Naslov
Obiteljska korespondencija Antuna Vrančića: kritičko izdanje rukopisa i jezično-stilske osobitosti
(Family correspondence of Antun Vrančić: critical edition of manuscripts and linguistic and stylistic features)

Autori
Sorić, Diana

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Filozofski fakultet u Zadru

Mjesto
Zadar

Datum
11.02

Godina
2013

Stranica
468

Mentor
Lončar, Milenko - Stepanić, Gorana

Ključne riječi
Antun Vrančić; obiteljska korespondencija; antička epistolografija; humanistička epistolografija; obitelj Vrančić; jezičnostilske osobitosti; kritičko izdanje
(Antun Vrančić; family correspondence; antique epistolography; humanistic epistolography; Vrančić’s family; linguistic features; critical commentary)

Sažetak
Rad se bavi obiteljskom korespondencijom šibenskog humanista Antuna Vrančića (1504-1573) koji je uz važna državna zaduženja na dvorovima europskih vladara, najprije Ivana Zapolje, a potom Ferdinanda I. te njegova sina Maksimilijana II., postigao i najviše časti u crkvenoj hijerarhiji – 1571. postaje ostrogonski nadbiskup i primas Ugarske crkve. Korpus čini 67 pisama Antuna Vrančića, od čega 64 na latinskom i 3 na talijanskom jeziku, koja je uputio nekom članu obitelji (braći, ujaku, nećacima i svastikama) te 22 pisma koja je Antun primio obiteljskih adresata. S obzirom na inače nedovoljnu proučenost Vrančićeva epistolarija (oko 800 pisama) radom se nastojalo ukazati na jezično-stilske osobitosti obiteljske korespondencije te dati kritičko izdanje tog korpusa. U uvodnom poglavlju (1. Uvod) je dana osnovna informacija o korpusu koji čini temelj ovog rada, o definiciji pisma te impliciranosti Antuna Vrančića u humanističku epistolarnu produkciju. U drugom poglavlju (2. Vrančićev životopis) se kratko raspravlja o obitelji Vrančić, ukazuje se na neusklađenost u pitanju datuma rođenja Antuna Vrančića te je prezentiran njegov život kroz prizmu školovanja te političkih odnosno crkvenih zaduženja. Potom (3. Vrančićeva djela) je naveden cjelokupan književni opus Antuna Vrančića podjeljen u nekoliko skupina prema kriteriju žanra. Riječ je o historiografskom opusu, geografskim i etnografskim spisima, retoričkim djelima, pjesničkom opusu, epistolariju i Vrančićevoj molitvi. U nastavku (4. Kratak pregled epistolografije od antike do humanizma) se daje pregled najvažnijih predstavnika epistolografske produkcije u antici – nešto manje se raspravlja o grčkim epistolografima, a više o rimskim (Ciceron, Seneka, Plinije i Fronton). Ukratko se opisuju obilježja srednjovjekovne epistolografije te se navode važniji humanistički epistolografi, posebice oni hrvatskog podrijetla (Ivan Vitez od Sredne, Jakov Baničević, Stjepan Brodarić, Franjo Trankvil Andreis i Andrija Dudić). Slijede (5. Korpusi Vrančićevih pisama) opisi korpusa: rukopisi iz Budimpešte, rukopisi iz Zagreba i mađarsko izdanje Szalay-Wenzel. Osim opisa rukopisne građe, dan je tablični popis svih pisama koja su ušla u ovaj korpus uz osnovnu informaciju o svakom pismu. U poglavlju koje se bavi obiteljskim adresatima (6. Obiteljski adresati Vrančićevih pisama) navedeni su osnovni biografski podaci o tim osobama temeljeni na dosadašnjim saznanjima ali i na epistolariju Antuna Vrančića. Posebno se ukazalo na neusklađenost u pitanju biografskih podataka koji su uočeni u literaturi. Sljedeće poglavlje (7. Jezične i stilske osobitosti) se bavi jezikom i stilom Vrančićevih pisama. Analiza je provedena prema uobičajenim kriterijima pravopisa, morfologije, sintakse, leksika, onimije i stila. Pravopis se analizirao isključivo na korpusu pisama koja su se sačuvala u autografu te se dao tablični prikaz neklasičnih grafija na području vokalizma i konsonantizma. O morfologiji i sintaksi se govori na način da su prikazana uočena odstupanja od klasičnih normi, ali i pravilna uporaba kako bi se prikazalo Vrančićevo dobro poznavanje morfosintaktičkih pravila. U poglavlju o leksiku ukazalo se na specifičan izbor Vrančićeva vokabulara koji se sistematizirao po skupinama: crkveni termini, vojno-politički, posuđenice, deminutivi, pretklasične i poklasične riječi, pjesnički izrazi, hapaksi i rijetke riječi, Vrančić u Bartalovu rječniku i Vrančić u Neulateinische Wortliste J. Rammingera. Onimijom su obuhvaćeni antroponimi, toponimi, hidronimi, oronimi, etnici i ktetici koji su pronađeni u Vrančićevim pismima. Antroponimi su svrstani u nekoliko skupina prema kriteriju funkcije u pismu. Toponomastička građa također je podijeljena u nekoliko skupina prema kriteriju utvrđenih odnosno neutvrđenih lokacija, a posebno su navedeni etnici i ktetici. O stilu Antuna Vrančića raspravlja se s obzirom na uporabu ornatus-a i primjenu epistolarne topike (misaone i jezične kategorije koje su se zbog učestale uporabe prepoznale kao opća mjesta kod antičkih epistolografa). U posljedenjem se poglavlju (8. Jezično-stilske osobitosti u pismima Vrančićevih adresata) govori o jezičnostilskim osobitostima Mihovila Vrančića, Fausta Vrančića i Jeronima Domicija čija pisma upućena Antunu Vrančiću čine dio ovog korpusa. U drugom dijelu disertacije daje se kritičko izdanje pisama (Prilog 1: Obiteljska korespondencija Antuna Vrančića) priređeno prema rukopisima koji se nalaze u budimpeštanskoj knjižnici Széchényi pod signaturom Fol. Lat. 1681. ; Fol. Lat. 1680. i Fol. Lat. 425., prema rukopisu R - 5717 iz NSK te prema mađarskom izdanju Szalay-Wenzel. Jedno pismo iz rukopisa Fol. Lat. 1681. te većina pisma iz NSK prvi put su objavljena u ovom izdanju koje je popraćeno kritičkim aparatom. Kako bi se vjernije prikazali specifični pasusi pisama na kojima se nalaze kodirane poruke Antuna i Mihovila Vrančića, iza kritičkog izdanja (Prilog 2: Dijelovi pisama Antuna i Mihovila Vrančića s kodiranim porukama) se daju snimke tih rukopisa.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filologija

POVEZANOST RADA