Naslov
Pučanstvo Liburnije od 1. do 3. st. po Kristu: antroponimija, društvena struktura, etničke promjene, gospodarske uloge
(Population od Liburnia from the 1st to the 3rd centuries AD: Anthroponimy, Social Structure, Ethnic Changes, Economic Roles)

Autori
Kurilić, Anamarija

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Filozofski fakultet u Zadru

Mjesto
Zadar

Datum
04.04

Godina
2000

Stranica
2973

Mentor
Čače, Slobodan

Ključne riječi
rimskodobna Liburnija; latinska epigrafika; grčka epigrafika; pučanstvo; antroponimija; imenski obrasci; društvena struktura; civilni i pravni status osoba (peregrini; cives Latini; cives Romani; servi; liberti); etničke promjene; gospodarske uloge; socija
(Roman Liburnia; Latin Epigraphy; Greek Epigraphy; Population; Anthroponimy; Nomenclature Patterns; Social Structure; Civil and Legal Status of Persons (peregrini; cives Latini; cives Romani; servi; liberti); Ethnic Changes; Economic Roles; Social History o)

Sažetak
Prvenstveni cilj ovog istraživanja je ustanoviti mogućnosti koje pružaju imenski obrasci za upoznavanje osobnih statusa, prije svega onoga građanskoga, a zatim i ispitati postoji li ikakva korelacija između društvenog i građansko-pravnog statusa, etničke pripadnosti te imovnog stanja osoba i imenskih obrazaca koje upotrebljavaju. Među temeljne rezultate ovoga rada svakako pripadaju: - Katalog natpisa i Katalog osoba koji prvi put na jednome mjestu okupljaju sve poznate natpise i na njima potvrđene osobe rimskodobne Liburnije ; - zaključak da u pravilu imenski obrazac sam po sebi ne može služiti kao nedvosmislen pokazatelj društvenog položaja ili etničke pripadnosti nositelja, te da uopće nema obavijesne moći o gospodarskom položaju nositelja ; - identificiranje latinskog statusa nekih liburnskih gradova na osnovi epigrafičkih potvrda ; - dokazivanje samostalnog razvoja domaćeg imenskog obrasca, sastavljenog od osobnog i obiteljskog imena (tj. imena srodnog rimskom gentiliciju, ali nerimskoga, domaćega porijekla), sa ili bez patronimika, a koji je razvijen zahvaljujući specifičnim potrebama društava organiziranih kao trajni savezi (federacije/konfederacije) gradova ; - razvijanje metode procijene vrijednosti istraživanih spomenika na osnovi kojih se može razmatrati gospodarski status njihovih postavljača ; - dokazivanje da je postavljanje spomenika bilo gospodarski dostupno i osobama slabijega imovnoga stanja, a ne samo pripadnicima viših i srednjih slojeva, iako je iz raznih razloga (socioloških, kulturoloških i dr.) bilo uglavnom ograničeno na gradsko stanovništvo, ili - ako se promatra samo domaće stanovništvo Liburnije - na pripadnike domaće aristokracije u ranim fazama romanizacije, a tek u kasnijim razdobljima (okvirno od 2. stoljeća nadalje) i kod drugih slojeva domaćeg stanovništva ; - tumačenje primjene istih imenskih obrazaca za imenovanje žena i muškaraca kao odraza domaće društvene strukture Liburna, kod kojih, uz patrilinerani način računanja srodstva, određenu vrijednost ima i matrlinearni način, odnosno, kao odraz društva u kojemu položaj žene nije potisnut na bezimenu individuu unutar agnatske familia kao u rimskom društvu ; - dokazivanje postojanja statusne endogamije u višim slojevima Liburnije - i to po svemu sudeći, još u predrimsko doba - na osnovi odnosa među nekim natpisno potvrđenim pojedincima i njihovim obiteljima ; - istraživanje etničke strukture stanovništva Liburnije tijekom prva tri stoljeća po Kr. pokazalo je da već od ranog Principata Italici čine jednu od dvije glavne etničke komponenete natpisno poznatoga stanovništva. Drugu glavnu komponentu čine sami Liburni, no njihov udio u ukupnoj populaciji prividno naglo opada od kraja ranog Principata, što je posljedica gotovo sasvim dovršene romanizacije domaćeg stanovništva svih društvenih slojeva, koja se odražava i u napuštanju prepoznatljivih starih domaćih imena a prihvaćanju etnički neprozirnih, latinskih. Nije suvišno naglasiti da se svi zaključci do kojih se došlo u ovom radu prije svega odnose na natpisno potvrđene osobe i obitelji. No dopušteno je pretpostaviti da oni s velikom vjerojatnošću odražavaju i odnose koji su postojali kod ukupnog - napose gradskog - stanovništva, osobito ako se uzme u obzir da natpisi nisu bili samo privilegij imućnih i društveno povlaštenih osoba. * * * O stanovništvu Liburnije bilo bi izuzetno teško govoriti da nema natpisne građe, s obzirom na malobrojnost podataka u djelima antičkih pisaca. Jedan od glavnih epigrafičkih elemenata za pružanje podataka o stanovništva su njihova imena i imenovanja, iz kojih se ponekad mogu razabrati njihovo etničko porijeklo ili građansko-pravni status. Ostali epigrafički elementi pružaju daljnje obavijesti o osobama, kao npr. o starosti, zanimanju, vjerskim uvjerenjima i drugome. Stoga temeljnu građu ovog istraživanja predstavljaju latinski natpisi s područja Liburnije ili izvan nje na kojima su spomenute osobe porijeklom iz nekog liburnskog grada iz prva tri stoljeća rimskog Carstva, a koji su bili objavljeni u raznim zbirkama i pojedinačnim objavama. Svi su ti natpisi, ali i neki do sada neobjavljeni, prvi put okupljeni na jednom mjestu u Katalogu natpisa koji prati ovaj rad, koji time predstavlja prvi epigrafički korpus antičke Liburnije. Natpisi su pomno obrađeni, prije svega na osnovi dostupne literature i ilustracija, a kad god je bilo moguće i osobnim pregledom, što je rezultiralo i povećim brojem revizija dosadašnjih čitanja i interpretacija. Na ukupno 1182 natpisa ili ulomaka natpisa opisanih u Katalogu natpisa sačuvano je, manje ili više cjelovito, imenovanje 1617 osoba, ne računajući careve i članove njihovih obitelji te namjesnike provincije. Sva su njihova imena i imenovanja prikazana u Katalozima osoba, u biti, u prvim cjelovitim nomenklatorima antičke Liburnije. Na osnovi provedene analize dokazano je da u pravilu imenski obrazac sam po sebi ne može služiti kao nedvosmislen pokazatelj društvenog položaja ili etničke pripadnosti nositelja, te da uopće nema obavijesne moći o gospodarskom položaju nositelja. Najbolju informativnu moć imenski obrasci su pokazali po pitanju građansko-pravnog statusa nositelja. Dobro je poznato da neki imenski elementi rimskih imenskih obrazaca, poput filijacije ili tribusa, ukazuju na posjedovanje rimskog građanskog prava. Nerimski imenski obrasci su u tom pogledu manje informativni - osim što u pravilu ukazuju na neposjedovanje rimskog građanstva. Kod svega natpisno potvrđenoga stanovništva Liburnije iz razdoblja ranog Principata dominiraju imenski obrasci tipa G, J, I i F, a vrlo su često u imenovanjima osoba zastupljene filijacije izražene neskraćenim imenom oca (QA). U razdoblju kasnog Principata dominiraju obrasci I, A te G (v. Prikaz 15a-b i Poglavlja 3.1. i 3.2.). Natpolovičnu većinu osoba imenovanih samo jednim imenom (A) u ranom Principatu čine robovi i oslobođenici, koji nastavljaju biti njegovim glavnim nositeljima i u kasnom Principatu. Povremeno se taj način imenovanja može dokazati i kod osoba sa civitetom. Ovaj je imenski obrazac bio prilično rijetko korišten tijekom ranog Principata, a svoj procvat doživljava u kasnom Principatu, kada je potvrđen kod oko 1/5 osoba imenovanih na onodobnim natpisima. Imenski obrazac B (osobno ime i patronimik izražen bez apozicije f.) potvrđen je u vrlo malom broju, gotovo isključivo u ranom Principatu, ponajčešće kod slobodnorođenih osoba neliburnskog porijekla bez rimskog građanskog prava. Osnovni oblik imenskog obrasca C (osobno ime i patronimik s apozicijom f./l./ser.) bio je tijekom ranog Principata osobito rasprostranjen kod slobodnorođenih osoba bez civiteta, i to češće kod stranaca, prvenstveno kod vojnika augzilija, nego kod osoba domaćeg liburnskog porijekla, dok je u razvijenijoj inačici