Naslov
Štokavsko-kajkavski i obrnuti prijevodi Ivana Krizmanića – „književne igrarije i zimnje zabavice“ ili odličan primjer utjecaja društvenih okolnosti na jezični identitet pojedinca
(Štokavian to kajkavian and contrariwise translations by Ivan Krizmanić – “literary amusements and wintertime fun” or an excellent example how social circumstances influence individual’s linguistic identity)

Autori
Schubert, Bojana

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, sažetak, ostalo

Izvornik
Višejezičnost kao predmet multidisciplinarnih istraživanja / Multidisciplinary Approaches to Multilingualism (Knjižica sažetaka) / Kristina Cergol Kovačević, Sanda Lucija Udier - Zagreb : HDPL, Srednja Europa, 2014, 79-80

ISBN
978-953-7963-09-5

Skup
Višejezičnost kao predmet multidisciplinarnih istraživanja / Multidisciplinary Approaches to Multilingualism XXVIII. međunarodni znanstveni skup 28th International Conference 25. – 27. travnja / 25 – 27 April 2014

Mjesto i datum
Zagreb, Hrvatska, 25.04.2014. - 27.04.2014

Vrsta sudjelovanja
Predavanje

Vrsta recenzije
Međunarodna recenzija

Ključne riječi
Ivan Krizmanić; jezični identitet; kajkavski književni jezik; ilirska štokavština; jezična varijacija;
(Ivan Krizmanić; language identity; kajkavian literary language; štokavian literary language; language variation)

Sažetak
U izlaganju se predstavljaju rezultati analize jezične upotrebe kajkavskoga prevoditelja Ivana Krizmanića (1766.–1852.), koji je glavninu svoga stvaralaštva napisao u pretpreporodnome razdoblju, počevši od svoje četrdeset i treće godine starom kajkavskom grafijom i kajkavskim književnim jezikom na nj prevodeći i sa štokavskoga. Sredinom tridesetih godina 19. stoljeća Ivan Krizmanić upoznao se i sprijateljio s brojnim ilircima i u svojim djelima nastalima od 1835. do 1841. promijenio je vizualni identitet jezika preuzevši Gajevu grafiju, iako i dalje pišući kajkavskim književnim jezikom. Napokon, 1843. godine kada ilirizam postaje i politički program, a ilirska je štokavština već opisana u dvjema gramatikama i u rječniku, Krizmanić u svojoj 77. godini mijenja i jezični identitet te počinje pisati ilirskom štokavštinom (Pogor u Rimu, 1843.) na nju prevodeći s kajkavskoga (Ogenj vu Rimu, 1820.). Interdisciplinarnim pristupom utemeljenim na prepletu povijesti, sociologije i lingvistike, analiza Krizmanićeva jezika provedena je na dvjema razinama. Na makrorazini istražuje se društvena povijest kajkavskoga književnog jezika, njegov status i uloga u višejezičnom društvu sjeverozapadne Hrvatske tijekom prve polovice 19. stoljeća. Nadalje se analizira utjecaj ilirskih napora oko implementacije štokavskoga jezika na jezični identitet kajkavskoga autora Ivana Krizmanića i na njegove izbore jezičnoga koda. Na mikrorazini promatra se varijabilnost Krizmanićeve jezične upotrebe u kajkavskome dijelu njegova jezičnoga korpusa na grafijskoj, fonološkoj i morfološkoj razini, s ciljem povezivanja jezične varijacije s izvanjezičnom zbiljom. Varijacija se analizira unutar pojedinih tekstova i u cjelovitu korpusu, a Krizmanićeve se jezične varijable uspoređuju s gramatičkim opisom Ignaca Kristijanovića. Usporedbom upotrebne i gramatičke jezične norme u dvojice suvremenika želi se doprinijeti utvrđivanju stupnja normiranosti književne kajkavštine u posljednjim desetljećima njezina postojanja.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filologija

POVEZANOST RADA