Naslov
Psihodrama sa psiholozima
(Psychodrama with Psychologists)

Autori
Mindoljević Drakulić, Aleksandra

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, sažetak, stručni

Izvornik
13. dani psihologije u Zadru / Lacković Grgin, Katica ; Sorić, Izabela ; Vulić Prtorić, Anita - Zadar, 2002

Skup
13. dani psihologije u Zadru

Mjesto i datum
Zadar, Hrvatska, 23.05.2002. - 25.05.2002

Vrsta sudjelovanja
Predavanje

Vrsta recenzije
Domaća recenzija

Ključne riječi
psihodrama; psiholozi; grupna psihoterapija
(psychodrama; psychologists; group psychotherapy)

Sažetak
Povijest grupne psihoterapije u najširem smislu počinje od starih Grka. Primjena grupe u to je doba imala stanovite elemente psihološkoga liječenja, a i metode učenja provodile su se u grupi. Tako su bili poznati magijski rituali u čast nekih grčkih bogova što je imalo svojevrsno katarktičko značenje. Zanimljive podatke o grupnoj psihoterapiji nalazimo i u francuskoj literaturi s početka 18.stoljeća kada je liječnik De Cade u duševnu bolnicu uvodio igre s bolesnicima (bile su to igre koje su tada imale mnogo kazališnih elemenata, pa su preteča današnje suvremene psihodrame) sa ciljem oslobađanja pacijenata njihovih kočenja. Sve je ovo zapravo pretpovijest psihodrame, a pravi je uspon ta terapijska tehnika počela doživljavati tek nakon Drugoga svjetskog rata. Naime, tu je scenskoekspresivnu psihoterapijsku metodu liječenja prvi uočio i primijenio bečki liječnik Jakob Levy Moreno, kada je tridesetih godina prošloga stoljeća u Beču kreirao tzv. Kazalište spontanosti praveći improvizacije skečeva sa ciljem animiranja spontanosti i vraćanja osobnog osjećaja za kreativnost. Kasnije je psihodrama, kao psihoterapijska tehnika, počela nalaziti svoje mjesto i u anglosaksonskim zemljama, pa na kocu i drugim krajevima svijeta, posebice u Francuskoj, kada su dječji psihijatri S. Lebovici, R. Diatkine te E.i J. Kestenberg, inspirirani saznanjima iz psihoanalize prakticirali analitičku individualnu psihodramu i grupnu scensku analizu, smatrajući da je scenska igra kao način ekspresije sredstvo izbora za bolesnikove nesvjesne pulzije. Danas, osim grupne i individualne psihodrame, postoji i psihodrama u paru te Shutzove i Rogersove tzv. encounter ili T-grupe, razvijene 70-ih godina 20.stoljeća, što uključuje psihodramatske dodatke te neverbalne vježbe poput milovanja, masiranja ili plesa, a sve u cilju što slobodnijeg izražavanja emocija te smanjivanja smetnji i otpora. No, osim u umjetničke ili terapijske svrhe, primjena psihodrame može biti i u edukativne svrhe. U literaturi je poznata edukativna psihodrama za kliničke psihologe, pedagoge i socijalne radnike prema Didieru Anzieu (1975.) koji je psihodramu, s obrazovnog stajališta, smatrao mnogo prikladnijom.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Kliničke medicinske znanosti, Psihologija

POVEZANOST RADA