Naslov
Prijelomi donje čeljusti
(Fractures of Lower Jaw)

Autori
Muše, Ivan

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, diplomski rad, diplomski

Fakultet
Medicinski Fakultet

Mjesto
Split

Datum
29.09

Godina
2014

Stranica
36

Mentor
Galić, Ivan

Ključne riječi
donja čeljust; fraktura; terapija; intermaksilarna fiksacija
(lower jaw; fracture; therapy; intermaxillar fixation)

Sažetak
Prijelomi donje čeljusti su jako učestali, bilo da su uzrokovani nesrećama, napadima ili patološkim procesima. Prijelomi se dijele na otvorene (intraoralno ili ekstraoralno) i zatvorene (u potpunosti prekrivene mekim tkivom). Prijelome također dijelimo na potpune prijelome (postoje dva ili više fragmenata) i nepotpuno prijelome (green stick prijelomi, kod kojih je jedna strana kosti djelomično frakturirana, a druga strana je savinuta). Ukoliko postoje mnogi frakturni fragmenti, riječ je o kominutivnom prijelomu. Kao i kod svih drugih prijeloma, postoje mnoge metode terapije prijeloma donje čeljusti. Bez obzira o metodi, terapije prijeloma se sastoji od tri koraka: 1. Repozicija – Namještanje koštanih fragmenata u prvobitni anatomski položaj. Privremeni alati se mogu koristiti za tu svrhu. Repozicija se može izvršiti otvorenom ili zatvorenom tehnikom. 2. Fiksacija – Koštani fragmenti se raznim metodama i materijalima drže u pravilnom položaju dok ne zacijele. Ovisno o vrsti prijeloma i ozbiljnosti ozljede, mogu se koristiti dvije metode fiksacije- intermaksilarna fiksacija (IMF) i “interna fiksacija”. Mnoge frakture, naročito jednostavnije, se mogu sanirati IMF-om, naročito ako se okluzija uredna, a gornja čeljust stabilna. Gornja čeljust, okluzalno spojena u habitualnoj okluziji, pomaže u stabilizaciji donje čeljusti. Internom fiksacijom se pomoću pločica i vijaka koštani fragmenti drže u pravilnom anatomskom položaju. Ukoliko je sam mehanizam pločica i vijaka dovoljno stabilan, nije potrebno primijeniti nikoje ostale metode za dodatnu stabilizaciju, no često je potrebno primijeniti i IMF zajedno s pločicama i vijcima, da bi se postigla bolja imobilizacija. Interna fiksacija se može primijeniti intraoralnim i ekstraoralnim putem. Uglavnom je jednostavnije primijeniti ekstraoralnu metodu, no negativna strana je ožiljak koji ostaje na koži lica. Također postoji mogućnost primjene kirurških “igala”, koja se zasniva na tome da se igle postave na fragmente kosti, a stabilizacijski uređaj se fiksira na njih. 3. Liječenje i rehabilitacija – Zasniva se na post-operativnoj skrbi i uputama, fizikalnoj terapiji, pravilnoj prehrani i odmoru.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Dentalna medicina

POVEZANOST RADA