C2 bio prije svega karakterističan za imenovanje robova, kako u ranom tako i u kasnom Principatu. Imenovanja obrascem D (prenomen + nomen) prvenstveno se javljaju u razdoblju ranog Principata, do oko sredine 1. stoljeća po Kr. ili malo kasnije, i to prije svega kod stranaca (ponajčešće italskog porijekla) s rimskim građanskim pravom (vojnici i veterani), a u nekoliko se slučajeva može računati i s osobama koje su možda bile liburnskog porijekla, od kojih je jedna obnašala visoke municipalne dužnosti u svojoj zajednici. Tip imenovanja E (prenomen + nomen + filijacija/patronimik) ograničen je isključivo na muškarce i to u razdoblju ranog Principata, slično kao i prethodni. Nešto je češće prisutan u imenovanju osoba liburnskog porijekla nego kod onih italskoga. Uglavnom ga nose slobodnorođeni rimski građani, a ponekad i oslobođenici. Njime je imenovan i jedan Liburn koji je prije stjecanja punog rimskog građanskog prava raspolagao latinskim pravom (osoba AK 4669). U Liburniji je imenski obrazac F (prenomen + nomen + filijacija + kognomen) gotovo isključivo prisutan u razdoblju ranog Principata. Nose ga ponajčešće slobodnorođeni rimski građani, među kojima ima i vojnika i veterana. Zamjetna je njegova nešto češća zastupljenost u imenovanju municipalnih magistrata. Obrazac G (prenomen + nomen + kognomen) vrlo je čest tijekom cijelog Principata. Njegova se upotreba može na osnovi datiranih potvrda vremenski odrediti u razdoblje od oko sredine 1. stoljeća do oko sredine 3. stoljeća po Kr. Unatoč nedostatku filijacije, ipak se čini da ga većinom nose slobodnorođene osobe s rimskim građanskim pravom. Među njegovim nositeljima tijekom ranog Principata brojne su osobe najvjerojatnije italskog porijekla, ali ga nose i ostali, među njima i Liburni, no već sasvim romanizirani tako da se u tek dva slučaja susreću jedno domaće osobno ime i jedno domaće obiteljsko ime. U kasnom Principatu povećava se etnička raznolikost njegovih nositelja ; uz osobe iz zapadnih dijelova Carstva javljaju se i one iz bližeg liburnskog susjedstva (Japodija i Panonija), a među povećanim brojem nositelja orijentalnih kognomena zacijelo je i dio onih koji su zaista i potjecali iz istočnih dijelova Carstva. Prema učestalosti potvrda tijekom ranog Principata u Liburniji, čini da je imenski obrazac H (prenomen + nomen + filijacija + tribus + kognomen) bio naročito u upotrebi kod osoba viših staleža, tek nešto češće kod onih italskog nego liburnskog porijekla. Prisutan je i u imenovanju osoba zaslužnih za gradske munificijencije, a javlja se i kod vojnika i veterana, pa čak i kod jednog oslobođenika. Potvrde s datiranih natpisa smještaju upotrebu ovog imenskog obrasca u razdoblje od prije 10. god. pr. Kr. pa do oko 130-ih godina. Tip imenovanja I (nomen + kognomen) je uvjerljivo najčešći u razdoblju kasnog Principata iako se javlja već od oko sredine 1. st. po Kr., ali tada prvenstveno u imenovanjima centuriona kao eponima centurija u kojoj je služio neki vojnik. Zamjetno je da se prilikom takve upotrebe imenovanja centuriona gotovo isključivo koristi upravo ovaj obrazac, a tek sporadično neki drugi. Njime su u ranom Principatu uočljivo češće bile imenovane žene nego muškarci (oko 70%), ali ga u kasnom Principatu podjednako često nose i jedni i drugi. Tijekom cijelog razdoblja Principata tek se za vrlo mali broj osoba može sa sigurnošću utvrditi posjedovanje civiteta, iako su ga zasigurno svi imali, bilo kao slobodnorođeni građani, bilo kao oslobođenici. Postoji opće prihvaćeno mišljenje da se ovakvim imenskim obrascem obično nastoji sakriti oslobođenički status time što se iz imenovanja isključuje filijacija, međutim, niz primjera je pokazao da je njime bio imenovan i nemali broj slobodnorođenih osoba, među kojima već spomenuti centurioni, a rjeđe i magistrati ili drugi pripadnici viših slojeva rimske države. Za velik broj osoba nije se sa sigurnošću mogla odrediti etnička pripadnost budući da u pravilu vrlo često nose svugdje rasprostranjena latinska gentilna ili osobna imena. Imena iz domaćeg liburnskog onomastikona su jedva poznata u ovoj skupini imenovanja, i to samo u ranom Principatu. Slabljenje identifikacijske uloge prenomena utjecalo je na veću učestalost ovog imenovanja tijekom kasnog Principata, a ujedno i na porast njegove upotrebe kod muškaraca. Ta se pojava sporadično može pratiti već od ranog Principata, a primjer oca i sina Caeselija (osobe AK 3087-3088) to zorno dokazuje u kasnom Principatu. Imenski obrazac J (nomen + filijacija + kognomen) vrlo je čest na natpisima Liburnije, i to gotovo isključivo u ranom Principatu, prvenstveno kod slobodnorođenih žena s rimskim građanskim pravom. Njime su imenovana samo šestorica muškaraca, od kojih niti jedan nije bio vojnik ili visoki civilni dužnosnik, ali su dvojica ili trojica bili oslobođenici. Nešto malo manje od 1/5 žena imenovanih ovim obrascem bile su pripadnice najistaknutijih obitelji u svojim zajednicama, od kojih su neke i same bile javno angažirane obnašajući visoke svećeničke dužnosti. Gledajući etničku pripadnost tih žena iz viših slojeva pučanstva Liburnije, ona se donekle razlikuje u odnosu na sliku koja pruža etnička struktura svih nositelj(ic)a ovog imenskog obrasca. Dok u cijelom uzorku, među osobama kojima se mogla odrediti etnička pripadnost, prevladavaju žene liburnskog porijekla (njih 45), a slijede one italskog ili liburnskog (41) i one italskog porijekla (38), uz vrlo rijetke potvrde osoba s drugih područja Carstva, među ženama iz viših slojeva rimske Liburnije podjednako su česte one za koje se pretpostavlja da su italskog porijekla i one koje su mogle biti bilo italskog bilo liburnskog, dok su nešto rjeđe one koje se s većom sigurnošću smatraju pripadnicama domaćeg liburnskog naroda. Posebnu zanimljivost predstavlja imenovanje osobe AK 5353 (Lartia T. f. Maxima, L. Magii Nei (uxor)) kao jedine potvrde, ne samo u Liburniji nego i u cijeloj provinciji Dalmaciji, da žena u svom imenovanju donosi uz ime oca i ono svoga muža. Imenovanje tipa K (prenomen + nomen + kognomen + filijacija) vrlo je rijetko potvrđeno, i to samo u ranom Principatu, kod muškaraca s rimskim građanskim pravom, kao i ono tipa L (nomen + filijacija) kojim su imenovane samo tri žene tijekom ranog Principata, od kojih je jedna i Calpurnia, iz senatorske obitelji Calpurnii Pisones. I imenski obrazac M (osobno ime + nomen) rijetko je potvrđen u Liburniji, i to gotovo isključivo u ranom Principatu, a nose ga osobe za koje se većinom pretpostavlja domaće liburnsko porijeklo. Za dvije doseljenice, vjerojatno iz sjeverne Italije, radije se može zaključiti da su bile imenovane obrascem prenomen + nomen, kakav se ponekad nalazi i kod drugih žena iz njihova kraja. Kod većine ovih osoba nije lako odrediti građansko-pravni status ; dio su zacijelo bili rimski građani a ostali su možda još uvijek bili peregrini ili građani s latinskim pravom. Obrazac N (nomen + kognomen + filijacija) je podjednako sporadično potvrđen, ali se za razliku od prethodnoga javlja i u kasnom Principatu. Nosi ga poneki oslobođenik te jedna ili dvije osobe liburnskog porijekla, vjerojatno još bez punog civiteta. Nešto se češće, ali još uvijek rijetko, javlja imenovanje osoba obrascem O (osobno ime + nomen + filijacija). Obrazac je potvrđen samo u ranom Principatu i kasnoj Republici, gotovo isključivo kod domaćeg liburnskog stanovništva. Nekoliko je osoba raspolagalo rimskim građanskim pravom, a ostale je za sada, u nedostatku čvršćih argumenata, ipak bolje smatrati ili peregrinima ili građanima s latinskim pravom. Za razliku od ranijih mišljenja da je ovaj tip imenovanja bio naročito zastupljen na kvarnerskom dijelu Liburnije, s tek jednom potvrdom na matičnom području Liburna između Zrmanje i Krke, ovdje obrađena građa pokazuje