Naslov
Povijesni izvori za tri Kačićeve pjesme o vojvodi Janku
(Kačić's Historical Sources for the poems abaut Duke Janko)

Autori
Palameta, Miroslav

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Poglavlja u knjigama, ostalo

Knjiga
Poslanje filologa - Zbornik radova povodom 70. rođendana akademika Mirka Tomasovića.

Urednik/ci
Cvijeta Pavlović, Tomislav Bogdan

Izdavač
FF Press

Grad
Zagreb

Godina
2008

Raspon stranica
605-637

ISBN
978-953-175-314-2

Ključne riječi
preoblikovanje, Bonfini, Orbini, Doglioni, Grabovac, indeks zabranjenih knjiga
(transformation, Bonfinius, Orbini, Doglioni, Grabovac, indeks librorum peohibitorum)

Sažetak
Slijedom uopćene obavijesti u Kačićevu naslovu iz Razgovora ugodnog Slide pisme o vojvodi Janku, izvađene iz različiti istorija, što se odnosi na četiri deseteračke tvorevine o junačkim zgodama Ivana Hunjadija, ovaj rad pokušao je odgovoriti iz kojih je povijesnih djela pjesnik crpio relevantnu građu. Inače, ta njegova nepoticajna opaska o različitim istorijam bez ikakve određenosti ne bi bila intrigantna da Kačić nije nakon prvog izdanja Razgovora (1756.) upravo tekstove o vojvodi Janku, bilo prozne, bilo deseteračke, toliko mijenjao i ispravljao. Otkrivši da je objavio cjeline s nepouzdanim i netočnim podacima, on je za drugo izdanje Razgovora (1759.) stubokom mijenjao pojedine dijelove, izbacivao cijele odlomke, ispravljao netočnosti, popravljao, nadopunjao ili proširivao na osnovi novih i relevantnijih historijskih vrela. Podrazumijevajući da se pluralni oblik spomenute sintagme (različite istorije) odnosi na više naslova koji mogu biti različiti za svaku pojedinačnu pjesmu, odabrana su najprije ona povijesna djela na hrvatskom, latinskom i talijanskom jeziku koja se zanimaju za ugarsko-turska ratovanja sredinom XV. stoljeća i za koja je već poznato, ili se samo pretpostavlja, da su već poslužila Kačiću kao tematska i faktografska nadahnuća za tekstove iz prvog izdanja. U suženom izboru tih i drugih djela, dosad nepoznatih kao Kačićeva vrela, ovjeravani su strukturalni elementi pjesama, što je rezultiralo sigurnijim prepoznavanjem i djela i autora iz kojih je za prve tri pjesme u ciklusu o vojvodi Janku preuzimana građa. Budući da je riječ o povijesnoj literaturi koja se međusobno u osvjetljavanju vremena Janka Hunjadija pokazuje i očituje kao prostor snažnog prožimanja, čestog vrlo slobodnog citiranja, uočavanje bliskosti između činjenica u Kačićevim pjesmama i onih u svakom pojedinačnom historiografskom tekstu nije značilo utvrđivanje glavnoga Kačićeva izvora. Stoga se u takvim primjerima pristupalo temeljitijoj analizi teksta i njegovih mogućih predložaka. Pismu prvu, odnosno njezin prozni sažetak, napisao je Kačić poslije svih ostalih tekstova o vojvodi Janku. Naime, da nije Bonfinijevu historiju Ugarske imao u rukama tek nakon što je napisao i revidirao tekstove o Hunjadiju, iskoristio bi njezinu građu, najrelevantniju za teme ugarsko-turskog ratovanja, upravo za ostale teme o kojima je pisao. Ako se neki drugi tekst iz Razgovora ili njegov dio dade dovesti u blisku vezu s Bonfinijem, onda je sigurno riječ o nekom drugom autoru koji je bez jačih preoblika preuzeo taj dio teksta od Bonfinija. I. Prva pisma o vojvodi Janku, svojevrsni katolog njegovih pobjeda nad vojskovođama sultana Murata II. tijekom 1442. i 1443. na širokom prostoru od erdeljskih i vlaških ravnica do srpskih i bugarskih krajeva u sultanovoj zemlji, oslonjena je na poznato djelo Rerum Ungaricarum decades quatuor cum dimidia talijanskog humanista Antonija Bonfinija, inače povjesničara na dvoru Matije Korvina. Pet Jankovih pobjeda u deseteračkoj pjesmi odgovara isti toliki broj bitaka u latinskom predlošku. Tako se o pljačkaškim pohodima Muratova namjesnika u Raškoj Isak-bega i njegovu konačnom porazu govori u Bonfinija na cijeloj stranici (str. 429, redak 30 - 430, 23), a Mezetu, Kačićevu Memedu, posvećene su četiri stranice (431, 53 - 434, 36) ; o Scabatinovu ili, kao kod Kačića, Sabanovu pohodu i porazu govori se na pet (440, 26 - 445, 36), a o bici na Moravi na jednoj stranici (448, 4 - 449, 12) ; prodor u Bugarsku i bitka s Karambejom prikazuju se na dvije stranice (451, 1 - 455, 15). Dakle, ono o čemu pjeva Kačić unutar je tridesetak stranica latinskog teksta. U izloženoj građi, koja prati i događaje na drugim mjestima, ti prikazi bitaka koncipirani su kao samostalne epizode, što se napokon odrazilo i na strukturu same pjesme. Međutim, prva Kačićeva