Naslov
Blaženstvo siromaštva. Duhovni privilegij ili socijalna potlačenost?
(Beatitude of poverty. Spiritual privilege or social oppression?)

Autori
Vuletić, Suzana

Izvornik
Diacovensia : teološki prilozi (1330-2655) 41 (2014), 4; 421-424

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, uvodnik, znanstveni

Ključne riječi
blaženstvo; siromaštvo; socijalni nauk Crkve
(beatitude; poverty; social doctrine of the Church)

Sažetak
U vremenu svjetske ekonomske recesije, u kojem zakoni tržišne ekonomije nadvladavaju moralne zakone pravednog stjecanja vlasništva i distribucije vremenitih dobara ; u društvenoj ideologiji obilježenoj neoliberalnim kapitalizmom, produktivističkim hedonizmom i mentalitetom utilitarizma, sve se više svakodnevno produbljuje jaz između bogatih i siromašnih. Unatoč brojnim globalnim poboljšanjima životnoga standarda, broj siromašnih u svijetu naočigled, sve više raste. Statistike utvrđuju da je više od milijarde ljudi pothranjeno te da 18 milijuna ljudi godišnje umire od posljedica siromaštva. Stvarnost je to sveopćeg društveno-gospodarskog problema, od kojeg nisu izuzeti ni vjernici „Lijepe Naše“. Zbog posljedica nepoštene privatizacije, beskrupulozne korupcije, zaduženja u francima, blokiranih računa, nezaposlenosti, socijalne isključenosti, niskih primanja , ... , sve smo češće slučajni prolaznici pored onih čija se dnevna primanja svode na povratnu naknadu pronađenih boca ili ostataka iskoristive hrane u kontejneru ; starije populacije koja si samo može priuštiti toplinu zimskog ugođaja u sklopu velikih trgovačkih centara, čekajući pritom akciju ili kakvu drugu sniženu pogodnost u kasnim večernjim satima, neposredno prije njihovih zatvaranja. U takvim socijalnim uvjetima, naši visoko-obrazovani mladi sve češće odlaze u inozemstvo radi dobivanja poslova na nižim razinama, dok istovremeno, preko granice sve češće zamjećujemo ilegalne imigrante još lošijeg socio-imovinskog statusa, tragajući za svojom „obečanom zemljom“ u stanju trajnog progonstva. U drugoj krajnosti, ovi loši ekonomski uvjeti, odražavaju se na društvenom planu i povišenom stopom kriminaliteta, nasilja, krađi i pljački. Na tom tragu prikladno je posvjestiti si Aristotelovu tvrdnju, aktualnu i u naše doba, da je: „siromaštvo = majka kriminala“, a bogatsvo majka nemorala“. Državne nam vlasti prezentiraju ove činjenice kao ekonomski, politički, društveni, a ne toliko, etički, ni duhovni problem. No, „radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu“ (GS, 1). Iako su siromasi na perifiriji društva, oni trebaju biti na prvoj liniji Crkvene pastoralne pozornosti, a ne samo Caritosove pučke kuhinje ili povremenih blagdanskih humanitarnih osvješćivanja, unutar sveopće društvene i crkvene zajednice. Jedno od najvažnijih poslanja Crkve je briga za siromašne. Preferencijalna briga za siromašne i okrenutost prema siromasima je zahtjev samog evanđelja i socijalne pravde. To se snažnije naglasilo dolaskom pape Franje koji naglašava da naš odnos prema siromasima, treba biti odnos «pozornosti». On smatra da je globalno siromaštvo, »sablazan« našega vremena. Njegovu su usredotočenost pozornosti i okrenutost prema siromasima prepoznali i brojni teolozi crpeći ga kao temu teološko-pastoralnih promišljanja, zastupljenih i u ovom tematskom broju Diacovensie. Refleksijom pojedinih istaknutih članaka, uvaženih autora, želi se ponovno valorizirati vrijednost siromaštva, no ne kao socijalno-ekonomske kategorije, već teološke vrijednosti siromaštva u funkciji ekonomije spasenja. Siromasi su oduvijek imali posebnu zaštićenost i privilegiranost, te istaknuto mjesto u evangelizacijskom poslanju Crkve, baštinjeno iz staro-zavjetnih tekstova Biblije i privilegiranog statusa Isusovog navještaja . Pozivao je svoje najbliže učenike da se odreknu materijalnih dobara, kako bi bili slobodniji slijediti ga (Mt 10, 9- 10 ; Mk 6, 8-9 ; Lk 9, 3 ; 10, 4...), dok se i sam poistovjećuje s gladnima, žednima, golima i bosima..., posvješčujući nam kako: „što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25, 31-46). Za razliku od dimenzije socijalnog siromaštva, kod