da je taj obrazac bio poznat na cijelom prostoru Liburnije (osim podvelebitskog prostora, koji i inače oskudjeva natpisima i domaćim imenima). Imenski obrazac P (osobno ime + nomen + filijacija izražena bez apozicije filius/filia) poznat je samo preko jedne potvrde iz ranog Principata, pa se je opravdano pitati nije li u imenovanju ipak postojala apozicija f. ili pak nije li ta osoba bila stranac u Liburniji. Imenovanja u kojima je ime oca donešeno u neskraćenom obliku, ponekad čak i i njegovim punim imenskim obrascem obrađena su pod šifrom imenovanja Q. Neskraćeno ime oca (izraženo različitim imenskim obrascima, najčešće ipak samo osobnim imenom) uglavnom se javlja u ranom Principatu i tada prvenstveno kod potomaka osoba bez punog rimskog građanskog prava. Među njima su brojni upravo domaći stanovnici Liburnije. U kasnom Principatu je mnogo rjeđe, a tada se nešto češće javlja u imenovanju robova i oslobođenika, a ono što upada u oči u njihovom imenovanju - kako u kasnom tako i u ranom Principatu - je to da su imena gospodara i patrona često bila izražena cjelovitijim, složenijim imenskim obrascem. Zanemarivo mali broj osoba imenovan je imenskim obrascem R (prenomen + nomen + filijacija + kognomen + domus). Njih trojica datiranih u rani Principat su čini se mogli svi biti liburnskog porijekla, a u kasnom Principatu potvrđen je samo kod jednog Augustala, rodom iz Ekvuma. Najpotpuniji oblik rimskog imenovanja predstavlja imenski obrazac S (prenomen + nomen + filijacija + tribus + kognomen + domus). S punim pravom se može smatrati tipičnim za imenovanje vojnika ranog Principata neovisno o njihovom porijeklu budući da se gotovo uopće ne javlja kod drugih slojeva stanovništva izvan navedenoga razdoblja. Isto se može reći za jedinu, k tome fragmentarno sačuvanu potvrdu imenovanja tipom T (prenomen + nomen + tribus + domus). Obrascem U (prenomen + nomen + tribus + kognomen) bilo je imenovano vrlo malo osoba, različitih društvenih položaja, samo tijekom ranog Principata. Nose ga dva-tri vojnika, porijeklom iz Italije i iz Jadera, dva gradska magistrata od kojih je jedan službe obnašao u Nadinu a drugi u Altinu u Italiji, i još dvije osobe pobliže neodrediva društvena statusa. Imenski obrazac V (prenomen + nomen + filijacija + tribus + domus) može se smatrati starijom inačicom obrasca S, koja je bila korištena u razdoblju prije nego je kognomen ušao u opću upotrebu. Obrazac je prisutan samo u ranom Principatu i to do sredine 1. stoljeća po Kr. o čemu svjedoči njegova upotreba samo kod vojnika (ili veterana) legija XI. i VII. koje su još bile bez svog počasnog naslova Claudia pia fidelis. Relativno brojna pojava navođenja osoba samo njihovim odnosom s drugim osobama ali bez navođenja njihovih imena (poput npr. samo rječju mater, pater, heres i sl.), označena je kao imenski obrazac Y1. Javlja se i u ranom i u kasnom Principatu, u različitim skupinama stanovništva. Ipak, na vojničkim se natpisima javlja samo tijekom ranog Principata, kod većeg broja neimenovanih heredes i manjeg broja neimenovanih fratres, dok su civilne potvrde podjednako učestale tijekom cijelog Principata. Šifra imenovanja Y4 označuje posebne denominacije skupina osoba koje su poznate tijekom cijelog razdoblja Principata, a obuhvaća skupine osoba koje su na natpisima zabilježene samo imenom pripadajuće zajednice a ne pojedinačnim imenovanjima. Njome su obuhvaćene i vojničke i civilne zajednice u Liburniji, koje su jednako kao i privatne osobe podizale spomenike, naročito počasne, zaslužnim pojedincima ili članovima carske obitelji. Ponekad su aktivne u javnim gradnjama, a ponekad zajednički postavljaju zavjet nekom božanstvu (ili se on postavlja i u njihovo ime), ili se pak skrbe o pokopu pokojnog pripadnika svoje zajednice. U jednom slučaju je ime zajednice, točnije jedne legijske(?) kohorte, čini se, bilo upotrebljeno u sasvim svakodnevne svrhe, za označavanje njenog boravišta u logoru. Većina analiziranih obrazaca pripada rimskom imenskom sustavu i mogu se naći u svim dijelovima rimske države. Obrasci označeni kao M, O i P poglavito su zastupljeni u imenovanju domaćeg stanovništva Liburnije i nekih stranaca peregrinskog statusa. Razvoj rimskog imenovanja dobro je poznat, osim za najdublju prošlost, kada su vjerojatno i sami Rimljani bili imenovani osobnim imenom i patronimikom. Tijekom gotovo cijeloga razdoblja rimske Republike uobičajeni način imenovanja muškaraca predstavlja dvoimeni imenski obrazac (praenomen, nomen) sa ili bez filijacije, dok su žene u pravilu bile imenovane samo gentilnim imenom, ponekad s dodatkom filjacije ili gamonimika. Treći imenski element u rimskom imenskom obrascu, kognomen, javlja se možda već početkom 5. stoljeća pr. Kr., a sigurno od oko sredine 3. stoljeća pr. Kr., i to samo kod pripadnika istaknutih patricijskih obitelji. Kod ostalih slojeva stanovništva kognomeni ulaze u upotrebu znatno kasnije, najprije kod oslobođenika a potom i kod plebs ingenua. Kod oslobođenika su potvrđeni od 2. st. pr. Kr., a postaju česti oko 100. god. pr. Kr. dok kod puka postaju uobičajeni tek u Augustovo doba. Dakle, u vrijeme kad na liburnsko područje stižu prvi italski doseljenici možemo računati s nositeljima dvaju imenskih obrazaca, dvoimenim ili troimenim, koji na prijelazu era usporedno egzistiraju. Može se očekivati da će imenovanje rimskoga tipa u nekoj mjeri otkriti i status njegova nositelja a u određenoj granici i vrijeme nastanka. Što više imenskih elemenata ima neki imenski obrazac to je vjerojatnije da će pružiti više podataka o nositelju. Filijacija će otkriti da li je neka osoba bila slobodnorođena ili ne. Prisutnost tribusa u imenovanju je svakako pokazatelj posjedovanja rimskog građanskog prava i to prije svega kod slobodnorođenih ; oslobođenici ih (barem na natpisima) vrlo rijetko donose. Kognomen, ako je dovoljno specifičan, bit će jasan pokazatelj etničke pripadnosti, a u nekim slučajevima i socijalnog statusa. Dosadašnja istraživanja razvoja imenovanja kod domaćeg stanovništva rimske provincije Dalmacije uglavnom se svode na radove D. Rendića-Miočevića, koji je na osnovi svojih brojnih istraživanja domaće antroponimije (uključujući i stanovništvo predrimske i ranorimske Liburnije) došao do sljedećih zaključaka: imenovanje je kod stanovništva predrimske Dalmacije postupno evoluiralo u nekoliko faza od najjednostavnijeg imenovanja samo jednim imenom do razvijenih imenskih obrazaca koji sadrže i patronimik i obiteljsko ime, koje se sve još mogu pratiti na rimskodobnim natpisima ; obiteljsko je ime u domaćoj sredini nastalo nesamostalno, odnosno bilo je potaknuto romanizacijom, iz starog domaćeg patronimika, a građansko-pravni status nositelja domaćeg obiteljskog imena bi, prema primjeru Ridera, bio latinsko pravo, ili kako on kaže, rimsko građansko pravo, tj. takozvano polugrađanstvo (v. detaljnije u Poglavlju 3.3.1.). Dosadašnji istraživači pitanja vremena i uvjeta nastanka rimskog gentilicija čvrsto stoje na italocentričnim principima, neovisno o tome da li su zagovornici teorije o ustanovi patria potestas kao inicijatoru nastanka gentilicija ili teorije o snažnoj urbanizaciji (v. Poglavlja 3.3. i 3.3.1.). Unatoč kritikama upućenima objema teorijama, ipak se i dalje održava opće prihvaćeno mišljenje da je gentilicij mogao nastati samo na italskom poluotoku, te da je do pojave imena gentilicijskog karaktera u drugim sredinama dolazilo tek uspostavom dodira s rimskom civilizacijom. U radu dokazujem da je takva italocentričnost neutemeljena te da je pojava imena srodnoga rimskome gentiliciju mogla neovisno nastati u različitim društvima usljed sličnih društvenih potreba. Naime, jedan od elemenata koje dosadašnji istraživači nisu (dovoljno) uzimali u razmatranje su specifični zahtjevi društava koja se mogu