Naslov
Mali povijesni rječnik osobnih imena stolačkoga kraja
(Small historical dictionary of personal names in Stolac Area)

Autori
Vidović, Domagoj

Izvornik
Stolačko kulturno proljeće (1512-9527) 12 (2014); 179-199

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, članak, znanstveni

Ključne riječi
osobno ime ; kršćansko ime ; narodno ime
(personal name ; christian name ; folk name)

Sažetak
Ukratko bismo mogli reći kako je kasnosrednjovjekovni fond osobnih imena stolačkoga kraja odraz njegova zemljopisnoga smještaja i povijesnih okolnosti. Iz njega iščitavamo nekoliko važnih činjenica. Prvo, imenski je fond grada Stoca i njegove okolice u određenoj mjeri sličan imenskomu fondu susjednih dalmatinskih gradova i njihova zaleđa. Tako je u samome Stocu udio kršćanskih i nekršćanskih osobnih imena zapadnoromanskoga postanja nešto veći nego u njegovoj okolici u kojoj prevladavaju narodna osobna imena (do sličnih zaključaka možemo doći usporedimo li osobna imena u Dubrovniku i Konavlima), a od adstratnih je slojeva najzastupljeniji vlaški. Drugo, sjeverni se rub stolačkoga kraja u 13. st. našao u neposrednomu susjedstvu srpske države pod čijim se utjecajem počelo širiti pravoslavlje. Upravo je stoga posve očekivana pojava osobnoga imena Hrvatin u župi Dabar koja se našla na razmeđu kršćanskoga Zapada i Istoka. Ipak, većina je kršćanskih imena zabilježenih u kasnome srednjovjekovlju u stolačkome kraju posve uobičajena za hrvatsku tradiciju bez obzira na to jesu li latinskoga (npr. Grgur, Martin) ili grčkoga postanja (npr. Anastas, Ivan). Katkad je zabilježeno i više temeljnih likova kršćanskih imena kao što su Đurađ i Juraj. Treće, vlaški je adstratni sloj u antroponimiji razmjerno slabo i kasno zastupljen. Vlaška su imena obično zabilježena u rubnim dijelovima stolačkoga kraja, čak su i nakon prvotnih osmanlijskih osvajanja bila razmjerno rijetka, a rijetki su i dometci koji se obično smatraju vlaškima. Ipak, već se iz Poimeničnoga popisa naziru obrisi budućih migracijskih kretanja. Naime, vlaška su (pa i albanska) osobna imena znatno češće zastupljena u dijelovima istočne Hercegovine u kojima danas živi srpsko stanovništvo, što je u neskladu s tvrdnjom Jevte Dedijera i njegovih nasljedovatelja kako su među hercegovačkim Hrvatima rijetki starosjedioci. Stariji se, naime, romanski sloj (najvjerojatnije dalmatski, a svakako zapadni) ponajviše odrazio upravo u hrvatskim prezimenima kao što su Curić (: Georgius), Džamarija (: Zamari), Džono (: Junius), Udženija (: Eugenius), Vrsaljko (: Ursus) ili Zonjić (: Zona). Na zbjegove pred Osmanlijama upućuju osobna imena Novak i Pribjeg koja su se obično nadijevala potomcima izbjeglica, a osobno ime Pešter upućuje na smjerove doseljavanja srpskoga stanovništva koje je pristizalo sa Sandžaka i Kosova, što dodatno potvrđuje i albansko postanje mnogih suvremenih srpskih prezimena (npr. Mandrapa, Šotra) u kojima je očuvan i etnonim turskoga postanja za Albanca – Arnaut.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filologija

POVEZANOST RADA