Naslov
Klasifikacija pisama Antuna Vrančića
(The Classifition of the Letters of Antun Vrančić)

Autori
Sorić, Diana

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, magistarski rad

Fakultet
Filozofski fakultet u Zadru

Mjesto
Zadar

Datum
18.02

Godina
2009

Stranica
149

Mentor
Lončar, Milenko - Glavičić, Branimir

Ključne riječi
Antun Vrančić; pisma; klasifikacija; humanizam
(Antun Vrančić; letters; classification; humanism)

Sažetak
Epistolarij Antuna Vrančića (1504-1573) dojmljiv je u više segmenata a time i predstavlja izazov za razne znanstveno- istraživačke poduhvate. Izazov s kojim sam se ja odlučila suočiti pretočio se u pokušaj sistematizacije tih pisama metodom klasifikacije prema adresatima i sadržaju. Da je riječ o impozantnoj građi svjedoči sljedeće: epistolarij se nalazi isključivo ili djelomično u sveukupno 9 svezaka mađarskog izdanja Lászla Szalaya i Gusztáva Wenzela objavljenog u seriji Monumenta Hungariae historica Mađarske akademije znanosti. Svesci IX, X, XIX, XX, XXV i XXVI sadrže isključivo korespondenciju u razdoblju od 1538. do 1573. godine, svesci IV i V pisma od 1553.-1557., svezak VI nekoliko pisama iz 1567. i 1568. godine te svezak XXVII u kojem se nalaze pisma u «rinfuzi» od 1532. do 1573. godine, što se nalazi na gotovo 3000 stranica. Tim pismima treba pridodati 16 neobjavljenih Vrančićevih pisama, uglavnom autografa, koji se nalaze u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu (R 5717-5726) i jedno pismo koje se nalazi u seriji Segretaria di Stato, Principi, 27. f. 319. Bibliotheca Academiae Hungariae in Roma, Fontes 3. Prije same klasifikacije pisama logično su se nametnula «zavirivanja» u povijesni te kulturno-intelektualni kontekst što je rezultiralo uvodnim poglavljima u tom smjeru. Rezimirajući ta poglavlja istaknula bih samo činjenicu da je Vrančić i kao crkveni velikodostojnik i kao diplomat, ali i kao humanist, aktivno sudjelovao u mnogim važnim društveno-političkim događanjima, te da je ne samo pomno pratio politička i crkvena previranja, već je mnoga morao i riješavati (dovoljno je spomenuti diplomatske misije u Carigrad ili žučne borbe protiv heretika). Vrančićeva humanistička osvještenost najizdašnije se zrcali upravo u epistolografskom opusu koji je, između ostalog, plod epistolografskog trenda u razdoblju humanizma. Tu se svakako misli kako na brojne kolekcije pisama raznih europskih autora, tako i na mnoge epistolografske normativne priručnike koji su nastajali na dvjema tradicijama, srednjovjekovnoj ars dictaminis i humanističkoj ars epistolandi. Vrančić je dakako, kao pravi humanist, bio priklonjeniji humanističkoj tradiciji koja je svoje uzore tražila u antičkom epistolografskom izričaju, napose Ciceronovim i Plinijevim pismima, i koja se klonila srednjovjekovne, odviše stereotipne i formulaične, epistolografske tradicije pa su njegova pisma ugodna i zanimljiva za čitanje. Kao što je prije rečeno, izazov s kojim sam se suočila bio je da pisma klasificiram kako bi se prije svega ispravile zbunjujuće brojke koje se provlače upravo o broju Vrančićevih pisama (od 400 pa do 4000) te da se dobije sustavan popis svih adresata. Stoga, klasifikacija prema adresatima rezultirala je sljedećim podacima: adresata kojima se Vrančić obratio ima sveukupno 258, od čega je 62 iz crkvenog miljea, 65 su državni dužnosnici i vladari, 9 je članova obitelji, 9 Vrančićevih podređenih službenika te 113 prijatelja i poznanika. Ukupan broj pisama, prema mojem izračunu, izgleda ovako: pisama koja je poslao ima 791 od čega je 765 na latinskom, 20 na talijanskom i 6 na mađarskom jeziku, nadalje, sačuvano je i objavljeno u mađarskom izdanju 139 pisama koja je Vrančić dobio te 199 pisama koja je poslao u suautorstvu s kolegama poslanicima za vrijeme diplomatskih posjeta u Carigradu. Klasifikacijom prema sadržaju pokušalo se, koliko god je to bilo moguće s obzirom na neizbježnu sadržajnu fluktuaciju, sistematizirati korpus unutar nekoliko tematskih skupina: pisma privatnog, političkog i crkvenog sadržaja te mješovita pisma. Svaka od tih skupina prošla je dalju podklasifikaciju na temelju zastupljenosti određene tematike. Tako se među privatnim pismima razlikuju prijateljsko-kurtoazna, autobiografska (obiteljska tematika, literarna, zdravstvena, intimno-prijateljska i tema žene), prigodna pisma te esejistička. Politička pisma sam podijelila na društvenopolitičke izvještaje, protuturska, diplomatska i apelativna, a crkvena na konvencionalna upućena kleru, pisma vezana uz crkvenu upravu te pisma vezana uz problem s hereticima. Vrlo zanimljivo bi bilo istraživanje Vrančićevih pisama u formalnom segmentu (pozdravne formule na početku i na kraju pisama – salutatio, superscriptio i valedictio), međutim, budući da nisam raspolagala autografima Vrančićevih pisama (osim onih nekoliko iz NSK), već mađarskim izdanjem koje je upravo u tom segmentu nedosljedno autografima, smatrala sam potrebitim makar otvoriti to pitanje i ukazati na neke specifičnosti. Konačno: Antun Vrančić je zahvaljujući svojoj osebujnosti i svestranosti te brojnim političkim i crkvenim ulogama ostavio zapažen trag na mnogim poljima, no, ono čime nas je uistinu zadužio njegova je pisana ostavština među kojom epistolarij zauzima vrlo važno mjesto, ako ne i najvažnije. Premda se pismima moglo pristiputi na razne načine i primjenjujući različite metode, moj rad se usmjerio prema klasifikaciji što nas je u konačnici dovelo do konkretnih brojki pisama i adresata te usustavljenosti epistolarija unutar nekoliko tematskih skupina.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filologija

POVEZANOST RADA