definirati kao savezi gradova u kojima je već visoko razvijena društvena stratifikacija stanovništva Kod takvih društava povećana je koncentracija urbanih središta međusobno povezanih zajedničkim interesima koji se mogu manifestirati u pitanjima obrane, vjerskog života, svješću o zajedničkom porijeklu, gospodarstva i dr. Tercijarna djelatnost je visoko razvijena a među gradovima je uspostavljena živa komunikacija, za razliku od društava u kojima prevladavaju naselja autarkičnog tipa u kojima je tercijarna aktivnost vrlo slaba (osobito trgovina). Što je još važnije, javlja se potreba za javnim ustanovama zajedničkima za sva ta urbana središta, tj. za onim ustanovama koje će regulirati njihove međusobne odnose i brinuti o poslovima od zajedničkog interesa. Glavni nositelji upravnih i drugih javnih poslova su lokalne aristokracije, i to ne samo na razini vlastite zajednice, već i samoga saveza. Prilikom okupljanja građana, javlja se i niz osoba istog imena i patronimika. Jedini način za njihovo razlikovanje je dodatni imenski element, koji će potom postati nasljedno ime kolektivnog karaktera. To ime može nastati iz patronimičkog naziva zajednice porijekla (npr. iz imena sela koje pripada teritoriju grada-središta), iz obiteljskog nadimka, ili nečeg trećeg. Jačanjem pojma građanstva i zajedničke vojske takva povremena potreba prerasta u stalnu, u čemu svoju ulogu imaju i popisi stanovništva (prije svega za reguliranje poreznih i vojnih obaveza) kod onih društava koja već poznaju pismenost. Prema tomu, naglašenu ulogu u nastanku kolektivnog imena tipa gentilicija (ili suvremenog prezimena) imala bi urbana, teritorijalna organizacija stanovništva tipa saveza (federacije/konfederacije) gradova trajnog karaktera, osjećaj pripadnosti zajednici prije svega na osnovi svijesti o građanstvu a ne o krvnosrodničkoj povezanosti, mobilnost građana kao i njihovo zajedničko sudjelovanje u poslovima od javnog interesa, odnosno nedostatak apsolutističke, centralističke vlasti. Takav su oblik društvenog uređenja imale i zajednice starog Lacija, kao i etruščanski gradovi, a pretpostavlja se da su na taj način međusobno uredile odnose i liburnske zajednice, barem u razdoblju od 4. do 1. st. pr. Kr. Slično se može pretpostaviti i za neke druge narode sjevernojadranskoga imenskoga područja, Histre i Venete. Stoga ne bi bilo neočekivano da su i ta društva samostalnim razvojem počela upotrebljavati imenski obrazac koji osim osobnog imena sadrži i obiteljsko ime (tj. ime srodno latinskom gentiliciju). Za Liburne i Histre tu pretpostavku dodatno osnažuju brojni nelatinski sufiksi zamjetni u tvorbi domaćih obiteljskih imena (v. Poglavlje 3.3.1., str. 123 i d.). Stoga se može zaključiti da je imenski obrazac osobno ime + obiteljsko ime (sa ili bez patronimika) bio kod Liburna domaća kreacija, nastala neovisno od rimskih utjecaja. U tom se imenskom obrascu osobno ime u pravilu nalazi na prvom mjestu, i to iz istog razloga iz kojeg se i rimski prenomen nalazi ispred nomena, tj. stoga što je nomen/obiteljsko ime ušlo u upotrebu nakon prenomena/osobnog imena te je zauzelo drugo mjesto. Ovaj obrazac ravnopravno koriste i liburnski muškarci i žene, u čemu se vjerojatno može vidjeti i odraz društvenoga ustroja Liburna, različit od rimskoga utoliko što nije postojalo nešto slično rimskoj patria potestas ili strogi agnatski princip računanja srodstva, već je, barem kod viših slojeva domaćeg liburnskog stanovništva, uz patrilinearno srodstvo od važnosti bilo i računanje srodstva po ženskoj liniji. Njegova prisutnost u imenovanju liburnskih žena stoga se nikako ne može tumačiti kao imenovanje žena prenomenima usljed nerazumijevanja naravi tog rimskog imenskog elementa ili pak kao posljedica stranih utjecaja. Osim toga, prisutnost osobnog imena u imenovanju žena ne smije se uspoređivati s rimskim republikanskim načinom imenovanja žena samo gentilnim imenom (eventualno uz pratnju patronimika ili gamonimika) na taj način da se u njemu vidi nekakav povlašteni položaj žene u društvu i slično ; naprotiv, rimski je način imenovanja žena bio neuobičajen u odnosu i na njemu neke susjedne zajednice svojim običajem da se žene ne imenuju kao individue već samo putem njihove pripadnosti agnatskoj familia. Kod nekih se osobnih imena s rimskodobnih natpisa Liburnije zapaža pojava reduciranja njihova broja i njihovo povremeno skraćivanje, što bi oboje upućivalo na to da su osobna imena u Liburniji u to doba već imala gotovo istu ulogu kao prenomen u rimskom imenovanju. Ova se pojava može pratiti ne samo na teritorijalnom planu, već možda i na socijalnom: reduciranje broja osobnih imena ide dotle da su neka osobna imena ograničena ne samo na pojedina područja Liburnije ili na prostor samo jedne zajednice, već možda čak i unutar određenog kruga ljudi. Vrlo je vjerojatno da je taj proces bio usko povezan s užom suradnjom susjednih liburnskih zajednica - kako to zaključuje S. Čače (1985, 117 i d.). Osim toga, slučajevi imena koja se mogu smatrati lokalnim (dijalektalnim?) inačicama jednog te istog imena, od kojih se jedna javlja samo na jugu (Oeplus/Oepla ; Oia) a druga samo na sjeveru (Oplus/Opla ; Hoia) ukazivali bi i na to da su lokalne specifičnosti razvoja zemljopisno udaljenijih zajednica dijelom utjecali na regionalno diferenciranje osobnih imena (v. Poglavlje 3.3.2.). Analiza obiteljskih odnosa osoba domaćeg porijekla spomenutih na jednom spomeniku iz Bribira (spom. AK 1950) prvi je put uspjela sa sigurnošću dokazati - dotada samo teoretski pretpostavljano - posjedovanje latinskog statusa u Liburniji. Otac obitelji, T. Queresius (osoba AK 4669) raspolagao je latinskim statusom u vrijeme rođenja svog prvog djeteta iz braka s rimskom građankom, usljed čega je to dijete primilo majčin, a ne očev nomen. U razdoblju prije rođenja ostale djece, T. Queresius je stekao rimsko građansko pravo, te su ostala djeca potpala pod njegovu patria potestas i stoga su nosila njegov nomen. Latinski je status i u drugim dijelovima Carstva (Hispanija, Narbonska i Cisalpinska Galija) dodijeljivan određenim domaćim zajednicama, kao neka vrsta posrednika između peregrinskog statusa i punog rimskog građanskog prava. Imenovanje osoba s latinskim statusom je u tim zajednicama zajednicama dvojako: dok su neke osobe imenovane rimskim imenskim obrascima, druge su imenovane starim imenskim obrascima, koje su koristili i kao peregrini. S obzirom na to da je latinsko pravo u Liburniji sa sigurnošću dokazano za Varvariju, a vrlo je vjerojatno i za Korinij, utemeljeno je zaključiti da su njime raspolagale i druge značajnije liburnske zajednice. Te su zajednice tijekom 1. stoljeća po Kr. (a neke možda već i krajem stare ere) stekle tzv. ius Latium minus, koji je osim ius commercii obuhvaćao i pravo na stjecanje punog rimskog građanstva onih osoba koje su obnašale visoke gradske magistrature (ius adipiscendi civitatis Romanae per magistratum). Uz magistrate, rimsko građansko pravo dobijaju i njihova djeca, a vrlo vjerojatno i njihove žene. Stoga se u latinskim municipijima mora očekivati prisutnost osoba s rimskim građanskim pravom, imenovanih rimskim imenskim obrascima ali i snažnija prisutnost domaćih imena i imenskih obrazaca kod onih osoba koje nisu pripadale najvišem upravnom sloju zajednice, uključivo i dekurione. Prema tome se imenski obrasci, koji se mogu smatrati rezultatom vlastitog domaćeg razvoja u imenovanju (osobito obrazac O, usp. i M i P), smiju tumačiti kao pokazatelj vjerojatnog latinskog statusa njihovih zajednica. Sudeći po njihovim potvrdama, takav se status smije pretpostaviti, osim već navedenih Varvarije i Korinija, još i za Burnum, Nadin, Nin, Labin, Plomin, Cres i Beli, a vjerojatno i za Medviđu. Ipak, koliko god se čini uvjerljivim i logičnim da prisutnost domaćih