaura. Unutar luke pred vratima Pustijerne 972. godine izgrađena je prvotna crkva sv. Vlaha zaštitnik Grada. Bila je to pravokutna građevina s kvadratnom apsidom, sa četiri stupa što su nosili svodove u kojima je jasno bio izražen upisani križni tlocrt te centralno postavljena kupola. Izvan gradskih vrata sagrađena je i posebna kula u kojoj je imao stanovati knez. Do nje je izgrađena četverolisna građevina koja je imala višestruku namjenu: memorija sveca, krstionica i kapela. Krajem X. stoljeća Dubrovnik je postao nadbiskupijom. Postavilo se pitanje izgradnje bazilike koja će služiti kao katedrala. Držim da je ta prva katedrala izgrađena na taj način da se zatečena Crkva sv. Vlaha proširila i produljila do utvrde, koja je, zajedno s četverolisnom građevinom, postala sastavni dio katedrale. Ona je i nadalje ostala posvećena zaštitniku grada. Zadržala je svodove i kupolu prve crkve, dograđeni su joj bočni brodovi koji su dobili drveno krovište. Od male centralne građevine dogradnjom je izgrađena trobrodna, troapsidalna bazilika. Izgrađena joj je jednostepena subselija sa jednostavnom katedrom. Četverolisna memorija postala je tad krstionicom. Katedrala je vrlo brzo, u istom stoljeću, doživljela svoju prvu predgradnju, najvjerojatnije odmah nakon raskola 1054. godine. Sa željom da je u cjelosti nadsvode, dograđeni su joj iznutra uz perimetralne zidove i izvana uz zidove prve crkve sv. Vlaha dvostepeni zidani polupilastri T – presjeka. Nad glavnim brodom dobila je ona bačvasti svod, dok su joj na bočnima izgrađeni najvjerojatnije križni svodovi. Crkva tom pregradnjom nije bitno izmjenjena u vanjskom izgledu. Preuređeno joj je svetište tako da je dograđena subselija, pa je postala dvostepena, premodelirana je katedra, a apsida je ukrašena novim freskama. Menza je bila zidana, nalazila se na spoju broda s apsidom. Nalaz groba u južnom zidu bazilike s monumentalnim natpisom biskupa Gerarda (1120. – 1130), pokazat će se važnim prilikom datacije rušenja katedrale i građenja nove romaničke građevine. Njezin namještaj i zidanje odaje isti, predromanički slog. Međutim ona donosi jednu novu ideju reformirane crkve XI. stoljeća a to je trobrodna bazilika sa strogim provođenjem troapidaliteta. U drugoj polovini XII. stoljeća ta je katedrala porušena, te je izgrađena nova s titularom sv. Marije Velike. Razlog promjene titulara je najvjerojatnije donator čijom se izričitom voljom mjenje titular. Romanička katedrala nešto je veća od predhodne bazilike; dugačka je izvana 41 m, a široka 17 m. Kao i prethodna i ona je trobrodna, s apsidom samo u glavnom brodu. Stupovi glavnog broda bili su razvedenog križnog tlocrta. S vanjske strtane tih zidova bili su duboki pilastri koji su širinom odgovarali unutrašnjim lezenama. Katedrala je imala i galerijicu s kolonadom, kojom se moglo prolaziti oko cijele katedrale. Osim toga, katedrala, koju svi putopisci opisuju kao vitku i visoku, imala je svodove nad srednjim brodom, bočnim i nad matronejem. Morala je imati križni konstrukcijski sustav svodova, i jake vanjske zidane pilastre koji su preuzimali vrlo veliku horizontalnu silu svodova. Tlocrt i prvi graditelji dubrovačke katedrale upućuju na arhitektonski koncept koji je stoljeće prije dosljedno proveden u čitavom nizu katedrala susjedne Apulije. Ta je katedrala srušena u velikom potresu 1667. godine, kad je izgrađena današnja barokna katedrala. Dubrovnik je trebao odvojiti kult sv. Vlaha od Katedrale, što se dogodilo još za vladanja Venecije. Moralo se poklopiti nekoliko važnih događaja da bi se sagradila nova crkva posvećena zaštitniku Grada. To je prije svega dolazak Ilije Sarake za dubrovačkog nadbiskupa 1342. godine, zatim je u Dubrovnik Toma de Vitanis donio lijevu ruku sv. Vlaha 1348. godine, a godinu dana prije svetac je spasio Grad od kuge. Veliko je vijeće donijelo 26. veljače 1348. jednoglasnu odluku o gradnji nove Crkve sv. Vlaha te da knez i Vlada odrede njezin oblik i način izgradnje.

Izvorni jezik
Fra

Znanstvena područja
Znanost o umjetnosti

POVEZANOST RADA