reakcija na Bonfinija bio je vrlo sažeti prozni tekst na hrvatskom koji je poslije objavljen u Korabljici (1760.) pod naslovom Kratko govoregne od Junasctvah Janka Sibignanina. Pjesma je zapravo nastala versifikacijom toga proznog sažetka i proširenjima uz pojedine bitke, pruzetima ponovno iz podataka koje je nudio Bonfinijev tekst. Kako pjesma pjeva o bijesu sultana Murata zbog teških poraza, odnosno o njegovoj osvetničkoj nakani da ubije vojvodu Janka, cijela građa i njezine preoblike podređene su toj zamisli. Reduciranje ponuđene građe i njezina stilska i druga preobličenja, kao ključni postupci, bili su podređeni horizontu očekivanja tradicionalnog recipijenta deseteračke epske pjesme. II. Pisma druga od vojvode Janka versificirana je priča o Hunjadijevu vojnom porazu na Kosovu i njegovu sužanjstvu u Smederevu gdje ga je zatočio tast sultana Murata, raški despot Juraj Branković. O tim zgodama vojvode Janka pisali su mnogi povjesničari. U prvom izdanju Razgovora Kačić je objavio prozni tekst o Jankovu ropstvu u despotovoj tamnici oslanjajući se posve na Doglionija, koji o prethodnoj bici na Kosovu nije spomenuo ništa. Kačić je od njega preuzeo i pogrešni podatak gdje se umjesto kneza od Celja (Ciliciae) spominje knez od Sicilije. Kada je pripremao drugo izdanje Razgovora i konzultirao druge povijesne izvore, kako se razaznaje iz njegove napomene, još nije mogao odlučiti koji su povijesni izvori vjerodostojni za to razdoblje, iako je posumnjao u Doglionija. Zasigurno je otklonio sve povjesničare koji su se podudarali s njime oko despotovih uvjeta za Jankovo oslobođenje, pa čak i Vitezovića, kojega s Doglionijem ističe kao jedan od ključnih izvora na naslovnici Razgovora iz 1756. Svojom pjesmom o tim događajima obuhvatio je Jankovu bitku s turskom vojskom na Kosovu, a vojvodino oslobađanje iz tamnice vezao uz drukčije postavljene uvjete koji se spominju u drugim izvorima. Kačić je za svoj predložak uzeo prozni tekst njegova starijeg subrata Filipa Grabovca koji o tim događajima piše u svom Cvitu razgovora. Gipkost i lakoća te pjesme velikim dijelom proistječu iz nadahnutoga Grabovčeva pripovjednog prosedea, koji ponekad prelazi u skladno oblikovane deseterce. Držeći se strogo Grabovčeve priče, on je i te deseterce unio bez ikakvih promjena u svoju pjesmu i time opovrgnuo mnoge koji su poslije govorili da se Kačić bojao pokazati veze s tragično nastradalim sunarodnjakom i starijim subratom iz istog samostana. II. Treća pisma od vojvode Janka kronološki se nastavlja na događaje o kojima Druga pisma govori. Ona versificira povijesne događaje koji su slijedili nakon što je Murat saznao da je Branković pustio vojvodu Janka iz tamnice, a da ga nije njemu predao. Bijesan, pošalje vojsku na despota, a on, ne znajući što bi učinio, pozove vojvodu Janka upomoć, pa dvije vojske potuku Turke, a zapovjednika Friđi-bega zarobe. O tome govore mnogi onodobni i kasniji povjesničari i kroničari. Upravo te povijesne događaje na vrlo blizak način prikazuju Bonfini, Orbini i Doglioni, autori za koje je utvrđeno da su bili Kačićevi izvori. Zapravo, Orbini je prilično vjerno preveo taj dio Bonfinijeva latinskog teksta na talijanski, a Doglioni ga je preuzeo od Orbinija s jedva primjetnim odbacivanjima pojedinih obavijesti, pa je tek postupkom eliminiranja utvrđeno autorstvo Kačićeva predloška. Prozni tekst koji je pjesnik objavio u prvom izdanju Razgovora bio je zapravo činjenična osnova za Pismu treću, a utvrđeno je u radu da je taj predložak proizišao iz jedva prestiliziranog prijevoda Doglionijeva talijanskog teksta. Međutim, ta prozna osnova Kačiću je bila za Treću pismu nedostatna pa je faktografske činjenice za nadopune i proširenja uzimao ne više iz Doglionijeva već iz Orbinijeva djela. Utvrdivši naslove i autore temeljnih povijesnih vrela iz kojih je Kačić izvadio Prvu, Drugu i Treću pismu o vojvodi Janku, nije teško zaključiti zašto nije sam objavio u nekoj bilješci te podatke, nego je bio posve uopćen sa sintagmom iz različitih istorija. Dva su autora u tim vrelima čijim se imenima nije bilo tada preporučivo hvaliti: Grabovac, kojega su okrutno kaznile mletačke vlasti nekoliko godina prije, i Orbini, čije je djelo dospjelo na indeks zabranjenih knjiga. Bonfinija je mogao spomenuti, ali nije, već je i uz Pismu prvu ostao suzdržan ujednačujući kriterij i otklanjajući moguću sumnjičavost cenzure i zlonamjernika.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filologija

POVEZANOST RADA