imena i obrazaca služi kao pokazatelj neposjedovanja civiteta, bez podrobne analize svake pojedinačne potvrde nije moguće automatizmom ih određivati kao peregrine ili kao osobe latinskoga statusa (v. Poglavlje 3.3.3.). Na natpisima Liburnije rimski su građani daleko brojniji i lakši za prepoznati od onih s latinskim pravom. Sa sigurnošću se mogu identificirati u slučajevima kada im imenovanje sadrži tribus ili filijaciju rimskoga tipa, odnosno kada kontekst natpisa ukazuje na rođenje iz veze dvoje rimskih građana (bili oni ingenui ili oslobođenici). Prisutnost nomena u imenovanju nije sama po sebi dokaz posjedovanja rimskog građanskog prava jer su ga mogli imati i oni s latinskim građanskim pravom. Neovisno o tome koji je imenski obrazac upotrebljen za imenovanje, zamjetno je da ga koriste i domaći stanovnici i doseljenici (v. Poglavlje 3.4.). Imenski obrasci koje rabe rimski građani u svojim imenovanjima su vrlo različiti, pa čak ima slučajeva da su bili imenovani i samo osobnim imenom (obrazac A). Neki su obrasci ipak isključivo rezervirani za osobe s rimskim građanskim pravom. Takvi su, ali u Liburniji relativno rijetko potvrđeni, obrasci K, L, R, T i U. Ostali su mnogo češći: onaj označen kao F, koji odgovara standardnom muškom ranocarskodobnom imenovanju (tria nomina), u Liburniji je podjednako zastupljen kod rimskih građana domaćeg liburnskog porijekla i kod italskih doseljenika ; H je naročito čest kod pripadnika municipalne uprave, i to nešto češće kod onih italskog nego liburnskog porijekla ; J je gotovo isključivo rezerviran za imenovanje žena, češće onih liburnskog porijekla (ipak, kod pripadnica obitelji iz viših slojeva nešto su slabije zastupljene nego u cijelom uzorku). Imenski obrasci S (koji predstavlja najpotpuniji oblik rimskog imenskog obrasca) i V (sličan S, ali bez kognomena) tipični su za imenovanje vojnika, iako su oni povremeno bili imenovani i drugim imenskim obrascima. Svog udjela u tome da se samo vojnici koriste službenim imenskim obrascem vjerojatno ima sama narav službe, u kojoj je vojnik-legionar prilikom stupanja u službu zapisan u vojne registre punim imenovanjem, jednako kao da se upisuje u cenzorski popis, pa je takvo imenovanje zabilježeno na njegovom nadgrobnom spomeniku ako je preminuo služeći u stranom kraju. Prema tome se čini da je skrb o njegovu pogrebu pripadala u domenu vojske. Određenu ulogu u ujednačenom imenovanju vojnika mogla je imati i klesarska radionica razvijanjem uniformiranih obrazaca ne samo u izradi spomenika već i njihovih tekstova, u kojima je imenovanju bilo predviđeno izaražavanje potpunim obrascem (v. Poglavlje 3.4.1.). Kod municipalnih dužnosnika (v. Poglavlje 3.4.2.), bilo doseljeničkog bilo domaćeg porijekla, podjednako su bili omiljeni obrasci F, G, I i J, a naročito H. Zanimljivo je da su neki naročito omiljeni i kod vitezova i senatora, poput G i H. Međutim, iste obrasce nose i građani koji ne bilježe nikakvih javnih službi, kao i oslobođenici, uljučujući i polinimijska imenovanja. Od gradskih dužnosti najčešće su zabilježeni duovirat i edilitet, a rjeđe službe sakralnog karaktera (flamen, pontifex, sacerdos, augur). Osobito je zanimljiva pojava kvatuorvira iure dicundo varvarinskog municipija na natpisu iz Burnuma, koja bi po M. Suiću išla u prilog starijeg postanja rimskog municipija u Varvariji. U Liburniji je poznat još samo jedan kuatourvir, naseljenik u Zadru koji je tu dužnost obnašao u svom rodnom Altinu. Služba officialis Neditarum obično se tumači kao pobliže neodrediva dužnost nižeg ranga od uobičajenih magistratura, a bolje je poznata u razdoblju Dominata nego Principata. Neke su obitelji uspjele ući u viteški, a mali broj i u senatorski stalež. Među vitezovima porijeklom iz Liburnije podjednak je broj onih koji u svom slijedu službi donose samo municipalne civilne i/ili svećeničke dužnosti (praćene izričitim navodom o pripadnosti viteškom staležu izrazima eq. R., ili equo publico habens) i onih koji u njemu donose i civilne i/ili vojničke službe viteške karijere, za razliku od cijele provincije Dalmacije u kojoj je njihov omjer nejednak, pri čemu u većoj mjeri dominiraju oni drugi. Liburnske obitelji su dale tek dva ili tri senatora. C. Raecius Rufus, curator aedium u Rimu 166. god. po Kr., smatra se potomkom dviju viteških obitelji Liburnije: Trebija i Recija. Do konzulskih je časti stigao G. Oktavije Tidije Tosijan L. Javolen Prisk (cos. 86. po Kr.), poznati pravnik Trajanova doba koji je služio i kao carski namjesnik u nizu provincija, a koji se drži potomkom obitelji nadinskih Octavii koja je u gradu imala gotovo monopol na najviše upravne službe. Još se za jednog senatora, L. Tarija Rufa, (cos. 16. god. pr. Kr.), koji je u taj stalež ušao zahvaljujući iznimnim vojnim zaslugama, smatra da je bio liburnskog porijekla (v. str. 238) . Tek na razini cijele Liburnije moglo bi se zaključiti da je vjerojatno ovaj sloj stanovništva podjednako bio sastavljen i od pripadnika doseljenih italskih obitelji i od romaniziranih domaćih liburnskih obitelji, među kojima su sasvim sigurno labinski Gavilli, a možda i razni Appuleii, Baebii, Caninii, Fonteii, Iulii, Octavii, Raecii, Turranii, Trebii i Vettidii. Na razini pojedinih gradova zaključci o etničkoj strukturi su manje vjerojatni i pouzdani, ponajprije zbog malog broja potvrda, a zatim i zbog nemogućnosti sigurne (odnosno, što vjerojatnije) etničke identifikacije osoba vladajućih gradskih struktura. Kako se vidi iz tablice na str. 150-151, dalo bi se zaključiti da dekurioni i magistrati italskog porijekla dominiraju u Jaderu, Argiruntu, Burnumu, Pagu, Sidroni, Tarsatici i Vegiju, a oni domaćeg porijekla u Labinu, Plominu i Cresu. No brojevi potvrda su toliko mali, da se jedino za Zadar s većom sigurnošću zaista može reći da je italska komponenta dominirala u gradskoj upravi (što je, uostalom, zamjetno i kod ostalih stanovnika toga grada potvrđenih na rimskodobnim natpisima), ali gotovo u svim ostalim gradovima neki novi natpis može sasvim preokrenuti dosadašnje omjere (v. Poglavlje 3.4.2.). Oslobođenici u liburnskim gradovima su, koliko se može procijeniti po njihovim imenima, mogli potjecati podjednako iz zapadnih i istočnih područja Carstva, a manjim dijelom i iz same Liburnije. No, upravo kod oslobođenika imenovanje je gotovo bez vrijednosti za pokušaje određivanja njihova porijekla: nomen dobijaju od bivšeg gospodara, vjerojatno kao i osobno ime. Doduše, dio ih je osobno ime mogao dobiti od trgovaca robljem, a nije isključeno da je dio zadržao i stara imena, ona koja su im nadjenuli roditelji. Nažalost, nema načina za ustanoviti kada i kako su bili imenovani ti bivši robovi, a jedino što bi se dalo pretpostaviti, slijedeći Kajantove zaključke, je da je znatan dio robova u Liburniji bio nabavljan lokalno, ili iz bliže okolice i susjednih provincija ili rođenjem u kući gospodara, a dijelom i kod trgovaca robljem istočnog porijekla. U pokušajima određivanja porijekla oslobođenika otežavajuću okolnost predstavlja i činjenica da gotovo nikad u imenovanju nemaju navod porijekla (izuzetak predstavlja jedan oslobođenik orijentalnog kognomena s natpisa iz Italije koji donosi etnik Liburnus). Oslobođenici su većinom bili imenovani imenskim obrascima G i I, dijelom zacijelo stoga što su bili prikladni za prikrivanje oslobođeničkog statusa jer ne sadrže filijaciju gdje bi oslobođenici trebali navesti ime patrona, a dijelom sigurno i iz jednostavnog razloga što su ta dva obrasca među najpopularnijima u svim slojevima društva (s izuzetkom robova) već od ranog Principata. Statistička analiza udjela oslobođenika u ukupnoj populaciji liburnskih gradova pokazala je određene razlike, koje su dijelom rezultat malog broja potvrda, a dijelom slabijih mogućnosti pouzdanog identificiranja tog sloja