Naslov
Uvodnik: Riječ utjehe u kriznim vremenima
(Editorial: Word of comfort in times of crisis)

Autori
Vuletić, Suzana

Izvornik
Diacovensia : teološki prilozi (1330-2655) 23 (2013), 3; 405-409

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, uvodnik, znanstveni

Ključne riječi
kriza; krizna vremena; humanistička dekadencija; religija; obrambeni mehanizam; šanse
(Crisis; crisis time; humanistic decadence; religion; defense mechanism; the chances)

Sažetak
Uvodna riječ – Riječ utjehe u kriznim vremenima Čini se da živimo u vremenu u kojem je globalna kriza zahvatila sva područja ljudskog življenja. Postala je neizbježni dio našeg iskustva i nezaobilazna tema prosudbe gospodarsko-ekonomske-kulturne-i duhovne procjene društva u kojem živimo.  Na gospodarskom planu: uočavamo ekonomsku, financijsku, dužničku, mirovinsku, zdravstvenu i političku krizu.  Na socijalnom nivou svjedoci smo: bračnih i obiteljskih kriza, kriza identiteta, krize srednjih godina, krize smisla i brojnih drugih.  Na religioznom području: sve je uočljivija kriza duhovnosti, humanističkih vrijednosti i moralno-etičnog ponašanja. S gospodarsko-ekonomskog motrišta, iako već niz godina traje „svjetska kriza“, još uvijek nema jasnog konsenzusa o uzrocima njezina nastanka, niti izlaska iz recesije ; a sve dosadašnje provedene mjere ne mogu se okarakterizirati dovoljno učinkovitima. Iz socijalne perspektive uočavamo sve izraženiji gubitak sposobnosti egzistencijalnog snalaženja u kriznim situacijama. Iz teološkog kuta promatranja, osvještenju krize u kojoj živimo dodatno pridonosi i Isusova izjava: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju“ (Iv 10, 10), za koju će rijetki od nas posvjedočiti evanđeoski propagiranom „izobilju“. Pretjeranim valoriziranjem financijskog standarda, naša je civilizacija i kultura u velikoj mjeri podredila duhovnu stvarnost materijalnoj, a duhovne vrednote ekonomskom standardu. Spremni smo investirati u ono sto je profitabilno, a daleko manje u ono što je trajno, duhovno i moralno vrijednosno. Materijalna sigurnost postala je glavnom preokupacijom i osnovnim kriterijem čovjeka, ali i izvorom njegovih duhovnih kriza. To je zato što živimo u društvu koje je duhovne domene podredilo području svjetovnih datosti. Zahvaljujući hedonizmu što se u posljednjih desetljeća širio dometima materijalnog napretka, suvremeni je čovjek, svoju adoraciju „sekularizirane vjere“ preusmjeravio na nove oblike materijalističkog idolopoklonstva. Time se radio novi oblik pseudo-religioznosti, koja je svojim vjernim sljedbenicima, priuštila sljedeća „duševna iskustva“: Gledano kroz ekonomsku prizmu: jedva se preživljava od „izobilja“ materijalnih težnji i kreditnih zaduženosti ; Promatrajući kroz psihološku dimenziju: sve je uočljiviji pesimistički i depresivni nazor na život ; Promatrajući kvalitetu življenja: svjedoci smo još većeg nezadovoljstva i razočarenja. Sve navedene činjenice mogu se pripisati društveno- gospodarskim, ali i duhovnim uzročnicima globalne krize. Komisija, Iustitia et pax, Hrvatske biskupske konferencije, izjavljuje kako je: ova kriza, na koju Katolička crkva već duže upozorava, široj javnosti poznata kao financijska kriza, prerasla u gospodarsku krizu, a ona je pak producirala socijalnu krizu širokih razmjera, koja je u korijenu, bitno, moralna kriza. Tako interpretiranoj moralnoj krizi, svjedočimo: živeći u vremenu neizostavne potrebe jasnijih društveno-kulturalnih i etičko-moralnih očitovanja, uz istovremeno potiskivanje vrijednosno-humanističkog identiteta suvremene civililizacije i živeći u društvu rušenja autoriteta svih moralno odgojnih instanci u kojem se dovode u pitanje mnoge tradicionalne vrijednosti i institucije koje ih promiču. U tom vremenu i u takvom društvu, s jedne se strane nominalno zagovaraju humanističke vrjednote, dok se istovremeno, vrednuje samo: užitak, moć, uspjeh, ugled, bogatstvo, prestiž…ukorijenjeni u subjektivnom zadovoljstvu bez utemeljenosti i povezanosti s bilo kakvim objektivnim moralnim i/li etičkim normama. U takvom društvu, sve je izraženiji dvostruki moral. U privatnoj sferi prevladava stil ponašanja koji razotkriva utilitarizam i hedonizam kao temeljni kriterij u odabiru pojedinih vrednota, dok se na razni društvenih djelovanja uočava individualistički moral, etika opravdanja i sveopća dopuštenost. Profesor A. Vukasović skladno primjećuje da je „suvremeni čovjek fasciniran mogućnostima ljudske spoznaje, naprosto zaboravio trajne vrijednosti. Što ih je više obilazio i zanemarivao, sve su više gubile svoje značenje i pretvarale se u svoju suprotnost. Taj tijek obezvrjeđivanja vrijednosti uzrokovao je temeljnu vrijednosnu krizu, koja nam prijeti lošim posljedicama u daljnjem razvitku čovjeka, čovječanstva i ljudske kulture“. U tom smjeru i papa u miru, Benedikt XVI poručuje: kako bi želio svima, a osobito onima na vlasti, koji su zaduženi iznova oblikovati ekonomski i društveni red, dozvati u pamet da je prvi kapital koji treba sačuvati i dati mu vrijednost: sam čovjek, odnosno osoba u svojoj cjelovitosti. Dokle god ne naučimo čovjeka da se zna pravilno cijeniti i vrednovati, bit će uzalud površinski rješavati sve naše gospodarske krize. A one na koje nas posebno upozorava, su duhovne naravi. U suvremenom društvenom ozračju vlada (prešutna, ali vidljiva), kriza vjerodostojnosti Crkve i kršćanstva, kriza identiteta mnogih vjernika, življene vjere i moralno-etičkog nauka. Istinski osjećaji humanosti, ljudskosti, solidarnosti i plemenitosti bivaju potiskivani nepovoljnim društvenim okvirima, nameću sumnju u isplativost življenja po humanističkim načelima. U njemu se zagovara življenje indiferentnih vrednota, uz etičko otupljenje i devalvaciju duhovnih vrijednosti. Relativiziranjem svih vrijednosti svaka se normativna instanca dovodi u pitanje, izazivajući sumnju, nesigurnost i strah… A dezorijentirano društvo vodi devijantnom i samo-destruktivnom odabiru, kako na osobnoj, tako i na opće društvenoj razini. Kao posljedicu, profesor M.Valković, upozorava da društvo lišeno svoje temeljne spoznajne i etičke sigurnosti, neminovno vodi u društvene, gospodarske i duhovne oblike krize. Tome će posvjedočiti i empirijska istraživanja katehetskih promotora Hrvatske Crkve, kojima se ustvrđuje da i mnogi vjernici gledaju Crkvu očima javnosti, videći ju neprilagođenu novom vremenu, često nevjerodostojnu i rastrzanu unutarnjim sukobima. Paralelno, suvremeno agnostičko društvo, religiozne skupove proglašava iracionalnima, fanatičnima i patološki emotivnima. Religiozni se blagdani vrednuju samom kulturom konzumizma, dok im se istovremeno oduzimaju vjerski simboli koji su devalvirali na razinu estetskih ukrasa. Ovih dekadencija svjesna je i crkvena hijerarhija, no svi se ti napadi često odvijaju bez javne apologetike od strane Crkve, pa se u vjerničkim krugovima osluškuju retorička pitanja: je li u pitanju nespremnost crkvenih struktura da odgovore na novonastale prilike duhovne, religiozne i etičke krize? Stoga, papa Franjo upozorava kako ovo naše vrijeme krize, koju prolazimo, nije samo čisto ekonomska, niti kulturna kriza. To je kriza čovjeka. I ono što može biti uništeno jest sam čovjek! I zbog toga je ovo ozbiljna i duboka kriza duha. Njenu rehabilitaciju moguće je jedino ostvariti religijskim obrambenim mehanizmima. U kriznim vremenima, ljudi teže spasu, na različite načine: može biti očekivan od strane Svjetske banke, MMF-a, EU fondova, psihologa, farmakologa... No, sve što su dosad imali prilike provesti i pokušati ostvariti, nije pokazalo djelotvornog, niti trajnog učinka. Kad zakazuju drugi društveni mehanizmi koje kriza nameće, religija treba pružiti osjećaj zaštite, unutarnjeg oslonca, pomoći pri svladavanju životnih poteškoća, buđenjem