Naslov
Otok Svetac – kulturološki imaginarij pučinskoga svijeta
(Sv. Andrija Island – Culturally Imaginarium of the Sea World)

Autori
Stipan, Davor

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, neobjavljeni rad, znanstveni

Skup
Prvi međunarodni simpozij mladih povjesničara umjetnosti u Splitu

Mjesto i datum
Split, Hrvatska, 08.05.2015. - 10.05.2015

Vrsta sudjelovanja
Predavanje

Vrsta recenzije
Nije recenziran

Ključne riječi
otok Svetac; povijest; arhitektura; pučka predaja
(Sv. Andrija island; history; architecture; oral heritage)

Sažetak
Izlaganje pokušava približiti baštinske i općekulturalne manifestacije jednog rubnog dijela hrvatskog materijalnog i nematerijalnog naslijeđa. Otok Svetac, kao dio pučinskog arhipelaga istočnojadranske obale, od antičkog do recentnog razdoblja održava kontinuitet geostrateških, pučkopredajnih i graditeljskih osobitosti. Dobivši ime po betsaidskom ribaru otok se smjestio na otvorenom moru između pješčanog Biševa i vulkanske Jabuke. Mnogo je toga zlokobnog vezano za ovaj otok, od pokolja engleskih pomoraca od strane čuvara ovaca upitne prošlosti zbog kojeg je na engleskim pomorskih zemljovidima stekao epitet Vražjeg otoka, preko grobova neobično korpuletnih ljudi otkrivenog na omanjem platou u unutrašnjosti i njemačkog bombardiranja talijanskog brodovlja u Drugom svjetskom ratu, pa do nebrojenih brodoloma čiji su jauci zatomljeni pod dubokim morem njegovih obala. Teško je zamisliti da je ovaj klisurasti greben ne tako davne 1951. godine imao 51 stalnog stanovnika, a još teže da je na njemu koncem 18. stoljeća podignut omanji tvornički pogon za proizvodnju borove smole u kojem su radili obučeni skupljači s apeninskog poluotoka Gargana. Nekadašnji stanovnici uglavnom su se bavili ribarstvom i vinogradarstvom, a u skladu s općim trendom depopulacije manjih i pučinskih otoka na Jadranu, ista je definirana smrću posljednje stanovnice otoka Jurke Zanchi 1997. godine. Smatra se da je otok bio naseljen u prapovijesti, a osobiti geoprometni značaj na jadranskim pomorskim rutama u antičkom razdoblju potvrđuje brojnim hidrološkim arheološkim nalazima kao i povijesnim pisanim svjedočanstvima. Uz longitudinalnu dužobalnu plovidbu, transjadranska antička pomorska ruta od Monte Gargana preko Palagruže prema Svecu ili Visu do istočne obale Jadrana (i obrnuto) bila je jedna od važnijih pomorskih pravaca između dviju obala. Sa jugoistočne strane otoka u uvali Slatini utvrđeno je postojanje 12 olovnih prečki antičkih sidara od kojih se jedna sa grčkim natpisom čuva u Arheološkoj zbirci u Hvaru. Isto tako, veliki broj antičkih sidara razbacan je po dnu uvale Kolac na sjeveroistočnoj strani otoka. Pored rta Trepina na sjevernoj strani otoka je najvjerojatnije u kasnom srednjem vijeku podignuta crkvica sv. Andrije koja je danas u ruševinama. Nova, u uvali Slatini se gradi u 17. stoljeću te biva dugo vremena prepuštena nastrajima posolice nošene južnim vjetrovima te izložena gutanju od strane žilave vegetacije koja ju okružuje, da bi 2002. godine bila u potpunosti obnovljena. Ovaj jednobrodni oratorij sa karakterističnim dalmatinskom zvonikom na preslicu te posve jednostavnim i svojoj namjeni primjerenim arhitektonskim diktatom pripada župi sv. Nikole u Komiži. Unutrašnjost otoka obilježavaju fantazmagorična tumačenja baštinjena u narodnoj predaji njegovih nekadašnjih žitelja i njihovih današnjih potomaka. Jedno od takvih tumačenja kaže da na Poju, jedinoj većoj agrarnoj površini u središtu otoka, ne raste viša vegetacija na mjestu gdje su navodno pokopane benediktinske redovnice koje su tu imale samostan. Benediktinski samostan je na ovoj lokaciji postojao te o njemu svjedoče fragmentalni materijalni ostaci ; ponajprije polukružna apsida kao začelni dio nekadašnje manje kapelice i bačvasto nadsvođena cisterna. Postoje pretpostavke da je osnovan već u 9. stoljeću, no prvi put se u dokumentima spominje 1229. godine. Druga pučka vizija vezana je za daleko poznatiji lokalitet na otoku zvan Krajicino. Prema lokalnoj legendi ilirska kraljica Teuta dala je sagraditi tvrđavu na istočnom grebenu otoka bježeći od nasrtaja pobjedničke rimske vojske. Govori se da je na prepad zaskakala manje galije čiju bi posadu zatočila u svojoj tvrđavi te nakon maglovitih noćiju ispunjenih putenošću, svecorskim vinom i srebrnini mjesečine, iznemogle mornare dala pogubiti bacivši ih u more niz strme obronke pod trvđavom. Priča se da je i sama slično okončala izvršivši samoubojstvo. Temeljem pučke predaje, lokacija je i stekla svoj toponim (Krajicina, Kraljičino). I u ovom slučaju radi se o jednoj od najljepših priča maritimne usmene baštine, no čini se da je povijest nešto drukčija. Kada je 527. godine Justinijan I. Veliki došao na prijestolje Istočnog Rimskog Carstva, za svoj glavni politički cilj postavio je obnovu Rimskog Cartsva, koju će povijest pamtiti kao Justinijanovu rekonkvistu. Za ostvarenje toga cilja caru su trebali mirni putovi duž cijele istočne obale Jadrana poradi održavanja trgovačkih veza između Italije i Konstantinopola. Bizant gradi sustav postaja kojim osigurava pomorski put uz istočnu obalu Jadrana, uz vanjski pojas otoka s nizom fortificiranih izvidnica koje su u isto vrijeme i opskrbni centri za mornare i putnike. Tako je i na Sv. Andriji početkom bizantske vladavine istočnojadranskom obalom u 6. stoljeću, na sjeveroistočnoj strani otoka sagrađena kasnoantička ranobizantska utvrda.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Arhitektura i urbanizam, Povijest, Arheologija

POVEZANOST RADA