stanovništva. Oslobođenici su poznati iz većeg broja znatnijih liburnskih središta (koja su i inače dala veći broj natpisa), čineći otprilike u prosjeku oko 5-10% njihova ukupnog stanovništva. Izuzetno visoki postotak koji se dobije kad se ujedine sigurni i vjerojatni oslobođenici u Zadru može odražavati realno veći broj i udio oslobođenika u ukupnoj populaciji kolonije u odnosu na druge liburnske gradove (v. Poglavlje 3.4.3.). Na natpisima Liburnije sa sigurnošću je utvrđen vrlo mali broj robova (v. Poglavlje 3.5.), većinom imenovanih obrascem A, no znatan je broj i onih koji u svojem imenovanju donose i ime svog gospodara (tip imenovanja C), vrlo često u razvijenom imenskom obliku označenom kao C2. Poznati su kako s natpisa iz gradskih sredina, među kojima prednjači Zadar, a za njim, s po jednom-dvije potvrde, slijede Nin, Aserija, Osor i Plomin, tako i s teritorija, vjerojatno s raznih imanja, poput onoga u Kašiću na položaju Begovača ili u okolici Posedarja (usp. i str. 232 i d.). Poznata su i tri carska roba, od kojih je jedan jamačno bio uposlen na carskom imanju u Žmanu na Dugom otoku, te tri službenika carinske postaji na Vratniku kod Senja. Određivanje etničkog porijekla osoba u većini slučajeva mora ostati samo na razini vjerojatnosti (v. Poglavlje 3.6.). Na natpisima su rijetki slučajevi izričita navođenja mjesta porijekla ili etničke pripadnosti, a u svim ostalim slučajevima istraživač se mora osloniti na imenske elemente i kontekst natpisa. Etimologija imena tek ponekad može biti od pomoći, i to prije svega kod imena naročito karakterističnih za neku etničku skupinu ili regiju, među koja svakako pripadaju i domaća liburnska imena. Osobna imena su u tom pogledu izražajnija nego obiteljska imena. Natpisni konteksti i mjesta nalaza ukazuju na to da su liburnska osobna imena bila nošena samo kod domaćeg stanovništva Liburnije, odnosno da nisu prelazila u opći sustav imenovanja rimskog Carstva, iako su neka liburnska obiteljska imena to možda i uspjela (npr. Raecius, Tarius, Feresius i dr.). Obrnuti proces, nošenje stranih imena - prije svega onih porijeklom s italskog poluotoka - kod lokalnog autohtonog stanovništva, prati se u svim krajevima rimske države slijedeći proces romanizacije. Obiteljska (gentilna) imena su vrlo slab indikator etničke pripadnosti njihovih nositelja. Pa iako u pravilu za njih vrijedi ono rečeno za osobna imena, na njihovu etničku neprozirnost naročito utječe činjenica da se ona prenose i na oslobođenike i druge svježe rimske građane - neovisno o tome kojemu su narodu oni mogli pripadati. Promatrajući učestalost potvrda osoba za koje se na osnovi epigrafičko-onomastičke analize sigurno ili vrlo vjerojatno može odrediti porijeklo (v. Prikaze 23-25) u odnosu na ukupan broj osoba kojima se na isti način može podjednako sigurno odrediti etnička pripadnost, uočava se da je tijekom ranog Principata udio Liburna od 39, 38% tek nešto manji nego onaj Italika. U kasnom Principatu udio prepoznatljivih Liburna se drastično smanjuje na 13, 70%, iako udio Italika ostaje podjednak onome iz ranijeg razdoblja. Ova je promjena posljedica gotovo sasvim dovršene romanizacije Liburnije do početka kasnog Principata, a ne stvarnih demografskih promjena u etničkoj strukturi stanovništva. U tom smislu se samo može zaključiti da je proces akulturacije, odnosno uznapredovale romanizacije, učinio svoje: jedna od posljedica te uspješnosti je nestajanje jednog od najvažnijih kriterija za prepoznavanje Liburna - njihovih domaćih imena - koja su brzo nakon stjecanja punog civiteta, već u prvoj ili drugoj generaciji, zamijenila čisto latinska imena (v. Poglavlje 3.6.1.). Ukupni udio osoba koje se smatraju italskog porijekla u strukturi stanovništva zabilježenoj na natpisima Liburnije podjednak je tijekom cijelog Principata: u ranom Principatu oni čine 45, 74% od ukupnog broja osoba kojima je porijeklo sigurno ili vrlo vjerojatno poznato, a u kasnom Principatu taj broj neznatno pada na 42, 47% (v. Poglavlje 3.6.2.). Za niti jednog od nositelja osobnih imena orijentalnog porijekla ne može se sa sigurnošću ustanoviti etnička pripadnost (v. Poglavlje 3.6.3.). Većina tih imena se inače vrlo često nalazi u imenovanju robova i oslobođenika, što se za neke od njih sa sigurnošću može dokazati i na liburnskom natpisnom materijalu, a za dio ih se to može velikom sigurnošću zaključiti iz natpisnog konteksta. Tek u rijetkim slučajevima epigrafičko-onomastička analiza može s velikom vjerojatnošću ukazati na to da je nositelj orijentalnog imena zaista mogao biti i orijentalnog porijekla. Iz tog se razloga imena istočnog porijekla niti u Liburniji ne smiju i ne mogu uzimati kao dokaz orijentalnog porijekla, osobito ona koja su naročito rasprostranjena kod robova i oslobođenika. Udio osoba s orijentalnim osobnim imenima u ukupnom stanovništvu Liburnije prilično je mali, neovisno o tome da li se uzimaju u obzir samo oni kojima se sigurno ili vrlo vjerojatno može odrediti etničko porijeklo s Istoka ili ne. U prvom slučaju udio osoba porijeklom s Istoka u odnosu na ukupno stanovništvo Liburnije kojemu se etnička pripadnost mogla sigurno ili vrlo vjerojatno odrediti, iznosi 2, 36% u ranom Principatu a 6, 85% u kasnome. U drugom slučaju, uspoređujući podatke za sve osobe, neovisno o tome da li im se etnička pripadnost može ili ne može sigurno odrediti, udio osoba koja se na osnovi nekog istočnjačkog osobnog imena ili domusa mogu manje-više sigurno ili čak jedva vjerojatno povezivati s orijentalnim porijeklom, još je manji i iznosi 1, 75% u ranom Principatu i 2, 31% u kasnom Principatu. Iz tih se pokazatelja može sa sigurnošću zaključiti da je stanovništvo porijeklom iz istočnih dijelova rimskoga Carstva bilo prilično malobrojno u Liburniji, osobito tijekom ranog Principata, kada je prvenstveno sastavljeno od vojnika pomoćnih jedinica. U kasnom Principatu njihova se prisutnost u Liburniji udvostručuje, ali su još uvijek malobrojni. Među njima je tada manje vojnika a više civilnih osoba, osoba vezanih uz trgovačke poslove i pomorstvo, ali i uz obavljanje visokih svećeničkih dužnosti orijentalnih kultova. Osim njih, tijekom cijelog Principata, zacijelo je i među robovima i oslobođenicima, nositeljima istočnjačkih osobnih imena, dio zaista i potjecao iz tih krajeva, ali je to za sada nemoguće dokazati samo na osnovi njihovih imena a bez drugih, pouzdanijih pokazatelja. Najmalobrojniju skupinu stanovništva Liburnije tijekom Principata čine razni stranci porijeklom iz zapadnih (latinskih) dijelova rimskoga Carstva (v. Poglavlje 3.6.4.). Tijekom ranog Principata među njima su naročito brojni vojnici legija, ponajčešće porijeklom iz keltskih područja, dok se u kasnom Principatu zapaža značajno povećanje udjela onih za koje se pretpostavlja porijeklo iz same provincije Dalmacije. Na latinskim natpisima Liburnije vrlo je visok ukupan broj osoba kojima nije bilo moguće barem donekle vjerojatno odrediti etničku pripadnost, osobito u razdoblju kasnoga Principata kada doseže preko 60% onodobnih potvrda (v. Poglavlje 3.6.5.). U ranom Principatu je, naprotiv, zahvaljujući složenijim imenskim obrascima koji omogućuju bolji uvid i po ovom pitanju, njihov broj više nego upola manji, ali još uvijek obuhvaća oko ¼ ukupnih onodobnih potvrda. Grafički prikazi 23-25 pokazuju zastupljenost različitih etničkih skupina u ukupnoj natpisnoj populaciji Liburnije u doba Principata. Pri tome su zasebno prikazane one osobe kojima je porijeklo sigurno poznato ili je vrlo vjerojatno da su potjecale iz navedenih područja, a zasebno sve potvrde uzete zajedno, pri čemu su prvoj skupini osoba pridodane i one kojima je porijeklo ostalo neutvrdivo ili je teško dokazivo. Radi što veće pouzdanosti podataka o etničkim promjenama u antičkoj Liburniji najbolje