optimizma i nade, jer bi bez te krjeposti, ostali zarobljeni u besperspektivnoj sadašnjosti. Na to ukazuju i brojne sociološke analize afirmativnim podacima, kako krizna stanja društva, pogoduju porastu religioznosti. U kriznim trenucima, ljudi su skloniji okretati se vjeri i pravim vrijednostima s obzirom da vjera opskrbljuje čovjeka s dostatnim optimizmom, povjerenjem i odvažnošću da se lakše krene u suočavanje s kriznim situacijama. U tom kontekstu, kršćanska je istina posebno privlačna, jer odgovara na duboke potrebe ljudskog života, naviještajući na uvjerljiv način da je Krist, Spasitelj čovjeka, iz svake njegove egzistencjalne pogibelji, materijalne i duhovne naravi. Religija je poput našeg obrambenog mehanizma u ulozi eminentog posrednika mogućnosti izlaska iz krize. To izričito tvrdi sociolog, T. O'Dea. On smatra da je religija, u značajnoj mjeri obramabeni mehanizam, što znači da je ona vrsta vjerovanja i stavova koji nam pomažu protiv uznemirujućih sumnji i tjeskoba, karakterističnih za krizu. Vjera je i za psihologa, G. Allporta, „spontani odgovor na nesigurnost“, s obzirom, da religija može pružiti sigurne smjernice s razrađenim duhovnim sadržajima u kojima pokušava uzdah pretvoriti u smirenje ; potlačenost u jednakost ; nepravdu u pravednost, patnju u jakost podnošenja, bol u spasonosno trpljenje, ... Brojne Biblijske pripovjetke svjedoče kako je patnja posvećena i divinizirana svaka situacija ovozemaljske krize (sjetimo se samo Davidovih psalama, Jobovih lamentacija, Qoheletove patnje, Gethsemanske noći i brojnih drugih...). I sociolog E. Durkheim je smatrao da čovjek koji se pokorio svome Bogu i stoga vjeruje da ga ima uza se, pristupa svijetu s povjerenjem i osjećajem narasle energije. Kad netko povjeruje da je na njegovoj strani Božja zaštita, on postaje sigurniji u mnogim situacijama. Tako vjernik nalazi i psihološku potporu u kriznim situacijama i sve ono što mu se čini zastrašujućim, može preokrenuti u svoju suprotnost. Na brojna otvorena egzistencijalna pitanja religija nudi dosta utješne odgovore. A tamo gdje ih nema, to postaje područje misterija i svete tajne, da Bog i dalje misteriozno vodi brigu o svome stvorenju, te ga nikada neće prepustiti propasti. To je obečanje spasa kojem vjernik toliko teži i to mu uvjerenje ostvaruje ravnotežu optimističkog raspoloženja i odlučnost da stoički opstane, usprkos svakoj bezizglednosti kriznih situacija... Osim navedenog, religija putem svojih socijalnih etičkih normi, nastoji promovirati moralne principe i humanističke vrijednosti, koje bi trebalo usvojiti, primjeniti i mijenjati nepoštenje unutar političkih i/li gospodarskih struktura, kako bi one uistinu nastojale djelovati za cjelovitu dobrobit sveopćeg pučanstva, te principima solidarnosti i supsidijarnosti kao i socijalnom potporom olakšati zahvaćenost krizom. Da bi transformirali krizu u šansu, uz tu duboku nadu, trebamo udružiti sve svoje snage u dobrotvornu službu čovjeka i to na način da služi sveopćem poboljšanju društvenog okružja, svih njegovih unutarnjih i vanjskih pokretača kriznog stanja. U svrhu tog ostvarenja, sve bi društvene, gospodarske, socijalne i religiozne instance trebale usklađeno djelovati da bi uspjele pridonijeti boljoj i koordinirijoj integraciji humanističkih, duhovnih i moralnih vrjednosti s gospodarsko-ekonomskima i društveno-pravnima domenama, kako bi bile u službi izgradnje cjelovitog čovjeka, koji bi imao snage oduprijeti se svim naletima gospodarske i duhovne krize. Oslonjeni na vjeru u Božju providnost, ohrabreni Božjim spasenjskim zahvatima, možemo tražiti Arhidemovu uporišnu točku kriznog preokreta. Upravo iz takvog religioznog usmjerenja, očekivanog duhovnog rehabilitacijskog oporavka, moguće je podnošljivije živjeti “ne”/izdržljivu sadašnjost.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Teologija

POVEZANOST RADA