Naslov
Mehanizmi hormonske rezistencije raka dojke
(Mechanisms of hormonal resistance in breast cancer)

Autori
Dedić Plavetić, Natalija

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, sažetak, znanstveni

Izvornik
6.Simpozij i godišnji sastanak Hrvatskog društva za internističku onkologiju HLZ-a / Vrbanec, Damir ; Bilić, Ivan - Zagreb, 2013

Skup
6.Simpozij i godišnji sastanak Hrvatskog društva za internističku onkologiju HLZ-a

Mjesto i datum
Zagreb, Hrvatska, 07.11.2013. - 10.11.2013

Vrsta sudjelovanja
Predavanje

Vrsta recenzije
Međunarodna recenzija

Ključne riječi
rak dojke; hormonska rezistencija
(breast cancer; hormonal resistance)

Sažetak
Estrogeni imaju važnu ulogu u raku dojke s pozitivnim hormonskim receptorima. U otprilike 70% svih tumora estrogen ima ulogu u rastu i progresiji. Hormonska terapija u raku dojke je prva ciljana terapija uopće, a korištena je kao terapija bez poznate mete više od 50 godina prije otkrića estrogenskih receptora (ER). Usprkos činjenici da tumorske stanice izražavaju estrogene receptore, mnogi tumori razvijaju bilo primarnu (de novo) sekundarnu (stečenu) rezistenciju na različite endokrine terapije. Tumori koji izražavaju ER mogu se u startu klasificirati kao luminalni A (visoko hormonski ovisni) te luminalni B tumori (manja hormonska ovisnost a viši stupanj proliferacije stanica). Nadalje, status steroidnih receptora (estrogenskih i progesteronskih) te receptora za epidermalni čimbenik rasta 2 (HER2) može se mijenjati tijekom vremena kako tumor progresira i metastazira. Razumijevanje mehanizama endokrine rezistencije te iznalaženje načina boljeg liječenja omogućeno je razvojem staničnih modela rezistentnih tumora dojke. Napravljene su stanične linije otporne na aromatazne inhibitore (AI) te one otporne na tamoksifen, što nam je omogućilo proučavanje složenih mehanizama u podlozi hormonske rezistencije tumorskih stanica. Korištenjem microarray analiza pokazalo se da su stanične linije rezistentne na pojedine aromatazne inhibitore i tamoksifen međusobno različite, što nam govori o složenosti mehanizama u podlozi te rezistencije. Jednako tako se razlikuju stanične linije s de novo AI rezistencijom od onih sa stečenom. Stanične linije nam također omogućavaju iznalaženje lijekova kojima bismo tu rezistenciju zaobišli. Zaobilaženje endokrine rezistencije je bitka 21. stoljeća u liječenju raka dojke s pozitivnim hormonskim receptorima. U posljednje vrijemesu otkrivene nove skupine lijekova kao što su inhibitori mTOR (mammalian target of rapamycvin) signalnog puta, PI3K (fosfoinozitol-3 kinaza) inhibitori te Akt inhibitori koji polako prelaze iz istraživačke sfere u kliničku praksu s obećavajućim rezultatima. Inhibitori mTOR-a (everolimus) u monoterapiji imaju zanemariv klinički učinak, dočim njihovo dodavanje bilo aromataznom inhibitoru, bilo tamoksifenu, u randomiziranim kliničkim studijama u metastaskom raku dojku dovelo je do produljenja preživljenja bez znakova bolesti (disease-free survival, DFS) te ukupnog preživljenja (overall survival, OS). Do danas nisu poznati biomarkeri kojima bismo predvidjeli klinički učinak mTOR inhibitora, te su stoga potrebna daljnja istraživanja usmjerena k identifikaciji i validaciji biomarkera u hormonski ovisnom raku dojke.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Biologija, Kliničke medicinske znanosti

POVEZANOST RADA