se je osloniti na sliku koju pruža distribucija zastupljenosti osoba sigurnog ili vrlo vjerojatnog porijekla (Prikaz 23). Tijekom ranog Principata najviše je osoba italskog (45, 74%) i onih prepoznatljivog domaćeg liburnskog porijekla (39, 38%), što dijelom predstavlja posljedicu uznapredovale romanizacije domaćeg liburnskog stanovništva - osobito onih iz viših slojeva, a dijelom i slabije natpisne reprezentativnosti nižih slojeva liburnskog pučanstva, a ne stvarne brojčane prevage italske komponente stanovništva antičke Liburnije. Sličan se omjer može zapaziti i na cjelokupnoj građi, s jedinom razlikom što tada treću skupinu stanovništva po učestalosti javljanja na natpisima ranog Principata čini grupa onih osoba kod kojih nije bilo moguće odrediti da li pripadaju italskom ili liburnskom stanovništvu (v. Prilog 25a-b). Ostale etnički odredive skupine stanovnika su znatno rjeđe zastupljene u to doba ukupno dosežući svega 14, 88% potvrda. U kasnom Principatu i dalje dominatna skupina ostaju Italici (42, 47%), ali broj osoba kojima se moglo ustanoviti liburnsko porijeklo - usljed daljeg napretka romanizacije - gotovo se prepolovljuje padajući na jedva 13, 70%. Naprotiv, raste broj stanovnika porijeklom s Istoka i zapadnih područja Carstva, te onih koji su obuhvaćeni odrednicom provincia Dalmatia. Njome su obuhvaćeni domaći stanovnici iz drugih dijelova provincije koji su još uvijek imenovani domaćim imenima, ali i one osobe za koje je realno pretpostaviti da pripadaju obiteljima koje već više generacija žive na njenom području. Analiza gospodarskog položaja osoba poznatih s rimskodobnih natpisa Liburnije provedena je u prvom redu na osnovi procjene vrijednosti rimskodobnih natpisa Liburnije (v. Poglavlja 2.2.3. i 3.7.), koja je pokazala da postavljanje natpisnih spomenika nije bilo privilegij samo srednje imućnih i vrlo imućnih pojedinaca i obitelji. Dapače, natpise su - prije svega one nadgrobne - u velikom broju postavljale i osobe slabog imovnog stanja, kako pokazuje velika učestalost spomenika čija je vrijednost procijenjena na vrlo malu. Naravno, na taj se način ne može dobiti procjena apsolutne vrijednosti spomenika u sestercijima ili denarima, ali se ipak može procijeniti relativna vrijednost spomenika i steći približan uvid u imovinsko stanje osoba koje ga postavljaju. Kao komparativna osnova za utvrđivanje egzaktnijeg gospodarskog položaja ostalih skupina stanovništva kojima je bilo moguće procijeniti vrijednosti spomenika uzeta je vojnička populacija budući da su jedino njoj poznata godišnja primanja, te da se njihovi nadgrobni spomenici, iako malobrojni, procjenjuju na srednje i više vrijednosti. Njihovi spomenici, kad im se mogla procijeniti vrijednost, čvrsto se grupiraju u sve srednje i u dio visokih vrjednosnih razreda (razredi 3-7), s težištem u onome srednje više vrijednosti, što slikovito odražava njihovo ujednačeno gospodarsko stanje. To se može pokrijepiti i egzaktnijim brojkama, budući da su poznati njihovi godišnji prihodi, koji su tijekom većeg dijela 1. stoljeća po Kr. iznosili za legijskog vojnika 225 denara, za centurione u prosjeku između 3.750 i 5.000 denara, a za primipile između 15.000 i 25.000 denara (v. Poglavlje 3.7. ; usp. Poglavlje 2.2.3.). Sudeći po aserijatskim munificijencijama, ipak bi se reklo da je, barem u ljudstvom i resursima znatnijim liburnskim gradovima, poput Aserije, Nina, Nadina, Varvarije ili Jadera, cenz za ulazak u gradsko vijeće bio veći od do sada pretpostavljanoga, iznoseći barem 10.000 sestercija, odnosno 2.500 denara, što je otprilike u razini, iako nešto manje od, primanja legijskih centuriona, a nije isključeno, dapače, čini mi se vjerojatnim, da se je u njima cenz radije kretao negdje između 50.000 i 100.000 sestercija, koliko je mogao iznositi u Jaderu. Na osnovi analize procijenjenih vrijednosti svih spomenika koje postavljaju pripadnici viših slojeva Liburnije dalo bi se procijeniti da su njihovi godišnji prihodi u prosjeku iznosili od oko 5.000 denara (20.000 sestercija) - koliko je ujedno iznosila najmanja poznata munificijencija tj. približno podjednako kao godišnja primanja legijskih centuriona i primipila - pa na više. Izvori prihoda su zacijelo bili zemljišni posjedi i proizvodnja na njima, vjerojatno dopunjeni trgovinom i drugim sličnim djelatnostima. Ovom bi se sloju stanovništva, barem na razini znatnog imutka kojim su raspolagali i munificijencijama kojima su obdarili svoje zajednice, mogle pridružiti i neke osobe za koje pripadnost ovom sloju nije izričito zabilježena na samim natpisima, poput npr. Apuleje Quinte koja je mogla pripadati obitelji zadarskih Apuleja viteškoga staleža ili Melije Anijane, koja za svoju munificijenciju izdvaja 600.000 sestercija, što zamalo dosiže iznos cenza viteškoga reda (v. str. 199 i d.). Gospodarski položaj puka (tj. stanovništva ispod ranga gradskih dužnosnika) najbolje se može procijeniti na osnovi njihovih nadgrobnih spomenika. Interpretacija rezultata s tablice na str. 202 vodi zaključku da je ova skupina stanovništva obuhvaćala osobe različitog imovnog stanja. Oni nevelikog imutka, odnosno oni čiji su godišnji prihodi - uzevši opet kao osnovu usporedbe vojno stanovništvo - bili manji (u pojedinim slučajevima možda i isti) od onih legijskih vojnika, najčešće su za nagrobni spomenik birali stele, koje su u pravilu procijenjene na male, a ponekad i na srednje vrijednosti. Njih najčešće postavljaju civilne osobe neangažirane u javnom i društvenom životu zajednica, a o kojima natpisi ne daju dodatnih podataka o njihovim zanimanjima, no realno je pretpostaviti da su pripadali sitnim obrtnicima i trgovcima, zemljoposjednicima i slično. U kasnom Principatu povećava se upotreba stela manjih vrijednosti, dijelom kao posljedica općeg trenda u tipologiji stela, a dijelom možda i usljed općeg slabljenja gospodarske situacije. Imućniji civilni stanovnici liburnskih zajednica, neovisno o društvenom položaju, biraju skuplje spomenike: monumentalne portretne stele u ranom Principatu, liburnske cipuse, četvrtaste sepulkralne cipuse i sepulkralne are češće u ranom nego u kasnom Principatu, te sarkofag u kasnom Principatu. Robovi i sigurno potvrđeni oslobođenici su natpisno najslabije potvrđeni, što je posljedica specifičnog pravnog položaja robova u odnosu na njihove gospodare, odnosno otežanih mogućnosti identifikacije spomenika oslobođenika. Među njima dominiraju oni koji su obavljali neke od administrativnih dužnosti (vilici, dispensatori, aktori), zahvaljujući kojima su uspjeli steći i znatan pekulij, dostatan za munificijencije i postavljanje visoko vrednovanih spomenika, dok su ostali robovi, uposleni na imanjima (osobito u Ravnim kotarima), u lučkim postrojenjima i solanama, radionicama te na raznim drugim poslovima u upravi, trgovini, kultu i obrtu, ostali nepoznati, kako natpisno tako i arheološki (usp. Poglavlje 3.4.3., i str. 232 i d.). Etnički sastav osoba zabilježenih na spomenicima poznatih procijenjenih vrijednosti pokazuje određenu bipolarnost, iako bi se na osnovi za sada raspoloživih podataka na prvi pogled činilo da su dvije glavne etničke skupine antičke Liburnije - ona domaća, liburnska, i ona doseljenička, italska, bile prilično izjednačene u gospodarskom pogledu (v. Prikaz 22a-b). Pripadnici obaju naroda ističu se podizanjem kako vrijednijih spomenika, uključujući munificijencije i počasne spomenike, tako i onih vrlo niskih vrijednosti. Kod ovih drugih većinom se radi o natpisima zavjetnoga karaktera, tj. o arama manjih dimenzija, koje su i inače bile dominatan tip zavjetnog spomenika u gotovo svim slojevima stanovništva (kod vojnika, viših slojeva, puka) u svim dijelovima Liburnije, neovisno o etničkoj pripadnosti i gospodarskom stanju zavjetodavaca, u čemu valja vidjeti odraz radioničkih