evanđelista, nailazimo na novu kategoriju, „siromaštva duhom“ koji nam se paradokasalno predstavlja kao religiozni ideal. Proglasom blaženstva, istaknutom tvrdnjom: "blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko“!, nailazimo na utjehu obećanja eshatološkog kraljevstva. Ovdje nisu zastupljeni materijalni siromasi, zahvaćeni stvarnom situacijom ljudske bijede, već oni, čiji je jedini unutarnji posjed i dragocijenost, u posvemašnjem predanju Isusu. Oni, koji su se uspjeli osloboditi svih materijalnih navezanosti ovozemaljskih dobara i investiranjemu duhovne blagodati, zauzvrat, ispuniti se nepropadljivim i neprolaznim bogatstvom. Biblijski propagirano siromaštvo, tim shvaćanjem i iskustvenom doživljajnošću, zapravo postaje bogatstvo nutrine. Siromaštvo u tom viđenju nije stanje samo ekonomske oskudice, nego pretpostavka za istinsku slobodu i revno izvršavanje prve Božje zapovijedi. Tom se duhovnom osolobođenošću ostvaruje pretpostavka kojom „nitko ne može služiti dvojici gospodara ... Ne možete služiti Bogu i bogatstvu“ (Mt 6, 24), jer se hedonističkim težnjama i čežnjom za prekomjernim stjecanjima vremenitih dobara, kompromitira spasenje njihovih vlasnika. Na taj način, Isosov proglas o blaženstvu siromašnih, nije samo dodjela milosti, već i uvjet pripuštanja u kraljevstvo Božje. No to nije samo poziv upućen vjerskim sljedbenicima, već svim ljudima dobre volje. Papa Benedikt XVI, snažno je isticao kako u vremenu današnje opće gospodarske krize, umjesto ekonomije koristoljubivosti i sebičnosti, Crkva se treba zalagati za ekonomiju ljubavi i solidarnosti, uzajamnosti i zajedništva, besplatnosti i darivanja. Nadovezujući se na encikliku, Caritas in veritate, i papa Franjo poziva na ekonomiju ljubavi i sebedarja, koja će promicati solidarnost i bratske odnose među ljudima i narodima, nadahnutu Kristovim primjerom. Tim se posvješćuje da se socijalni izazovi koji pogađaju Crkvu , tiču svih njezinih članova i pozivaju na solidarnost. Pritom, nije dovoljno da se samo teoretski-deklarativno zalažemo za siromašne, već je nužno da se pastoralno- praktični pozabavimo da ovu našu zbilju opće neimaštine, pokušamo ublažiti, ostvarujući snažniji socijalni angažman pravednijom distibucijom materijalnih dobara na ekonomskom planu socijalnog siromaštva. Na području duhovne bijede, trebali bi se jačati moralnim krjepostima umjerenosti da nas očuva od gramzivosti pohlepe, senzibilizirajući nas krjepošću karitativne ljubavi prema našim bližnjima u potrebi. To je jedini istinski put nasljedvanja Krista i put čovjekovog približavanja Bogu, njegovim samo-ostvarenjem izvršavanja moralnih obveza socijalne osjetljivosti. Majka Terezija je znala upozoravati da „jedino što može ukloniti siromaštvo je pravedno dijeljenje dobara“. To je ujedno i poziv na velikodušnost upućen svakome od nas ponaosob, a tek potom milosrdni apel društveno-političkim i crkvenim strukturama. Duh evanđeoskog siromaštva oduvijek je nadahnjivao socijalni govor i djelovanje Crkve. On ima taj misijski zadatak i u našem vremenu, u kojem prevladava potrošačka logika današnjeg društva, u kojem se „blaženstva“ mogu činiti paradoksalnima, jer ljudi redovito smatraju da uz bogatsvo ide samo životna lagodnost, egzistencijalna udobnost i obilna raskoš. Tim se ispraznim predmnijevanjem lako možemo zanijeti očekivanjem da se u bogatsvu krije prava vrijednost. I upravo se tim razočaranjem, uviđa kako se pravo siromaštvo srca pokušava nadomjestiti materijalnim posjedom i vremenitim dobrima koja u konačnici, ne ispunjaju. Od tuda se rađa stalna nezasitna čežnja i još veći zahtjevi, koji nikada ne ispunjaju naša istinska očekivanja. Time zaključujemo naš naslov i kratko uvodno promišljanje retoričkim zapitkivanjem kako mi osobno doživljavamo „blaženstvo siromaha“: kao duhovni privilegij ili socijalnu potlačenost?, imajući u vidu Volterovu premisu: „Tko se boji siromaštva, nije dostojan izobilja“. „Siromaštva se ne treba stidjeti. Ima mnogo više ljudi koji bi se morali stidjeti svoga bogatstva!“ (Johann Nestroy)

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Teologija

POVEZANOST RADA