standarda a ne gospodarskog stanja ili specifičnih ukusa i zahtijeva zavjetodavaca. Međutim, doseljeno stanovništvo - prvenstveno ono italskog porijekla, koje je sobom donijelo u Liburniji ranije nepoznati običaj postavljanja natpisnih spomenika - natpisno je potvrđeno u gotovo svim vrjednosnim razredima, dok domaće liburnsko stanovništvo nerazmjerno češće postavlja spomenike procijenjene na visoke i više vrjednosne razrede nego na niže, pri čemu je od naročitog značaja apsolutni izostanak spomenika koji se mogu procijeniti na neke od srednjih razreda. Unatoč malim brojevima potpuni izostanak ovih vrjednosnih razreda među spomenicima koje su postavili Liburni teško može biti plod slučajnosti. Budući da je dokazano da je postavljanje natpisa bilo financijski pristupačno i slabije imućnim osobama, te da veći dio spomenika manje vrijednosti predstavljaju standardne are manjih dimenzija, ovakva distribucija spomenika - koja ukazuje na to da su Liburni boljeg imovnog stanja nerazmjerno češće natpisno potvrđeni nego njihovi sunarodnjaci slabijeg ili srednjeg imutka - ne može se tumačiti samo kao posljedica njihovog gospodarskog položaja, već radije kao odraz njihove veće spremnosti za usvajanje dotada nepoznatog običaja postavljanja natpisnih spomenika kao jednog od formalnih vidova romanizacije, u čemu, sasvim očekivano, prednjači domaća aristokracija. Na osnovi toga se smije pretpostaviti da je romanizacija domaćeg puka, barem na formalnoj razini, tekla mnogo sporije nego ona domaćih prvaka, odnosno da je upravo puk predstavljao onaj konzervativniji dio liburnskog stanovništva, u čijem će se ambijentu duže zadržati i domaći kultovi, imena i jezik, te običaji. S obzirom na to da se već krajem 1. stoljeća po Kr. liburnska komponenta stanovništva onomastički može sve teže slijediti (usp. pogl. 3.6.1. i 3.6.5.) smije se samo pretpostavljati da je domaći puk, postupno i sam prihvaćajući romanizacijske tekovine, tek u kasnijim razdobljima, od 2. stoljeća nadalje, postao aktivnijim sudionikom u postavljanju natpisnih spomenika. Društvenom je položaju natpisno potvrđenog stanovništva antičke Liburnije posvećeno Poglavlje 3.8., a o njemu je bilo riječi u poglavljima 3.4. i 3.7. Analiza natpisnog materijala pokazala je da domaće stanovništvo i nakon uspostave rimske vlasti nastavlja upravljati liburnskim zajednicama, iako im se sada pridružuju i italski doseljenici. Pripadnici starih domaćih istaknutih obitelji prednjače u prihvaćanju novih tekovina rimske civilizacije ; upravo se njima može pripisati postavljanje većeg broja latinskih natpisa domaćeg stanovništva. Vrijednost tih spomenika, među kojima su relativno brojne munificijencije i počasni natpisi, u pravilu je procijenjena u visoke vrjednosne razrede. Takva vrjednosna distribucija dokazuje da su članovi domaćih istaknutih obitelji, osim društvene moći, posjedovali i znatan gospodarski imutak, koji oboje jamačno potječu već iz predrimskih vremena. Dodjela latinskog statusa nekim liburnskim zajednicama dodatno privilegira pripadnike domaće aristokracije u odnosu na ostali liburnski puk: obnašanjem magistrature oni među prvima stječu rimsko građansko pravo, koje im otvara mogućnost društvenog i gospodarskog uspona i izvan granica vlastitih zajednica. Ius conubii omogućuje njima i njihovoj djeci zakonitu ženidbu s ostalim rimskim građanima, zahvaljujući čemu se širi krug gospodarski, društveno i politički korisnih veza i poznanstva a njihovi se sinovi, punopravni rimski građani, mogu nadati daljnjem društvenom napredovanju - barem prema viteškoj karijeri, koja im može otvoriti put i višim državnim službama. Stjecanje rimskog građanskog prava nosi sa sobom i imenovanje izraženo na rimski način. I dok će prva, ili prve dvije-tri generacije, još čuvati stara domaća imena koja su temelj identifikacije domaćeg stanovništva, već prvi sljedeći naraštaji ih zamjenjuju latinskim imenima, čak i u obiteljima koje naglašeno čuvaju ovaj vid tradicije. Kako odmiče prvo stoljeće sve je teže razlikovati domaće stanovnike od onih doseljeničkih, čemu pogoduju i brakovi između tih dviju etničkih skupina. Epigrafička svjedočanstva već od početka prvog stoljeća po Kr. potvrđuju postojanje statusne endogamije kod višeg sloja Liburnije koja je odraz zatvorenosti ovoga sloja za prijem osoba koje mu izvorno nisu pripadale. Smije se pretpostaviti da je ovaj običaj postojao već prije uspostave rimske vlasti, nakon koje je još dodatno ojačan, upravo zahvaljujući dodjeli ius Latium minus njihovim zajednicama. Rimsko se građansko pravo u pravilu dodjeljuje samo gradskim magistratima, koji se biraju samo iz redova domaćih gradskih uglednika. Gotovo nasljedan karakter javnih službi vrlo očit na nekim latinskim natpisima ukazuje na to da se pomno pazilo da najviše gradske dužnosti budu dodjeljivane samo pripadnicima odabranih obitelji. Liburnska je aristokracija jamačno bila vrlo svjesna pogodnosti koje ove povlastice pružaju njihovom daljnjem statusnom probitku, te ne treba čuditi njihovo prednjačenje u prihvaćanju rimske uprave, ili bolje rečeno, u njihovu sudjelovanju i u rimskodobnoj upravi. Kao vođe liburnskih zajednica predrimskog razdoblja oni su bili ti koji su u svom interesu određivali politiku prema Rimu, a kako se čini, ta je politika svjesno išla u pravcu suradnje a ne otpora. Na taj način valja shvatiti i prisutnost magistrata italskog porijekla u liburnskim gradovima. Familiae ovih magistrata posjeduju određeni društveni ugled i gospodarski imutak, a moguće i politički utjecaj i u samoj Italiji ; prema tome, njihov ulazak u liburnski viši sloj je poželjan i od obostrane je društvene i gospodarske koristi za obje etničke komponente višeg sloja u Liburniji. Kako pokazuju nomina magistrata, italske obitelji koje su uvrštene u gradsko vijeće liburnskih gradova ili čija su imena preuzeli domaći liburnski magistrati, sada svježi rimski građani, pripadale su uglednim kasnorepublikanskim i ranocarskim italskim senatorskim i viteškim obiteljima. Ovdje provedena onomastičko-epigrafička analiza ide više u prilog zaključka da su novi rimski građani mogli slobodno birati gentilna imena, odnosno da su Liburni prilikom stjecanja rimskog građanskog prava uzimali imena onih rimskih familia s kojima su blisko surađivali. Neke od njih su zacijelo bile pripadnici srednjih i viših staleža gradova talijanskog poluotoka, prije svega onih Liburniji susjednih, histarskih i sjevernoitalskih, među kojima je istaknutu kolonizatorsku ulogu imala Akvileja, ali su neke sigurno pripadale senatorskim i viteškim familijama kasnorepublikanskog i ranocarskog razdoblja. Hijerarhija rimskog društva omogućavala je umješnim pojedincima, uključujući i one najnižeg statusa, uspon u više društvene staleže ili do povoljnijih građansko-pravnih statusa, osobito onima koji su se domogli znatnijeg imutka ili su se naročito iskazali nekim uslugama. Robovi mogu svojim sposobnostima napredovati do oslobađanja iz ropstva ili barem do boljih položaja raznih upravnika i nadglednika. Neki oslobođenici i slobodnorođene osobe, građani ili ne-građani, mogu uspješnim trgovačkim poduhvatima, posuđivanjem novca, investiranjem u zemljoposjede i ostalim poslovima koji su se pokazali profitabilnima dosegnuti znatan imutak, a potom i krenuti u osvajanje društvenog ugleda i političko natjecanje raznim javnim dobročinstvima, gradnjama, organiziranjem raznih svečanosti, gozbi, darivanjem puka novcem i hranom. Drugi od mogućih načina društvenog napredovanja stanovništva nižeg imovnog stanja predstavljala je vojna karijera, koja je najčešće je vodila ka postupnoj promociji - ulasku u red gradskih vijećnika i dužnosnika, a ponekad i u viteški ili čak senatorski stalež.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest

POVEZANOST RADA